Epska poezija

Miloš u Latinima

Bože mili, čuda velikoga!
Kada slavni Srpski knez Lazare
Posla zeta Miloš-Obilića
U Latine da kupi harače:
Latini ga divno dočekaše,
I gospodskom časti ugostiše,
Pa ga vode pred bijelu crkvu,
Pred bijelu crkvu Dimitriju,
Pak se vale Latinska gospoda:
"Gle, vidiš li, vojvoda Milošu!
"Vidiš našu crkvu Dimitriju,
"Kakova je i kolika li je?
"Vi nejmate takovijeh crkvi."
Veli njima vojvoda Milošu:
"Vi ste mudri, gospodo Latinska,
"Jeste mudri al' zborite ludo!
"Da vi znate naše namastire,
"Naših slavnih cara zadužbine,
"Kakovi su i koliki li su!
"Da vidite lavru Studeničku
"Ne daleko od Novog Pazara;
"Da vidite Đurđeve Stupove
"Kod Deževe starijeh dvorova,
"Zadužbine cara Simeuna;
"Da vidite čudo neviđeno,
"B'jel Vilindar usred gore Svete,
"Zadužbinu Save svetitelja
"I njegova oca Simeuna;
"Da vidite Žiču kraj Morave
"I kod Ibra više Karanovca;
"Sopoćane Raški na izvoru,
"Zadužbine svetoga Stevana,
"Srpskog kralja prvovjenčanoga;
"Da vidite Papraću veliku
"Viš' Zvornika Spreči na izvoru
"Pod visokom gorom Borogovom,
"Zadužbinu Vukana župana;
"Da vidite visoke Dečane
"Kod Prizrena grada bijeloga,
"Zadužbinu kralja Dečanskoga;
"Da vidite Raču prebijelu
"Kod Sokola ukraj vode Drine;
"Da vidite lijepu Tronošu
"Kod Loznice na r'jeci Tronoši,
"Zadužbinu braće Jugovića;
"Da vidite slavnu Ravanicu
"U Resavi niže Paraćina
"Na studenoj r'jeci Ravanici,
"Zadužbinu našeg gospodara,
"Gospodara, slavnog knez-Lazara;
"I ostale Srpske manastire,
"Da vidite, pak da se divite,
"Kakovi su i koliki li su!
"Šta je vaša crkva Dimitrija?
"Ja ću vam je sada preturiti
"A iz ruke teškim buzdovanom."
Al' Latini to ne vjerovaše,
No s Milošem oni s' opkladiše
U hiljadu žutijeh dukata.
Uze Miloš perna buzdovana
I zasuka bijele rukave,
Pak se moli Bogu istinome:
"Prosti, Bože i bijela crkvo!
"Da se jednom bacim preko tebe:
"Ne ću na te, nego preko tebe."
Pak poteže pernim buzdovanom,
Buzdovan se zamče u oblake:
Jedni vele: "Jeste preturio,"
Drugi vele: "Nije preturio,"
Treći vele: "Jeste, te visoko."
Kad se vrati perni buzdovane
Iznad b'jele crkve iz oblaka,
On udari u banove dvore,
Te polupa srčali čardake,
I tu ubi dva banova sina
I četiri morska dženerala
I dvanaest velikih vlastela.
Kad to viđe gospoda Latinska,
Uvatiše vojvodu Miloša,
Baciše ga na dno u tamnicu.
Često Miloš kroz prozor pogleda,
Ne bi l' mog'o koga ugledati;
Al' ugleda Kostu Ciganina,
Pa ga poče Bogom bratimiti:
"Bogom brate, Kosta Ciganine!
"Evo tebe tri dukata žuta,
"Donesi mi jedan list hartije,
"List hartije knjige bez jazije."
To je Kosta za Boga primio,
Donese mu jedan list hartije,
List hartije knjige bez jazije,
Miloš sjede sitnu knjigu pisat'
Svome tastu Srpskom knez-Lazaru,
Ne piše je, čim se knjige pišu,
Već je piše krvi od obraza;
Sve mu kaza što je i kako je.
Kad Lazaru sitna knjiga dođe,
I on viđe, što mu knjiga kaže,
Onu gleda, drugu sitnu piše,
Te je šalje gospodi Latinskoj,
U knjizi im ovako besjedi:
"Čujete li, gospodo Latinska!
"Pustite mi mog zeta Miloša,
"Podajte mu od zemlje harače,
"I opklade hiljadu dukata;
"Ako li ga odmah ne pustite,
"Vjera moja tako mi pomogla!
"Dić' ću na vas Srblje i Madžare,
"Svu ću vašu zemlju poharati,
"Poharati, ognjem popaliti."
Kad Latini knjigu proučiše,
Brže-bolje pustiše Miloša,
Dadoše mu od zemlje harače,
I opklade hiljadu dukata.

Musić Stefan

Vino pije Musiću Stevane
U Majdanu čisto srebrnome
U svom krasnom dvoru gospodskome;
Vino služi Vaistina sluga.
Kad se ladna podnapiše vina,
Al' besedi Musiću Stevane:
"Vaistino, moje čedo drago!
"Ja ću leći sanak boraviti,
"Ti večeraj, pa se napij vina,
"Pa pošetaj pred gospodskog dvora,
"Pa pogledaj čistom vedrom nebu;
"Jeli jasan mesec na zaodu,
"Jel' danica na istoku zvezda;
"Jeli nama putovati vreme
"Na Kosovo lepo polje ravno
"Na ročište čestitome knezu;
"Jer znadeš li, moje čedo drago,
"Kadono smo na zakletvi bili
"Kako nas je zaklinjao kneže,
"Zaklinjao, proklinjao ljuto:
"Ko je Srbin i Srpskoga roda,
"I od Srpske krvi i kolena,
"A ne doš'o na boj na Kosovo,
"Ne imao od srca poroda!
"Ni muškoga ni devojačkoga;
"Od ruke mu ništa ne rodilo!
"Rujno vino ni šenica bela;
"Rđom kap'o, dok mu je kolena!"
Leže Steva u meke dušeke,
Povečera Vaistina sluga,
Povečera i napi se vina,
Pa išeta pred gospodskog dvora
I pogleda čistom vedrom nebu,
Jeste jasan mesec na zaodu,
Jest danica na istoku zvezda;
Jeste njima putovati vreme
Na Kosovo lepo polje ravno
Na ročište čestitome knezu;
Pa se šeće konjma u ahare,
Pa izvede dva konja viteza,
Osedla i opravi lepo,
Jednog sebi, drugog gospodaru;
Pa se šeće u gospodske dvore,
I iznese krstat svilen barjak,
Pa kome je dvanaest krstova,
Svi dvanaest od čistoga zlata,
I ikona svetoga Jovana,
Krsno ime Musića Stevana,
Prisloni ga uz gospodskog dvora,
Pa se šeće gore na čardake,
Da probudi gospodara svoga.
Kad je bio čardaku na vrati,
Kob ga kobi Stevanova ljuba,
Zagrli ga, pa ga i poljubi:
"Bogom brate, Vaistino slugo!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom!
"Do sad si mi verna sluga bio,
"Od jako si Bogom pobratime,
"Nemoj budit gospodara moga;
"Jer sam jadna zao sanak vid'la,
"Gdi poleti jato golubova,
"I pred njima dva sokola siva,
"Ispred našeg dvora gospodskoga,
"Odletiše na Kosovo ravno
"I padoše međ' Muratov tabor,
"Gdi padoše, već se ne digoše;
"To je, braćo, vaše zlamenije,
"Bojati se da ne izginete."
Al' besedi Vaistina sluga:
"Draga seko, Stevanova ljubo!
"Ne ću, seko, nevere činiti
"Gospodaru i mome i tvome;
"Jer ti nisi na zakletvi bila,
"Kako nas je zaklinjao kneže,
"Zaklinjao, proklinjao ljuto:
"Ko je Srbin i Srpskoga roda,
"I od Srpske krvi i kolena,
"A ne doš'o na boj na Kosovo,
"Od ruke mu ništa ne rodilo!
"Rujno vino, ni šenica bela;
"Ne imao poljskog berićeta!
"Ni u domu od srca poroda!
"Rđom kap'o dok mu je kolena!"
"Pa ja ne smem nevere činiti
"Gospodaru i mome i tvome."
Već ušeta u čardake gornje,
Pa probudi gospodara svoga:
"Ustanite, dragi gospodaru!
"Jeste nama putovati vreme."
Usta Steva na noge junačke,
I umiva svoje lice belo,
I oblači gospodsko odelo,
Pa pripasa sablju okovanu,
Pa uzima kondir vina rujna,
Te napija krasnu slavu Božju
Sretna puta i krsta časnoga
U svom dvoru za stolom svojijem,
Vojvodi je to i pre i posle
Pa išeta pred gospodske dvore,
Usedoše dva konja viteza,
Razaviše krstate barjake,
Udariše bubnji i svirale,
Digoše se Bogom putovati.
Bela i je zora zabelila
Na Kosovu krasnom polju ravnom,
Susrete i Kosovka devojka,
U ruku joj dva kondira zlatna,
Oba zlatna, al' obadva prazna,
Pod pazuom klobuk svile bele,
Za klobukom bela kita perja,
U dnu perje srebrom zaliveno,
A po sredi zlatom prepleteno,
I po vrtu biserom kićeno;
Al' besedi Musiću Stevane:
"Božja pomoć, moja seko draga!
"Gdi si, dušo, na ograšju bila?
"Otkuda ti klobuk svile bele?
"Daj mi, seko klobuk svile bele,
"Da ga poznam, koga je vojvode;
"A tako mi srećna puta moga
"Nevere ti učiniti ne ću!"
Al' besedi Kosovka devojka:
"Zdravo da si, kneževa vojvodo!
"Nisam nigdi na ograšju bila,
"Rano me je probudila majka,
"Mi ranimo te vodu grabimo;
"Kad ja dođo na vodu Sitnicu,
"Al' Sitnica mutna i povodna,
"Nosi, brate, konje i junake,
"Turske kape i bijele čalme,
"Krasne Srpske bijele klobuke
"Ovaj klobuk blizu kraja beše,
"Ja zagazi u vodu Sitnicu,
"I uvati klobuk svile bele,
"Brata imam od mene mlađega,
"Nosim klobuk bratu rođenome,
"Ja sam mlada milo mi je perje."
Klobuk dade kneževoj vojvodi,
Čim ga vide Musiću Stevane,
Čim ga vide, tim ga i poznade,
Prosu suze niz gospodsko lice,
Udari se po kolenu rukom,
Čisti skerlet na kolenu puče,
Zlatna kopča na desnom rukavu:
"Teško meni i do Boga moga!
"Na meni je ostanula kletva
"Od mojega čestitoga kneza."
Klobuk dade Kosovki devojki,
Pa se maši u džepove rukom,
Te joj dade tri dukata žuta:
"Naj ti, seko, Kosovka devojko!
"A ja idem na boj na Kosovo
"U presveto ime Isusovo,
"Ako Bog da, te se natrag vratim,
"Lepšim ću te darivati darom;
"Ako l', seko, ja pogibo amo,
"Pomeni me po peškešu mome."
Udariše konje mamuzama,
Pa Sitnicu vodu prebrodiše,
Udariše u carevi tabor.
Kako dođe Musiću Stevane,
Tri je paše bio i ubio,
Kad započe biti četvrtoga,
Tu pogibe Musiću Stevane
I sa njime Vaistina sluga
I vojske mu dvanaest iljada;
I tu nam je i knez poginuo.
Tu su Srblji izgubili carstvo
Čestitoga cara zemaljskoga.

Nahod Simeun

Uranio starac kaluđere
Na Dunavo na vodu studenu,
Da zavati vode na Dunavu,
Da s' umije i Bogu se moli;
Namjera je starca nanijela,
Nađe starac sanduk od olova,
Isturila voda pod obalu,
Mlidijaše u njemu je blago,
Odnese ga u svog namastira;
Kad otvori sanduk od olova,
Al' u njemu blaga ne bijaše,
Već u njemu jedno muško čedo,
Čedo muško od sedam danaka;
Iz sanduka čedo izvadio,
Pokrsti ga u svom namastiru,
Lijepo mu ime nađenuo,
Nađenuo: Nahod Simeune.
Ne šće davat' čedo na dojilje,
Već ga rani u svom namastiru,
Rani njega medom i šećerom.
Kad je bila čedu godinica,
Kolik' drugo od tri godinice;
Kad je bilo od tri godinice,
Kolik' drugo od sedam godina;
A kad bilo od sedam godina,
Kolik' drugo od dvanaest ljeta;
Kad je bilo od dvanaest ljeta,
Kolik' drugo od dvadest godina.
Čudno Simo knjigu izučio,
Ne boji se đaka nijednoga,
Ni svojega starca igumana.
Jedno jutro u svetu neđelju
Izišli su đaci namastirski,
Te s' igraju igre svakojake:
Skaču skoka, meću se kamena,
Preskače im Nahod Simeune,
Preskače im, kamenom odmeće;
Mani bjehu đaci namastirski,
Pa govore Nahod-Simeunu:
"Simeune, jedan nahodniče!
"Ti ne imaš roda ni plemena,
"Ti se ne znaš od roda kakva si,
"Tebe j' naš'o starac igumane
"U sanduku vodi pod obalom."
Mučno bješe Nahod-Simeunu,
Ode Simo u svoju ćeliju,
Pa uzima časno jevanđelje,
Čati Simo, a suze prosipa.
Dolazi mu otac igumane,
Pa on pita Nahod:Simeuna:
Što je tebe, Simeune sine?
"Te ti roniš suze od očiju?
"Šta je malo u mom namastiru?"
Veli njemu Nahod Simeune:
"Gospodine, oče igumane!
"Kore mene đaci namastirski,
"Da se ne znam od roda kakva sam,
"Da si naš'o mene pod obalom:
"Već čuješ me, oče igumane
"Ako znadeš Boga istinoga,
"Daj ti mene tvojega đogata,
"Da ja idem u svijet bijeli,
"Da ja tražim, od kakva sam roda:
"Al' sam kakva roda horjatskoga;
"Da l' od kakva roda gospodskoga;
"Ja l' ću skočit' u tiho Dunavo."
Žao bješe starcu igumanu,
Pazi Sima, kako svoga sina;
Poreza mu sv'jetlo odijelo,
Dade njemu hiljadu dukata
I đogata svoga iz podruma.
Ode Simo u svijet bijeli,
Hoda Simo devet godinica,
Traži Simo roda i plemena,
Al' kako će njega nahoditi,
Kad nikoga pitat' ne umije?
Kada nasta godina deseta,
Na um pade Nahod-Simeunu,
Da on ide svome namastiru;
On povrati svojega đogata.
Jedno jutro bješe uranio
Ispod grada bijela Budima;
Odrast'o je Nahod Simeune,
A ljepši je od svake đevojke,
Dobro svoga odgajio đoga,
Poigrava poljem Budimskijem,
A zapjeva grlom bijelijem;
Gleda njega Budimska kraljica,
Kada zgleda Nahod-Simeuna,
Ona viče tananu robinju:
"Živo idi, tanana robinjo,
"Pod junakom uvati đogata,
"Kaži njemu: "Kraljica te zove,
"Nešto tebe ima govoriti."
Ode živo tanana robinja,
Pod Simom je konja uvatila,
Simeunu tiho govorila:
"O junače! zove te kraljica,
"Nešto tebe ima govoriti."
Tad' Simeun povrati đogata
U avliju pod bijelu kulu,
Dade đoga tananoj robinji,
A on ode uz bijelu kulu.
Kad iziđe gospođi kraljici,
Kapu skida, do zemlje se svija
I kraljici Božju pomoć daje,
Kraljica mu Božju pomoć prima,
Sjede njega za sovru gotovu,
Donesoše vino i rakiju
I lijepu svaku đakoniju.
Sjedi Simo, pije rujno vino,
Al' ne može gospođa kraljica,
Već sve gleda Nahod-Simeuna.
Kad je noćca bila omrknula,
Tad' kraljica reče Simeunu:
"Skidaj ruho, neznana katano!
"Valja tebe noćiti s kraljicom
"I obljubit' Budimsku kraljicu."
Simeuna vino prevarilo,
Ruho skide, leže sa kraljicom,
Te kraljici obljubio lice.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Simeuna popustilo vino,
Te on viđe, što je učinio,
Simeunu vrlo mučno bilo,
Skoči Simo na noge lagane,
Opremi se, pa ode đoginu,
Ustavlja ga gospođa kraljica
Na šećerli kavu i rakiju,
Simeun se ne će ustaviti,
Već on svoga usjede đogata,
Ode Simo niz polje Budimsko.
Dockan Simu na um pripanulo,
Ostalo mu časno jevanđelje
Kod kraljice na bijeloj kuli;
Vrati Simo pomamna đogata,
U avliji konja ustavio,
A on ide na bijelu kulu,
Ali sjedi gospođa kraljica,
Sjedi mlada kuli na pendžeru,
Ona čati časno jevanđelje,
Roni suze niz bijelo lice;
Reče Simo gospođi kraljici:
"Daj, kraljice, časno jevanđelje."
Odgovori gospođa kraljica:
"Simeune, dugo jadan bio!
"U z'o čas ga roda potražio!
"A u gori doš'o u Budima
"I noćio s gospođom kraljicom
"I kraljici obljubio lice!
"Ti si svoju obljubio majku!"
Kad to začu Nahod Simeune,
Proli suze od bijela lica,
Pa uzima časno jevanđelje
I kraljicu poljubi u ruku,
Ode Simo do svoga đogata,
Usjede ga, ode namastiru.
Kad je bio sprema namastira,
Ugleda ga otac igumane,
Pozna svoga đoga iz podruma
I na njemu Nahod-Simeuna,
Malo bliže pred njeg' izlazio,
Simeune spade od đogata,
Pokloni se do zemljice crne,
Ljubi oca u skut i u ruku.
Govori mu otac igumane:
"Đe si mene, Nahod-Simeune?
"Đe si mene toliko vrijeme?"
Veli njemu Nahod-Simeune:
"Ne pitaj me, oče igumane!
"U z'o čas sam roda potražio,
"A u gori doš'o do Budima."
Sve se njemu ispoviđe Simo.
Kad to čuo otac igumane,
Uze Sima za bijelu ruku,
Pa otvori tavnicu prokletu,
Đeno leži voda do koljena,
I po vodi guje i jakrepi,
Simeuna baci u tavnicu,
Pa zatvora tavnicu prokletu,
Ključe baci u tiho Dunavo,
Pa je starac tiho govorio:
"Kad izišli ključi iz Dunava,
"Simeun se grija oprostio!"
Tako stade za devet godina.
Kada nasta godina deseta,
A ribari ribe povataše
I u ribi ključeve nađoše,
Dokazaše starcu igumanu;
Igumanu na um pade Simo,
Pa on uze ključe od tavnice,
Te otvori prokletu tavnicu,
U tavnici vode ne imade,
Niti gmižu guje i jakrepi;
U tavnici sunce ogrijalo,
Simo sjedi za stolom zlatnijem,
U rukama drži jevanđelje.

Nijema Mandalina

Kad je majka udavala Mandu,
Onda je nju sjetovala l'jepo:
"Njemuj, dušo, bar godinu dana,
Tvoja majka i tri njemovala!"
Al' je Manda pomudrija bila,
Njemovala devet godin' dana,
Njemujući tri sina rodila.
Kad je prvog porodila sina;
Al' ulazi gospodine Pavle,
Pak je pita gospodine Pavle:
"Što je tebi na kriocu, Mando?"
Muku muči n'jema Mandalina,
Muku muči, ne divani ništa;
Klanja mu se do zemljice crne.
Kad je drugog porodila sina;
Al' ulazi gospodine Pavle,
Pak je pita gospodine Pavle:
"Što je tebi na kriocu, Mando?"
Muku muči n'jema Mandalina,
Muku muči, ne divani ništa;
Klanja mu se do zemljice crne.
Kad je trećeg porodila sina;
Al' ulazi gospodine Pavle,
Pak je pita gospodine Pavle:
"Što je tebi na kriocu, Mando?"
Muku muči n'jema Mandalina,
Muku muči, ne divani ništa;
Klanja mu se do zemlji ce crne.
Al' govori gospodine Pavle:
"Što će meni n'jema Mandalina,
Što li će mi djeca od nijemca?
Idem zvati govorušu Janju;
Koja će mi s konja govoriti."
Pa isprosi govorušu Janju,
Isprosi je gospodine Pavle,
Isprosi je i još prstenova.
Kad svanulo i sunce granulo,
Ode Pavle po l'jepu djevojku,
Al' ustaje n'jema Mandalina,
Sigurava svoje troje djece,
Pa uzimlje vedro okovano,
Pa odlazi u goru na vodu;
Pa govori lađanoj vodici:
"Dobro jutro, moja vodo ladna,
Što je tebe tako zamutilo?"
Al' govori lađana vodica:
"Boga tebi, n'jema Mandalina,
Zamutili Pavlovi svatovi!"
To je Mandi vrlo žao bilo,
Onda l'jeva Manda vodu ladnu,
U 'nu svoju vedru okovanu;
Do po vedre vode je nalila,
Od po vedre suza nadolila.
Ona nosi vedru okovanu,
Odnosi je dvoru bijelome.
Kad dođoše Pavlovi svatovi
I uđoše u bijele dvore,
Pa stadoše večer večerati -
Sv'jetljala im n'jema Mandalina.
Al' govori govoruša Janja:
"Odmakni se, n'jema Mandalina!
Kad si n'jema n'jesi barem sl'jepa,
Ne kreš' luča na moje vuštane!"
Još govori govoruša Janja:
"Boga j' tebi, n'jema Mandalina,
S kim ćeš spati, s kim ćeš večerati?"
Al' govori n'jema Mandalina:
"Oj, Boga ti, govorušo Janjo,
Da ti n'jesi tako govorljiva,
Ne bi s' majci brzo povratila!
A kad 'oćeš, to treba da znadeš:
Večeraću svekrom i svekrvom
I sa svoja tri nejaka sina;
A spavaću s gospodinom Pavlom,
Kano što je to do sada bilo."
Svi se svati čudom začudiše,
Đe se Mandi jezik odr'ješio,
Tom se Pavle jako obradova;
Ali ciknu govoruša Janja,
Ona ciknu kao zmija ljuta:
"Ajme meni, 'uda srećo moja!
Sinoć dade zakon i prepreku -
Jutros ode s jadom i žalosti!"
'Vala Bogu, 'vala do vijeka,
'Vala Bogu, kad tako naredi!

Obretenije glave kneza Lazara

Kad Lazaru odsekoše glavu
Na ubavu na polju Kosovu,
Od Srblja se niko ne desio,
Već se desi jedno Ture mlado,
Jeste Ture, al' je od robinje,
Rodila ga Srpkinja robinja,
Pa besedi Tursko momče mlado:
"Ao Turci, moja braćo draga!
"Ovo j' glava jednog gospodara,
"Greota je od Boga jednoga,
"Da je kljuju orli i gavrani,
"Da je gaze konji i junaci."
Uze glavu svetoga Lazara,
Zavi u skut kolaste azdije,
Pa je nosi do vode kladenca,
Spušta glavu u vodu kladenac.
Stajala je glava u kladencu
Lepo vreme četrdeset leta,
A ubavo na Kosovo telo,
Ni ga jedu orli ni gavrani,
Ni ga gaze konji ni junaci.
Mili Bože na svem' tebi vala!
Podigle se kiridžije mlade
Od ubava Skoplja bela grada,
Ovi voze Grke i Bugare,
Oni idu Nišu i Vidinu,
Na Kosovu konak učinili.
Večerale kirihgije mlade,
Večerale, pak su ožednile;
Izmeđ' sebe venjer užegoše,
Užegoše venjer jasnu sveću.
Oni traže vode po Kosovu,
Namera i namerila bila,
Namerila na vodu kladenca,
Jedan veli kirvdija mladi:
"Ev' u vodi mesečine sjajne "
Drugi veli kiridžija mladi:
"Nije, braćo, mesečina sjajna."
Treći muči, ništa ne besedi,
Okrenu se pravo ka Istoku,
Pa pomenu Boga istinoga,
Ist'nog Boga i svetog Nikolu:
"Pomoz' Bože, i oče Nikola!"
Pa zagazi u vodu kladenca,
Te izvadi iz kladenca glavu
Svetitelja Srpskoga Lazara,
Pa je meće na zelenu travu,
I zaiti vode u kondiru.
Dok se žedni vodom obrediše,
Kad su crnoj zemlji pogledali,
Nesta glave sa zelene trave,
Ode glava preko polja sama,
Sveta glava do svetoga tela,
Pripoji se kako što j' i bila.
Kad u jutru beo dan osvanu,
Glas dadoše kiridžije mlade,
Glas dadoše starim sveštenikom,
I tu dođe mlogo sveštenika,
Tri stotine stari sveštenika,
I dvanaest veliki vladika,
I četiri stara patrijara:
Prvo Pećki, drugo Carigradski,
Vasiljenski i Jerusalimski;
Oblačiše velike odežde,
I na glave kape kamilavke,
I u ruke knjige starostavne,
Pa čatiše velike molitve,
I držaše velika denija
Za tri dana i tri noći tavne
Ni sedoše, ni se odmoriše,
Ni legoše, ni sanka imaše,
Mole sveca, kud će svetac poći,
Da kojoj će Laza zadužbini:
Il' Opovu, ili Krušedolu,
Il' će Jasku, ili Bešenovoj,
Il' Rakovcu, ili Šišatovcu,
Il' će Đivši ili Kuveždinu,
Da ili će u Maćedoniju;
Ne će svetac zadužbini tuđoj,
Već on oće svojoj zadužbini,
A u svoju krasnu Ravanicu
Pod visokom pod Kučaj-planinom,
Što je Laza sagradio crkvu
Za života jošte za svojega,
Sagradio sebi zadužbinu
O svom lebu i o svome blagu
A bez suza bez sirotinjskijeh.

Oslobođenje Beča od Turaka

Koliko je bečko polje ravno,
Ne mogu ga orli preprvati,
Niti orli, nit vrani gavrani,
Ni po noći prekasati vuci,
Evo su ga opkolili Turci;
Polak Beča sebi osvojili,
Do jabuke i do zlatne ruke,
I do groba Jovanove majke,
I do crkve 'vangeliste Marka.
Nujan šeće po Beču cesare,
Turske sile odolit' ne more.
E, mu zulum Turci učiniše
I u crkvu konje uvodiše,
Za oltare konje povezaše,
Odeždami konje pokrivaše,
Kaležima ladno vino piše;
Veći zulum Turci učiniše,
Te pod Bečom lagum potkopaše,
Potkopaše te ga užegoše,
Do nebesa plamene digoše;
Ruše zide po dvaest lakata,
Do cesara otvaraju vrata.
Mnogo vr'jeme pedeset danaka
Turci biju Beča bez prestanka.
Namaknu se oblak više Beča,
Iz oblaka anđel progovara:
"Ma, ne boj se, u Beču cesare,
Tvoja kruna pomanjkati neće!
Ti napiši b'jelu knjigu malu,
Te je šalji u Rusiju ravnu,
Prijatelju Mosković Jovanu;
On će tebi biti od pomoći."
Knjigu piše iz Beča cesare,
Te je šalje u Rusiju ravnu,
Prijatelju Mosković Jovanu:
"Da si zdravo, dragi prijatelju!
Ta n'jesam ti svoje ćerke dao,
Što si meni srcu omilio,
Nego sam ti ćerku poklonio,
Ako meni do nevolje dođe,
Da m' prijatelj bude u pomoći.
Od zuluma živit se ne more,
Od silena cara Tatarina.
Iz Beča me Turci išćeraše,
Osvojiše moje prijestolje,
Car Tatarin na njeg' posjednuo.
Dosp'jevajuć pozdravljam te l'jepo;
Da je tebi doći pogledati:
Kakvi konji jesu u Turaka,
Da ih čvrstim uzdam ne sustežu,
Skočili bi Beču na bedeme."
Ode knjiga, u Rusiju dođe,
A na ruke Mosković Jovanu.
Knjigu štije Mosković Jovane,
Knjigu štije, a milo mu nije.
Mijajilo upita ga bane:
"Šta je tebi, moj babajko stari,
Knjigu štiješ, a suze prol'jevaš?"
Odgovara Moskoviću Jovo:
"Šta me pitaš, drago d'jete moje,
Dosta knjiga nujna i zlovoljna,
Evo knjige Beča bijeloga,
A cesara našeg prijatelja,
Od zuluma živiti ne more,
Od silnoga cara Tatarina,
Od njegove silovite vojske.
Mnogo vr'jeme pedeset danaka
Turci biju Beča bez prestanka.
Išćeraše iz Beča cesara,
Osvojiše njegovo pr'jestolje,
Car Tatarin na njeg' posjednuo,
Nego, ajde, drago d'jete moje,
Ne bi l' tebi Bog i sreća dala,
Da obraniš u Beču cesara,
Da osvojiš njegovo pr'jestolje,
Za krst časni da proliješ krvcu.
Ajde brže, drago d'jete moje,
Te se skači na naše bedeme,
Te opali bojnicu lubardu;
Sakupićeš nešto malo vojske,
Osvetićeš u Beču cesara.
Ako l' ne bi sakupio vojske,
Navrati se do kraljice crne,
Ona će ti vojske pokloniti,
Ako l' nije za te dosta vojske,
Navrati se u zemlju Poljačku
Ivanišu kralju poljačkome,
Od starine zmaju ognjanome,
On će tebi silnu dati vojsku,
Dosta dati praha i olova
I zajire što je od potrebe."
Vesel' bane poslušao babe,
Te se skače gore na bedeme,
Te on pali bojnicu lubardu -
Dosta bio vojske sakupio:
Po tri puta po trista hiljada;
Još za njega dobra sreća biše,
Zavikaše pasoglavi crni,
Strašno viju kao mrki vuci:
"Daj nas, Bože, zavaditi s Turci!"
Al' to njemu ne bi dosta vojske,
Navrati se do kraljice crne
I ona mu mnogo vojske dala.
Ni to njemu ne bi dosta vojske,
Navrati se u zemlju Poljačku,
Ivanišu kralju poljačkome,
Od starine zmaju ognjanome.
I on njemu dao silnu vojsku
I dava mu praha i olova
I zaire što je od potrebe.
Kad je bane vojsku sakupio,
Starac ga je babo sjetovao:
"Mihajilo, drago d'jete moje!"
Sjetuje ga, te ga blagosilja:
"Ajde sretno Beču bijelome,
Na putu vam dobra sreća bila!
Kada pođeš Beču bijelome,
Izaći ćeš nasred gore crne,
Okreni se zdesna na lijevo
I viđećeš Romajliju crkvu,
Te ti kopljem pootvaraj vrata;
Ak' se sama ne otvore vrata
I crkveni barjak ne razvije
I sama ti zvona ne zazvone,
Ti ne putuj Beču bijelome;
Već ti putuj tragom uznatraške.
Niti glave donijeti nećeš
Ni nijedan tvojijeh vojaka,
Od silenih strašnijeh Turaka..."
Ode bane Beču bijelome,
Ode zdravo i vojsku odvede.
Kad on dođe nasred gore crne
I on viđe Romajliju crkvu
I on kopljem otvarao vrata -
Sama mu se vrata otvoriše,
Tri barjaka crkovna razviše
I sama mu zvona zazvoniše,
Te se vjerno Bogu pomoliše,
Mole Boga tri bijela dana,
Spomenuše i svetoga Marka.
Bog im dade i od Boga sreća,
Te punuše po zemlji vjetrovi,
Beču gradu naviše barjake.
Vojsku svoju bane razgovara:
"Sad svi, braćo, mene poslušajte!
Predajmo se u Božije ruke,
Lasno ćemo predobiti Turke.
Složno 'vako da sad učinimo:
Svaki kapu pod jelovu granu,
A za vojsku tri zlatna barjaka,
A ja jesam pred vojskom vojvoda.
Kad dođemo blizo Beča grada,
Kad nas vide Turci janjičari,
Turci oće odma pomisliti
Da im ide gora od pomoći
I za gorom već tri žarka sunca."
Sva je vojska bana poslušala:
Meću kapu pod jelove grane
I za grane tri barjaka zlatna,
Te odoše preko polja ravna.
Kad dođoše blizo Beča grada,
To od Turak' niko i ne viđe,
Nego silan 'odža sa bedema.
Jako 'odža sa bedema viče,
Ostali se Turci s njime diče,
Đe on cara Tatarina viče:
"Car Tatarin, čestito koljeno,
Sad oćemo sav Beč osvojiti,
Išćerati iz Beča cesara,
Osvojiti njegovo pr'jestolje,
Tebe, care, na njeg' posjednuti.
Eto nami dobra pomoć ide,
Eto nami sveca Muhameda
I vodi nam goru od pomoći
I za gorom tri žarena sunca."
Ves'o care, kad razumi glase;
Š njim poredi Ćupurdić vezire,
I uzimlju durbin od bisera,
iziđoše Beču na bedeme;
Oko Beča vojsku pregledaše,
Pregledaše i sve poznavaše,
Svome srcu ljute jade daše.
'Vako care 'odži govorio:
"Davor, 'odža, budalasta glavo!
Zašto piješ, zašto se opijaš,
Što l' nezgodnu riječ progovaraš?
Ono nije sveče Muhamede,
Nit je ono gora od pomoći,
Ni su ono tri žarena sunca;
Ono ti je Mijajilo bane
I njegova svekolika vojska
I za vojskom tri zlatna barjaka.
Ali, 'odža, budalasta glavo
Što spominješ sveca Muhameda?
Muhamed se neđe zabavio,
Lulu pije, kod vatre se grije,
Kad nam danas od pomoći nije."
Oni tako u riječi biše,
Al' se silne vojske približiše,
Koliko je bečko polje ravno,
Ne mogu ga, braćo, pregledati,
Pregledati, kamol' pre'oditi;
Da Bog dade kišu od oblaka,
Ne bi kiša polja zarosila,
Od silnijeg velikih vojaka,
Od vojaka i brzih konjića.
Silni Turci, kao mrki vuci,
Konj do konja, junak do junaka,
Bojna koplja kao gora crna,
A barjaci kao i oblaci.
Svanu danak, još ne granu sunce,
Eto, brate, čuda velikoga,
Oko Beča grada bijeloga:
Zla početka ognja paklenoga.
Dv'je se silne udariše vojske,
Udariše, obe zavikaše:
Turci zovu sveca Muhameda,
A kršćani ime Isusovo.
Oko Beča zemlja s' tresijaše,
Do neba se tužan glas čujaše,
Više Beča sunce pomračilo.
U Beču se ništa ne viđaše,
A od dima ognja žestokoga;
Eto, brate, jada i gorega,
Oko Beča grada bijeloga,
Zlosretnoga ognja paklenoga:
Stade jauk ranjenih junaka
A i skika brzih bedevija,
A i cika britkijeh sabalja;
Stade zveka mača i kadara,
I kubura i malih pušaka;
Sve topovi, kao i gromovi.
Eto, brate, jada iznenada,
Oko Beča grada bijeloga,
Najgrđega ognja paklenoga:
U blizo se vojske sastadoše;
Sastali se Turci i Nijemci,
Kako su se blizo sastanuli,
Zajedno bi mogli večerati,
Jedan drugom piti dodavati,
Među njima samo su zidovi,
Viteško se braniše građani,
Sve se brani malo i veliko,
Svak se brani od strašnih Turaka,
Ljuti kosci kose donesoše,
Te po poli Turke pos'jekoše,
I školari i to su junaci,
Jedni s'jeku, drugi bodu Turke,
B'jele svoje sve krvave ruke,
Neko viče: "Jao, moja, majko!"
Neki viču: "Alaj meni, druže!"
Neki druže uz to polje struže,
Turci viču: "Ila i Alija!",
Naši zovu: Boga velikoga,
Pod Bečom je Dunaj voda ladna,
Al' ga brzo Turci zajaziše,
Od Turaka moste pogradiše,
Časno Dunaj vodu prejezdiše,
A svi butum Turci izginuše.
Sve pogibe, niko ne ostade,
Nego jadan care Tatarine.
I to ne bi ni on osta bio,
Već je ima brzu bedeviju,
Dobra mu je, ujeli je vuci,
Devet klaštri u višinu skače,
A deseti polje preskakuje;
I ona je repa o'sječena,
Da se znade da j' u boju bio.
Leti care tri bijela dana.
Bez prestanka preko polja ravna;
Treći dan se care obazrio
I z Bečom se tužan razgovara:
"Ala, Beče, ne beči se na me!
Evo, mećem ruku na ćitape,
Da ja neću udarati na te,
Proklinjaću bule i kadune
Da ne šalju svojih vitezova,
Da ne šalju Beču na megdane.
Ala, Beče, ne beči se na me!
Tri se vraga izbečila na te,
Dosta sam ti dara ostavio,
Sve konjskoga i junačkog mesa,
Zanajviše svijetla oružja."
Moskoviću na tvoje poštenje,
Svem' narodu od Boga proštenje!

Radul-beg i Bugarski kralj Šišman

Mili Bože, na svemu ti vala!
Dvije su se zavadile guje,
Dvije guje, dva brata rođena:
Zavadi se bego Radul-bego
Sa Mirčetom bratom rođenijem;
Da oko šta, veće ni oko šta,
Oko puste zemlje Karavlaške,
Karavlaške i Karabogdanske:
Mirko ište zemlje starješinstvo,
A ne da mu bego Radul-bego,
Već uvati Mirčetu vojvodu,
Te ga baci na dno u tavnkcu,
Ključe baci u tiho Dunavo.
Kako baci ključe u Dunavo,
Tako beže brata zaboravi.
No Mirčeti Bog i sreća dala,
U Radula dobra ljuba bješe,
Žao snasi milosna đevera,
Noćom pusti ronce i ribare,
Te izvadi ključe od tavnice,
Pa ogleda milosna đevera,
Nosi njemu tanke preobuke,
I rani ga ljebom bijelijem
A napaja vinom crvenijem.
Tako stade za tri godinice,
Kad nastade godina četvrta,
Knjigu piše kralju Šišmanine,
Od Trnova od zemlje Bugarske,
Te je šilje begu Radul-begu:
"O ču li me, bego Radul-bego!
"Evo mi se muško čedo nađe,
"No te kumim Bogom istinijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Dođi mene ka Trnovu gradu,
"Te mi krstiš u bešici sina,
"Nek smo, bego, glavni prijatelji!"
Knjiga dođe begu Radul-begu,
A kad bego knjigu proučio,
Ud'riše mu suze od očiju,
Na um pade begu Radul-begu,
Đe će njega kralju prevariti,
Na nevjeri sama pogubiti,
Pak dozivlje ljubu Anđeliju,
Ode šnjome bego govoriti:
"O ču li me, moja vjerna ljubo!
"Evo mene sitna knjiga stiže
"Od Šišmana iz zemlje Bugarske,
"Kralj me zove, da mu krstim sina,
"No ja vidim, đe je prijevara,
"Đe će kralje mene da prevari
"I na vjeri mene da pogubi,
"Da mi otme zemlje i gradove
"I zarobi tebe za ljubovcu;
"No me svjetuj, moja vjerna ljubo!"
Ženska strana mudro progovara:
"Gospodaru, bego Radul-bego!
"Đe su žene ljude svjetovale?
"Što l' ću i ja tebe svjetovati,
"Kad eno ti svjeta u tavnici,
"Brata tvoga, a đevera moga,
"Gospodara Mirka vojevode?
"On će tebe mudro svjetovati."
Al' govori bego Radul-bego:
"Muči ljubo, mukom umuknula!
"Jer pominješ Mirčetu vojvodu?
"I kosti su njemu istrunule."
Kad to začu ljuba Radulova,
Ona ode na tavnička vrata,
Te izvede Mirčetu vojvodu,
Odvede ga u bijele dvore,
Pa dobavi mlada berberina,
Te obrija Mirčetu vojvodu,
Obuče mu gospodsko od'jelo,
Ode šnjime begu na čardake.
Kad ga viđe bego Radul-bego,
Pred njime je na noge skočio,
Ruke širi, te g' u lice ljubi,
A pita ga za junačko zdravlje:
"Jesi li mi, brate, u životu?"
Progovara Mirčeta vojvoda:
"Jesam, brate, ali u rđavu:
"Ubila me rđa od tavnice,
"Jedva nosim u kostima dušu."
Ode mu se bego tugovati,
Šta mu piše kralju Bugarine:
"No ču li me, moj brate Mirčeta!
"Svjetuj mene i nauči, brate,
"Hoću l' ići gradu Trnovome
"I povesti trista Ugričića?"
Al' mu veli Mirčeta vojvoda:
"O moj brate, bego Radul-bego!
"Što će tebe trista Ugričića,
"Tek da bude trista udovica;
"No jesu l' nam naše stare sluge?
"Jeli đegođ Srbe Radosave?
"Jeli šaime Pijanica Đuro?
"Služi l' jošte Grčiću Manojlo?"
Al' govori bego Radul-bego:
"Jesu nama u životu sluge:
"Doma nam je Grčiću Manojlo
"I sa njime Pijanica Đuro;
"Nema ovđe Srba Radosava,
"Već ga kažu u Vidinu gradu."
Ali veli Mirčeta vojvoda:
"Piši knjigu Srbu Radosavu,
"Nek te čeka na vodi Bosuti,
"A ti uzmi dvije vjerne sluge,
"Pak ti idi gradu Trnovome,
"Ne plaši se kralja Šišmanina:
"Ako stane rujno piti vino,
"Piće za te Pijanica Đuro;
"Ako l' odu Grčki govoriti,
"Govoriće Grčiću Manojlo;
"Ako l' bude mejdan dijeliti,
"Dijeliće Srbe Radosave."
Kad to začu bego Radul-bego,
Knjigu posla Srbu Radosavu,
Da ga čeka na vodi Bosuti,
A on ode s dvije vjerne sluge;
Taman bješe na vodu studenu,
Al' eto ti Srba Radosara,
Šnjim se bego u lice poljubi,
Rade bega u skut i u ruku,
Pa odoše Trnovome gradu.
Lijepo ih dočekao kralju:
Konje vodi u ahare donje,
Bega vodi na gornje čardake,
Za gotovu sovru zasjedoše.
Piše vino za neđelju dana,
S kraljem pije dvanaest ridžala,
A sa begom cigle do tri sluge.
Često gleda beže Radul:beže,
Često gleda u bijele dvore,
Hoće li mu kumče donijeti;
Al' da vidiš kralja Šišmanina,
Đe donese jednu kupu vina,
Kupa, kažu, od dvanaest oka,
Nazdravi je begu Radul-begu,
Beg je dade Pijanici Đuru,
Đuro popi, ništa ne osjeti.
Kad to viđe kralje Bugarine,
On otide grčki govoriti,
Da pogubi bega Radul-bega
I njegove do tri vjerne sluge;
No Manojlo Grčki razabrao,
Pa podviknu Srba Radosava:
"Zar ne vidiš, đe smo izginuli?"
A kad začu Srbe Radosave,
On potrže mača zelenoga,
Te pogubi kralja Šišmanina,
Oko njega dvanaest ridžala,
Trnovo mu poharaše grada,
Iz riznice pokupiše blago,
Odvedoše konje i sokole,
Otidoše ka Bukreštu gradu.
Teško bratu jednom bez drugoga!

Sa šta Pivljanin Bajo ode u uskoke

Stan'te malo da se poslušamo,
od istine pjesme da pjevamo.
Vino pije šezdeset uskoka
u Moraču, tvrdu kačaniku,
među njima Pivljanine Bajo.
Besjedi mu šezdeset uskoka:
"O boga ti, Pivljanine Bajo,
šta otera tebe u uskoke,
te si svoju kuću razurio?"
A bjesedi Pivljanine Bajo:
"Braćo moja, šezdeset uskoka.
sve ću vama po istini kazat.
Kad sam kuću u Pivu imao,
imao sam agu starešinu,
po imenu Kopčić-Asan-agu.
Asan zove raju sirotinju,
da mu kose zelenu livadu.
Sakupio pedeset kosaca,
mene Turčin zvao za kozbašu.
Svi mu kosci rano dolazili.
ja mu jesam dockan dolazio,
a aga se na me naljutio,
đe mu nema pred kosce kozbaše,
pa mi ružnu riječ progovara:
"Kurve sine, Pivljanine Bajo,
što s', đaure, tako odocnio?"
Pa poteže pletenu kandžiju,
udari me aga Asan-aga.
Koliko me Turčin udario,
puče koža. i poteče krvca.
Mene, braćo, zazor i sramota
od junaka pedeset kosaca,
đe gledaju čudo u livadi.
Skidoh kosu sa ramena moga,
koja mi se bješe pridesila,
pa udarih agu Asan-agu
po dovatu i aginu vratu,
posjekoh mu sa ramena glavu,
ugrabih mu dvije puške male,
i Turčinu bistra dževerdara,
pa utekoh u Moraču tvrdu,
đeno Srbi jesu sokolovi,
za Turčina nikad i ne mare,
a još manje za cara turskoga."

Sveti Savo

Zbor zborila gospoda 'rišćanska
Kod bijele crkve Gračanice:
"Bože mili, čuda velikoga!
"Kud se đede car Nemanje blago,
Sedam kula groša i dukata?"
Tu se desi Nemanjiću Savo,
Pa govori gospodi rišćanskoj:
"Oj Boga vam, gospodo rišćanska!
"Ne govor'te o mom roditelju,
"Ne govor'te, ne griješ'te duše:
"Nije babo raskovao blago
"Na nadžake ni na buzdovane,
"Ni na sablje ni na bojna koplja,
"Ni dobrijem konjma na ratove;
"Već je babo potrošio blago
"Na tri slavna Srpska namastira:
"Jednu babo sagradio crkvu:
"B'jel Vilindar nasred gore Svete,
"Krasnu slavnu sebe zadužbinu,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da se njemu poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga;
"Drugu babo sagradio crkvu:
"Studenicu na Vlahu Starome,
"Krasnu slavnu majci zadužbinu,
"Svojoj majci carici Jeleni,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da s' i njojzi poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga;
"Treću babo sagradio crkvu:
"Milješevku na Hercegovini,
"Krasnu slavnu Savi zadužbinu,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da s' i njemu poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga."
U glas viknu gospoda rišćanska:
"Prosto da si, Nemanjiću Savo!
"Prosta duša tvojih roditelja!
"Prosta duša. a čestito t'jelo!
"Što nosili, svijetlo vam bilo!
"Što rodili, sve vam sveto bilo!"
I što reče gospoda rišćanska
Na sastanku kod bijele crkve,
Štogođ rekli, kod Boga se steklo.

Sluga Milutin

Dolećeše dva vrana gavrana
od Kosova polja širokoga,
i padoše na bijelu kulu,
baš na kulu slavnoga Lazara;
jedan grakće, druga progovara:
"Da l' je kula slavnog knez-Lazara?
Il' u kuli nigđe nikog nema?"
To iz kule nitko ne čujaše,
već to čula carica Milica,
pa izlazi pred bijelu kulu;
ona pita dva vrana gavrana:
"Oj, boga vam, dva vrana gavrana,
otkuda ste jutros polećeli?
Nijeste li od polja Kosova?
Viđeste li dvije silne vojske?
Jesu li se vojske udarile?
Čija li je vojska zadobila?"
Al' govore dva vrana gavrana:
"Oj, boga nam, carice Milice,
mi smo jutros od Kosova ravna,
viđeli smo dvije silne vojske;
vojske su se juče udarile,
obadva su cara poginula;
od Turaka nešto i ostalo,
a od Srba i što je ostalo,
sve ranjeno i iskrvavljeno".
Istom oni tako besjeđahu,
al' eto ti sluge Milutina,
nosi desnu u lijevoj ruku,
na njemu je rana sedamnaest,
vas mu konjic u krv ogreznuo;
veli njemu gospođa Milica:
"Što je, bolan, slugo Milutine?
Zar izdade cara na Kosovu?"
Al' govori sluga Milutine:
"Skin' me, gospo, sa konja viteza,
umij mene studenom vodicom,
i zalij me crvenijem vinom;
teške su me rane osvojile".
Skide njega gospođa Milica,
i umi ga studenom vodicom.
i zali ga crvenijem vinom.
Kad se sluga malo povratio,
pita njega gospođa Milica:
"Što bi, slugo, u polju Kosovu?
Đe pogibe slavni kneže Lazo?
Đe pogibe stari Jug Bogdane?
Đe pogibe devet Jugovića?
Đe pogibe Miloš vojevoda?
Đe pogibe Vuče Brankoviću?
Đe pogibe Banović Strahinja?"
Tada sluga poče kazivati:
"Svi ostaše, gospo, u Kosovu.
Be pogibe slavni knez Lazare,
tu su mloga koplja izlomljena,
izlomljena i turska i srpska,
ali više srpska nego turska,
braneć, gospo, svoga gospodara,
gospodara, slavnog knez-Lazara.
A Jug ti je, gospo, poginuo
u početku, u boju prvome.
Pogibe ti osam Jugovića,
đe brat brata izdati ne šćede -
dokle gođe jedan tecijaše;
još ostade Boško Jugoviću,
krstaš mu se po Kosovu vija,
još razgoni Turke na buljuke,
kao soko tice golubove.
Be ogreznu krvca do koljena,
tu pogibe Banović Strahinja.
Miloš ti je, gospo, poginuo
kod Sitnice, kod vode studene,
ćeno mloga Turci izginuli:
Miloš zgubi turskog car-Murata
i Turaka dvanaest hiljada;
bog da prosti ko ga je rodio'
On ostavi spomen rodu srpskom,
da se priča i pripovijeda
dok je ljudi i dok je Kosova.
A što pitaš za prokletog Vuka,
proklet bio i ko ga rodio!
Prokleto mu pleme i koljeno!
On izdade cara na Kosovu
i odvede dvanaest hiljada,
gospo moja, ljutog oklopnika".

Smrt vojvode Kaice

Podiže se gospodine kralju
Od prekrasne od Maćedonije
Iz pitoma mesta Smedereva
Od svojega dvora čestitoga,
S' sobom vodi dvanaest vojvoda;
Podiže se itar lov loviti.
Na Kovinu Dunav prebrodio,
Pa se maši Vlaške zemlje ravne,
Dok s' doiti Vršačke planine,
Lov lovio Vršačkom planinom,
Lov lovio letnji dan do podne
Tako kralju Bog i sreća dala,
Te od lova ništa ne ulovi:
Ni jelena, ni košute brze,
Niti kakva od sitna zverinja,
Dobar kralja kobak sukobio,
Sukobi ga vojvoda Sibinjska,
S' sobom vodi tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Kralj mu Božju pomoć nazivao.
"Božja pomoć, vojvodo Sibinjska!"
Vojvoda mu bolje odaziva:
"Zdravo, kralju od Maćedonije!
"Zlatna kruno pod nebom na zemlji,
"Jasna zvezdo na Maćedoniji!
"Zvao bi te, da se napijemo,
"Nemam ovde vina ni rakije,
"A da si me zatekao, kralju
"Kod Nemeša bana Vršačkoga,
"Može biti, da bi se napili;
"Već sam s decom igru zametnuo,
"Odi, kralju, da se poigramo."
Al' besedi gospodine kralju:
"Brate Janko, budalasta glavo!
"Za nas nije vika, ni skakanje,
,Već je za nas vino i rakija,
"I gospodstvo, da gospodujemo,
"Mudra pamet, da pametujemo,
"U men' ima i mlađi vojvoda,
"koji bi se radi poigrati,
"Svome kralju obraz osvetlati."
Raspe kralju svilena šatora,
Zelen šator od zelene svile,
Na njem' zlatni dvanaest krstova,
Trinaesta jabuka od zlata,
U njoj sjaji bescen kamen dragi;
Pod šatorom sede š ti vino.
Posađuje do desna kolena
Elčibašu Dojčetića Vuka,
Pa do Vuka Boška Rajčevića,
Pa Stojana Stepojeva sina,
Pa do njega Jovicu Resavca,
Kučajinska bojna kopljenika
Od Resave lepe vode ladne;
Pa do njega Golemović-Đuru,
Pa do Đure Orlovića Pavla,
Pa do Pavla Rado-beg-Mijajla,
Do Mijajla Grčića Manojla,
Do Manojla Šajnović-Damnjana,
Do Damnjana Oblačića Rada,
A do Rada Kajicu Radonju;
Kaicom je sovru začelio
Sproć' čestitog lica kraljevoga.
Kakva j' krasna Kaica vojvodo!
U kakvom li gospodskom odelu!
Na pleći mu zelena dolama
Od kadive, izvezena zlatom,
Na dolami toke suva zlata,
A pokraj nji trideset putaca,
Svako mu je od po litre zlata,
A pod grlom litra i po zlata,
Koje mu se na burmu odvija,
Te vojvoda njime pije vino;
Na vojvodi čizme i čakšire,
Čizme su mu srebrom potkovane,
A čakšire od plave kadive;
Po dolami kolasta azdija,
Sva od srebra i od čista zlata;
Na vojvodi kalpak svile bele,
Za kalpakom od srebra čelenka,
O njoj zlatni trista trepetljika,
Svaka valja dva dukata zlatna,
U čelenki dva kamena draga,
vojvodi se vidi putovati,
Kroz krajinu voditi vojvode,
U po noći, kano i u podne;
Oko vrata kolajna od zlata,
Za pojasom dve ubojne strele;
Visok junak, tanak u pojasu,
Bela lica, crni nausnica,
Crn mu perčin pojas premašio;
Preko krila gola sablja britka,
Preko gole sablje pije vino;
Pokraj čizme buzdovan pozlaćen.
Kad se triput obrediše vinom,
Kaica ti na noge ustade,
Pa se svome on poklanja kralju:
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Pusti mene međ' Madžare, babo!
"Da se malo poigram s Madžari."
A kralj Đurađ zače besediti:
"O Kaica, moje čedo drago!
"Moj pernati od sunašca štite!
"Diko moja svagda na divanu!
"Sabljo britka svagda na mejdanu!
"A kreposti među vojvodama!
"Pustiću te međ' Madžare, sine!
"Al', tako ti uleve od kralja!
"I tako ti leba carevoga!
"Nemoj, sine, zametati kavge;
"Nas je malo, a mlogo Madžara:
"Što nas ima? dvanaest vojvoda,
"Nije šala tri stotin' Madžara
"I šezdeset dece Karavlaa!"
Al' Kajica besedio kralju:
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Ne ću, babo, zametati kavge
"A tako mi uleve kraljeve!
"I tako mi leba carevoga!"
Kralj ga ne sme otpraviti sama,
Već šnjim posla Oblačića Rada;
Obe ljute zmije od krajine.
Vojvode se međ' Madžare šeću,
A Madžari igru započeše,
Prvu igru, trka pešačkoga;
Kad potrča Oblačiću Rade,
On natrča tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Drugu igru, kola Madžarskoga;
Kad zaigra Kaica Radonja,
On nadigra tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Treću igru, skoka junačkoga;
A kad skoči Oblačiću Rade,
On natskoči tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Započeše kamena s ramena;
Kamen dođe Kaici vojvodi,
Kad se baci Kaica vojvoda,
On nadbaci tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
Al' besedi vojvoda Sibinjska:
"Mili Bože, da luda kaura!
"Što bi snage, kamenu predade."
Kad Kaica razumeo reči,
On otima kamen od Madžara,
Da belegu svoju posvedoči;
Kad se baci Kaica vojvoda,
Od belega dalje odbacio.
Rasrdi se vojvoda Sibinjska,
Pa pripasa sablju okovanu,
Pa se kralju pod šatora šeće:
"Kralju Đurđu od Maćedonije!
"Odi kralju, da se promenimo:
"Daj ti meni dvanaest vojvoda,
"Gole, bose, u košulji tankoj,
"Ja ću tebi tri stotin' Madžara
"Sve na konjma pod oružjem svetlim,
"I daću ti šeset Karavlaa,
"I daću ti na svaku godinu
"Za života tri tovara blaga."
Slavan Đurađ zače besediti:
"Brate Janko, budalasta glavo!
"Jesi l' čuo da li zapamtio:
"Da je bila proja za šenicu?
"Da li Madžar za Maćedoniju?
"Da li Srbin za Erdelj-krajinu?
"Ne dam same Kaice vojvode
"Za četiri na krajini bana:
"Za Nemeša bana Vršačkoga,
"Za Geciju bana Titelskoga,
"Za Ištvana bana Slankamenska
"I za Petra bana Varadinskog,
"Sve od Vršca pa do Varadina,
"Za svu zemlju i četiri bana;
"Za to ne dam vojvode Kaice,
"A kamo li ostali vojvoda!"
Rasrdi se vojvoda Sibinjska,
Pa išeta pred šatora svil'na,
Pa doziva vojvodu Kaicu:
"Od' junače, da s' nadstreljujemo!
"Da bijemo nišan Za oblakom."
Gdi je Madžar okom pogledao,
Tu Kaica strelom udario,
Zla Kaici sreća pristupila,
Te de gleda strele u Madžara,
Već on gleda nišan za oblakom:
Zape strele od Sibinja Janko,
I ustreli vojvodu Kaicu
Na zlo mesto baš pod sisu levu,
Toke razbi, srce mu raseče;
Zemlji pade vojvoda Kajica,
Vrisnu junak, kao soko sivi:
"Kralju Đurđu roditelju krasni!
"Ubi mene Madžar iznenada
"Brez junačkog moga ogledanja
"Moje sablje i desnice ruke!"
Skoči kralju na noge lagane,
Pa Kaicu uzima na krilo,
Pa Kaicu i grli i ljubi:
"Moj pernati od sunašca štite!
"Diko moja svagda na divanu!
"Britka, sabljo svagda na mejdanu!
"A kreposti među vojvodama!
"Možeš li mi preboleti, sine?
"Da te baba na lekare dade?"
"A Kaica jedva izgovara;
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Ja ti, babo, preboleti ne ću;
"Jer su strele puste otrovane,
"Na zmijinu jedu nakaljene;
"Ako možeš, osveti me, babo!"
To izreče, pa se s dušom rasta.
Kralj zakuka, kano kukavica:
"J'o Kaica, moj sokole sivi!
"Al' ti babi krila odlomiše
"I obadva oka izvadiše!
"Kako ćete preboleti baba?
"Na Beljacu ostaviti sama,
"Da mi čuvaš brez promene stražu?"
Pa pogleda okom na vojvode,
A vojvode jedan na drugoga,
Pa se dobri doitiše konja,
Bojna koplja zemlji položiše,
Za britke se sablje prevatiše,
Međ' Madžare juriš učiniše,
Pognaše se po polju Beljacu.
Da Je kome stati pogledati,
Šta vojvode od Madžara rade!
Tako kralju Bog i sreća dade,
Od vojvoda niko ne pogibe
Razma glavom Kavca Radonja;
Od Madžara niko ne ostade
Razma glavom od Sibinja Janko,
I on beži Vršcu na krajini.
A vojvode, braća milostiva,
Sa sabljama sanduk otesaše,
Saraniše vojvodu Kaicu
Čelo glave koplje udariše,
Na koplje mu sokola metnuše,
Za koplje mu konja privezaše,
Po grobu mu oružje prostreše;
Od Madžara unku načiniše,
Obgradiše groba Kaičina,
Da Madžari k njemu ne dolaze,
Da mu mrtvu ne pretresu telo.
Kuka kralju, kano kukavica:
"J'o Kaica, moje čedo drago!
"Diko moja svagda na divanu!
"Sabljo britka svagda na mejdanu!
"I kreposti među vojvodama!
"Suva zlata Smederevski ključi!
"Desno krilo od Srpske krajine!
"Kako će te preboleti baba!
"Kako će te ostaviti sama,
"Da mi čuvaš na Beljacu stražu
"Brez promene dokle je krajine?"

Smrt Dušanova

Pobolje se Srpski car Stjepane
U Prizrenu mjestu pitomome,
Pobolje se, umrijeti hoće.
Kad to viđe carica Roksanda,
Perom piše, kako muška strana,
Ona piše tri, četiri knjige,
Pošilje ih na četiri strane
Po svoj njinoj redom carevini,
Svu gospodu po redu poziva:
"Čujete li, sva naša gospodo!
"Teško bolan Srpski car Stjepane,
"Bolan jeste, umrijeti hoće;
"No hajdete u Prizrena grada,
"Ne bi l' cara u životu našli,
"Da čujete, šta će naručiti,
"I na kom' će carstvo ostaviti."
Kad se take knjige rasturiše,
Sva gospoda redom razumjela,
Hitro idu, kako koji može,
Svi odoše u Prizrena grada
Kod silnoga Srpskog car:Stjepana,
Zatekoše cara u životu;
Kod njega se sva gospoda sasta,
I tu dođe Vukašine kralje,
Diže cara sa svil'na dušeka,
Prisloni ga u naručje svil'no,
Pa nad njime grozne suze roni.
Pogleduje Srpski car Stjepane,
Pogleduje svu redom gospodu,
Pogleduje, pake progovara:
"Mili kume, Vukašine kralje!
"Amanet ti moja carevina!
"I amanet svi moji gradovi!
"I amanet sve moje vojvode
"Po svoj mojoj redom carevini!
"I amanet moj nejak Urošu
"U kol'jevci od četrdest dana!
"Caruj, kume, za sedam godina,
"Osme podaj mojemu Urošu."
Al' govori Vukašine kralje:
"Mili kume, Srpski car-Stjepane!
"Nije za me tvoja carevina,
"Ja ne mogu, kume, carovati;
"Jer ja imam sina samovoljna,
"Sika moga, Kraljevića Marka,
"Kudgođ ide, nikoga ne pita,
"Đegođ sjedne, svuđe pije vino,
"A sve radi kavgu da ogradi."
Reče njemu Srpski car Stjepane:
"Mili kume, Vukašine kralje!
"Kad ja zaptih sve moje vojvode
"Po svoj mojoj redom carevini,
"A ti ne mo'š, koga si rodio?
"No amanet moja carevina!
"I amanet svi moji gradovi!
"I amanet sve moje vojvode
"Po svoj mojoj redom carevini!
"Amanet ti nejaki Urošu
"U kol'jevci od četrъest dana!
"Caruj, kume, za sedam godina,
"Osme podaj mojemu Urošu."
To govori Srpski car Stjepane,
To govori, a s dušom se bori;
To izusti, laku dušu pusti.
On carova šesnaest godina;
Koliko je zulum postavio,
Što nošaše raja sirotinja,
Što nošaše od svile haljine,
Tad' obuče suknene haljine.
Mladi Uroš soja gospodskoga
Dovati se snage i pameti,
Pa doziva staru svoju majku:
"Mati moja, carice Roksanda!
"Daj mi, majko, komad ljeba babov.
Stara njemu majka govorila:
"Čuješ li me, moj mladi Urošu!
"Ima ljeba, no je u drugoga,
"Baš u kuma Vukašina kralja:
"Kade ti je babo počinuo,
"Na samrti carstvo naručio
"Baš na kuma Vukašina kralja,
"Da caruje za sedam godina,
"Osme tebe da predade carstvo;
"On caruje šesnaest godina."

Smrt Marka Kraljevića

Poranio Kraljeviću Marko
U neđelju prije jarkog sunca
Pokraj mora Urvinom planinom.
Kada Marko bio uz Urvinu,
Poče njemu Šarac posrtati,
Posrtati i suze roniti.
To je Marku vrlo mučno bilo,
Pa je Marko Šarcu govorio:
"Davor', Šaro, davor' dobro moje!
"Evo ima sto i šeset ljeta
"Kako sam se s tobom sastanuo,
"Još mi nigda posrnuo nisi,
"A danas mi poče posrtati,
"Posrtati i suze roniti:
"Neka Bog zna, dobro biti ne će,
"Hoće jednom biti prema glavi,
"Jali mojoj, jali prema tvojoj."
To je Marko u riječi bio,
Kliče vila s Urvine planine,
Te doziva Kraljevića Marka:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Znadeš, brate, što ti konj posrće?
"Žali Šarac tebe gospodara,
"Jer ćete se brzo rastanuti."
Ali Marko vili progovara:
"B'jela vilo, grlo te boljelo!
"Kako bih se sa Šarcem rastao,
"Kad sam proš'o zemlju i gradove,
"I obiš'o Istok do Zapada,
"Ta od Šarca boljeg konja nema,
"Nit' nada mnom boljega junaka?
"Ne mislim se sa Šarcem rastati
"Dok je moje na ramenu glave."
Al' mu b'jela odgovara vila:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Tebe nitko Šarca otet' ne će,
"Nit' ti možeš umrijeti, Marko,
"Od junaka ni od oštre sablje,
"Od topuza ni od bojna koplja,
"Ti s' ne bojiš na zemlji junaka;
"Već ćeš, bolan, umrijeti, Marko,
"ja od Boga od starog krvnika
"Ako l' mi se vjerovata ne ćeš,
"Kada budeš visu na planinu,
"Pogledaćeš s desna na lijevo,
"Opazićeš dvije tanke jele,
"Svu su goru vrhom nadvisile,
"Zelenijem listom začinile,
"Među njima bunar voda ima,
"Onđe hoćeš Šarca okrenuti,
"S konja Sjaši, za jelu ga sveži,
"Nadnesi se nad bunar nad vodu,
"Te ćeš svoje ogledati lice,
"Pa ćeš viđet, kad ćeš umrijeti."
To je Marko poslušao vile,
Kad je bio visu na planinu,
Pogledao s desna na lijevo,
Opazio dvije tanke jele,
Svu su goru vrhom nadvisile,
Zelenijem listom začinile;
Onđe Marko okrenuo Šarca,
S njega sjao, za jelu ga svezo,
Nadnese se nad bunar nad vodu,
Nad vodom je lice ogledao;
A kad Marko lice ogledao,
Viđe Marko, kad će umrijeti,
Suze proli, pa je govorio:
"Laživ sv'jete, moj lijepi cv'jete'
"Ljep ti bješe, ja za malo hodah!
"Ta za malo, tri stotin' godina!
"Zeman dođe, da sv'jetom prom'jenim
Pa povadi Kraljeviću Marko,
Pa povadi sablju od pojasa,
I on dođe do konja Šarina,
Sabljom Šarcu osiječe glavu,
Da mu Šarac Turkom ne dopadne,
Da Turcima ne čini izmeta,
Da ne nosi vode ni đuguma;
A kad Marko posiječe Šarca,
Šarca konja svoga ukopao,
Bolje Šarca, neg' brata Andriju,
Britku sablju prebi na četvero,
Da mu sablja Turkom ne dopadne,
Da se Turci njome ne ponose,
Što je njima ostalo od Marka,
Da rišćanluk Marka ne prokune
A kad Marko britku prebi sablju,
bojno koplje slomi na sedmero,
Pa ga baci u jelove grane;
Uze Marko perna buzdovana,
Uze njega u desnicu ruku,
Pa ga baci s Urvine planine
A u sinje u debelo more,
Pa topuzu Marko besjedio:
"Kad moj topuz iz mora iziš'o,
"Onda 'vaki đetić postanuo!"
Kada Marko saktisa oružje,
Onda trže divit od pojasa,
A iz džepa knjige bez jazije,
Knjigu piše Kraljeviću Marko:
"Kogođ dođe Urvinom planinom
"Među jele studenu bunaru,
"Te zateče onđe deli:Marka,
"Neka znade da je mrtav Marko;
"Kod Marka su tri ćemera blaga,
"Kakva blaga? Sve žuta dukata,
"Jedan ću mu ćemer halaliti,
"Što će moje t'jelo ukopati,
"Drugi ćemer nek se crkve krase,
"Treći ćemer kljastu i slijepu,
"Nek slijepi po svijetu hode,
"Nek pjevaju i spominju Marka."
Kada Marko knjigu nakitio,
Knjigu vrže na jelovu granu
Otkuda je s puta na pogledu;
Zlatan divit u bunar bacio;
Skide Marko zelenu dolamu,
Prostrije je pod jelom po travi,
Prekrsti se, sjede na dolamu,
Samur:kalpak nad oči namače,
Dolje leže, gore ne ustade.
Mrtav Marko kraj bunara bio
Od dan' do dan' neđeljicu dana,
Kogođ prođe drumom širokijem,
Te opazi Kraljevića Marka,
Svako misli, da tu spava Marko,
Oko njega daleko oblazi,
Jer se boji, da ga ne probudi.
Đe je sreća, tu je i nesreća,
Đe nesreća, tu i sreće ima:
A sva dobra sreća iznijela
Igumana Svetogorca Vasa
Od bijele crkve Vilindara
Sa svojijem đakom Isaijom;
Kad iguman opazio Marka,
Na đakona desnom rukom maše:
"Lakše, sinko, da ga ne probudiš,
"Jer je Marko iza sna zlovoljan,
"Pa nas može oba pogubiti."
Gledeć' kale kako Marko spava
Više Marka knjigu opazio,
Prema sebe knjigu proučio,
Knjiga kaže, da je mrtav Marko.
Onda kale konja odsjednuo,
Pa privati za deliju Marka,
Al' se Marko davno prestavio.
Proli suze proiguman Vaso,
Jer je njemu vrlo žao Marka;
Otpasa mu tri ćemera blaga,
Otpasuje, sebe pripasuje.
Misli misli proiguman Vaso,
Đe bi mrtva saranio Marka,
Misli misli, sve na jedno smisli:
Mrtva Marka na svog konja vrže,
Pa ga snese moru na jaliju,
S mrtvim Markom sjede na galiju,
Odveze ga pravo Svetoj gori,
Izveze ga pod Vilindar crkvu,
Unese ga u Vilindar crkvu,
Čata Marku, što samrtnu treba,
Na zemlji mu t'jelo opojao,
Nasred b'jele crkve Vilindara
Onđe starac ukopao Marka,
Biljege mu nikakve ne vrže,
Da se Marku za grob ne raznade,
Da se njemu dušmani ne svete.

Smrt Smail-age Čengića

Knjigu piše Đoko Maloviću,
silan Đoko s kamenijeh Duži,
pa je posla Gacku i Lipniku
Smail-agi na bijele ruke:
"Čuj me, aga, gazi Smail-aga,
jesi l' čuo, jesi l' razumio:
odmetnu se raja po Drobnjaku,
nedadu ti groša ni harača,
ni ikakva trećeleva carskog,
a ne dadu zijameta tvoga;
glavari ti o nevjeri rade,
a najprvi Cerović Novica,
od Sirovca Petar Kršikapa,
od Malinska Damjanović. Mirko,
Amza Tomić od sela Previša,
od Petnice Karadžiću Šujo,
od Pošćenja Bašov Milutine
i sa njime pope Goloviću,
koji pero drži u rukama,
sitne knjige na Cetinje sprema,
te on tebe panjka u vladike;
Đurđić Joko s Komarnice ravne
i Gavrilo Šibajlija stari, -
te ti, aga, o nevjeri rade
kako će ti pogubiti glavu.
Još ću ti se, aga jadovati
i velike jade iskaživat
za Novicu, za krvnika tvoga,
što se tvome jadu domislio:
otišao vrelu i Cetinju
kod vladike, kralja cetinjskoga,
on je tebe davu učinio
i ovako njemu govorio:
"Viđi zulum, sa Cetinja kralju,
od zuluma i od zulumćara,
od Turčina Čengić-Smail-age!
Mi od njega živjet ne moremo,
po Drobnjaku velik zulum radi:
kad dolazi da kupi harače,
on dovodi trista haračlija,
uzima nam krave i volove
Smail-aga nama od poreza,
i goni ih Gacku i Lipniku.
Te bi jade raja oprostila,
no ne može jade oprostiti:
Smail-aga ode, Rusto dođe
i dovodi trista kesedžija,
po Drobnjaku više jade radi,
kolje nama krave i volove
i debele ovce i ovnove
i to bismo s jadom podnosili,
što se Rusto asi učinio:
sad nam ište lijepe đevojke
al' nevjeste skoro dovedene;
to ne može raja podnositi,
na ovakvi zulum obiknuti.
Viđi zulum, sa Cetinja kralju!"
Kad vladika bješe razumio
što govori Cerović Novica,
Novici je tako besjedio:
"A Novica, moja uzdanice,
mogu li se pouzdati u te
da ubiješ Čengić-Smail-agu
i njegovu da izgubiš glavu?
Znaš, Novica, nije bilo davno:
kad izide na Grahovo vojska,
a pred vojskom bijahu Čengići,
da private pitomo Grahovo,
mene knjiga od vojvode dođe,
od vojvode Dakova Jakova,
da mu dajem indat u Grahovo,
da Grahovo branim od Turaka,
a ja poslah moje Crnogorce
a pred njima braću Petroviće,
a pred svijem Stanova Stefana,
te odoše pitomu Grahovu.
Kad dođoše na Grahovo s vojskom
kod vojvode Dakova Jakova,
a bog ubi Dakova Jakova,
te on srete crnogorsku vojsku
a pred njome moje Petroviće,
pa iznese žeženu rakiju,
te opoji moje Crnogorce,
pa u Turke juriš učiniše,
i u vojsku tursku ogreznuše,
te ih silni Turci opkoliše,
isjekoše moje Petroviće
i ostale mlade Crnogorce.
Tade su mi oči izvadili
i u srcu ranu napravili;
kako mi ih tade isjekoše,
i danas mi stoji rana ljuta
na Turčina Čengić-Smail-agu.
Ja u tome sitne knjige pisah
na glavare niz Hercegovinu
ne bi li se Srbin namjerio
ko bi braću moju osvetio
na Turčina Čengić-Smail-agi,
ne nađe se dobroga junaka; -
a, Novica, ako boga znadeš,
nejli mene osvetiti, sine!
A evo ti božju vjeru davam,
čestita bih tebe učinio
dok je traga i koljena moga."
Kad Novica razumje vladiku,
on je njemu tako govorio:
"Al" ću svoju glavu izgubiti
al' aginu donijeti ođe
i osvetit tvoje Petroviće!" -
Sve to kaza Đoko Maloviću
a Turčinu Čengić-Smail-agi:
"Istina je, Čengić-Smail-aga,
to je amo svekoliko bilo,
sad te hoću, aga, sjetovati:
kupi vojsku, hajde u Drobnjake,
da Drobnjake tevtiš učinimo
i uzmemo groše i harače!
Teke ću te aga sjetovati,
nemoj kupit kalabaluk vojske,
nego samo trista haračlija,
kojijeh je raja obiknula:
od tog raja uspregnuti neće,
no će k tebe raja pohitati
i donijet groše i harače;
onda ćemo lako za glavare.''
Kada agi sitna knjiga dođe
i kad viđe što mu Đoko piše,
misli aga što će od života;
sve mislio, na jednu smislio,
pa šarenu knjigu načinio,
načinio, pa je opravio
na Turčina Stočević-vezira:
"Jesi l' čuo, Stočević-vezire,
jesi l' čuo, jesi l' razumio
koji su se jadi načinjeli
u Drobnjaku, u plemenu jaku:
e se raja asi učinjela,
ne dadu mi groša ni harača?
Pa mi Đoko Maloviću kaže
da povedem haračlije Turke,
samo moje trista haračlija;
pa ne smijem inokosan poći
pr'o prostrane Pive kalovite.
Kad ja Pivu kalovitu pređem,
te ja dođem u pleme Drobnjake,
Drobnjaci su krvavi junaci,
pa ne žale za zlo dati blago,
šarene će knjige opraviti,
sitne knjige na pivske glavare,
veliko im mito obećati,
pivsku raju dići na oružje.
Oni će mi s pleći udariti
za drobnjačko nečestito blago,
a Drobnjaci sprijed dočekati,
pa se bojim, izgubiću glavu.
No te molim kako starijega:
pošlji tvoga sina Miralaja,
oko njega šest stotin' Turaka,
neka ide Gacku i Lipniku,
i daću ti božju vjeru tvrdu,
voditi ga u Drobnjake neću,
no g ostavit Gacku i Lipniku,
nek na Gacku vlasi čuju vojsku;
to kad čuju od Pive glavari,
ne smiju se Vlasi prevariti
ni drobnjačko mito privatiti;
ja ću tada u Drobnjake poći."
Pa kad takvu knjigu opravio,
onu posla, opet drugu piše,
opravi je krvavu Nikšiću
na koljeno Ametu Bauku:
"Okupi mi žestoke građane,
pa ih vodi u pleme Drobnjake,
te uzapti sva sela drobnjačka
od Mokroga do Dobrijeh Sela,
eto mene s vojskom u Drobnjake, -
da nevjeru mene ne učine."
Onu posla, treću brže piše
krvavome Kolašinu gradu
na Stričinu begu Mušoviću:
"Jesi l' čuo Beže Mušoviću,
e se moja raja odmetnula,
pa ja odoh u Drobnjake s vojskom,
pa se bojim od njih prijevare,
nego kupi seratlije Turke.
Hajde brže u pleme Šarance,
te ustavi sva sela šaranska
dok Drobnjake tevtiš učinimo!"
Pa kad takve knjige razaslao,
malo sio pa otpočinuo.
Dok eto ti silna Miralaja,
Miralaja vezirova sina,
i dovede šest stotin' Turaka.
Kad ga viđe gazi Smail-aga,
pod kulu je njega namjestio,
pa okupi trista haračlija;
kad okupi trista haračlija,
on ustade na note junačke,
sablju paše, a brnjaša jaše,
a gavrana u povodu vodi.
Otole je aga okrenuo,
i prvi je konak učinio
na Smriječnu, selu malenome;
tu noćio, i divno mu bilo.
Pa kad svanu i ogrija sunce,
otole je okrenuo vojsku,
drugi konak na Bezuje dođe;
tu noćio, i divno mu bilo.
A kad svanu i ogrija sunce,
otole je preturio vojsku
pro Dragalja, zelene planine;
dođe aga na kamene Duži,
tu ga viđe Đoko Maloviću,
pa on srete agu Smail-agu,
vodi agu na bijelu kulu;
druga vojska tabor učinila
na livadu pred Đokovu kulu.
Pošto Turci konak učinili,
to se čulo u pleme Drobnjake
đe je aga na Duži došao,
i to čuo Karadžiću Šujo,
pa je jedva noćcu pretrajao,
pa kako je zoru opazio,
tad vojvoda posjede dorina,
oćera ga na kamene Duži;
a kad dođe na kamene Duži,
dogna konja do Đokove kule,
ode slušat što besjedi Đoko,
što besjedi i aga i Đoko.
Aga pita Malovića Đoka:
"Sad što ć.emo, Maloviću Đoko.
sad što ćemo, Đoko, od Drobnjaka?"
A Đoko ga stade sjetovati:
"Čuješ mene, gazi Smail-aga,
ti ako ćeš mene poslušati,
ti uvati Cerović-Novicu,
te Novicu na kolac udari,
pa uvati Karadžića Šuja,
te vojvodu Šuja ti objesi,
a uvati popa Golovića,
te mu odbij od rbata meso
i desnu mu odsijeci ruku,
da ne piše knjige na Cetinje
a ostale drobnjačke glavare
pod žestoku globu ti udari,
i ti uzmi blago u Drobnjaka;
tade će nam sirotinja doći
i donijet groše i harače."
To veljaše Đoko Maloviću,
a to čuo Karadžiću Šujo,
pa odsjede od dorata svoga,
pa srdito na kulu izide
pred odaju đe aga sjeđaše,
nogom desnom vrata otvorio.
pa aginu ruku poljubio;
a aga mu govorit otide:
"Đe si, Šujo, očigledna kurvo,
koji meni o nevjeri radiš
i odmećeš raju u kaure?"
A Šujo mu govorit otide:
"Čuj me, aga, gazi Smail-aga:
ja nijesam očigledna kurva.
no je Đoko očigledna kurva,
što te laže, te ti blago mami,
panjka raju svome gospodaru."
A reče mu aga Smail-aga:
"Kad nijesi očigledna kurva,
kamo tebe Cerović Novica?"
A reče mu Karadžiću Šujo:
"Eno, aga, Cerović-Novice
U Tušimnju, na bijelu kulu,
iskuplja ti porez od Tušimnje;
i čuješ li što ću govoriti:
đe rečemo, Novica će doći,
i kad bi te za to prevario,
nemoj mene ništa vjerovati."
Tade poče gazi Smail-aga:
"Nek Novica na Pošćenje dođe!"
Tade reče vojevoda Šujo:
"Daj mi, aga, izuna tvojega
da ja pođem u Petnicu kuli,
da ti, aga, konak siguravam!"
A aga mu izun darovao.
Ode Šujo u Petnicu kuli;
kako dođe na bijelu kulu,
sitnu knjigu na koljenu piše,
opravi je Cerović-Novici,
sve mu kaza što je i kako je,
i kako se agi zatekao:
"No, Novica, moj brate milosni,
hajde brže u pleme Drobnjak
nećemo li agu prevariti,
ne bismo li agu pogubili;
kad mi ne bi doša u Drobnjak
ti moj brate, Cerović. Novic,
ne bi mene aga vjerovao,
no bi mene pogubio glavu."
Kad Novici sitna knjiga dođe
brže zovnu bratučeda svoga,
bratučeda Cerović-Sekula:
"Bratučede, Cerović-Sekule,
da idemo u pleme Drobnjake!"
Posluša ga Cerović-Sekule,
pa pođoše oba u Drobnjake.
Kad. dođoše u pleme Drobnja!
tu nađoše Karadžića Šuja,
sjedi Šujo na kamen studeni,
pa on grozne suze prolijeva,
Novica mu božju pomoć viknu,
a Šujo mu s plačem privatiio,
a pita ga Cerović Novica:
"Što je, Šujo, na zlo udario?"
"Ne pitaj me, Cerović-Novica!
Smail-aga na Pošćenje dođe,
i velik nam zulum učinio:
uvati nam popa Golovića,
te m' udari stotinu toljaga,
na muke je njega udario;
sad što ćemo od života svoga?"
Tada reče Cerović Novica:
"Dobro ćemo, vojevoda Šujo!
Voliji sam muški umrijeti
no veliki zulum podnositi,
kunem ti se, a vjeru ti davam,
ja ću na njeg' pušku opaliti
da bih znao da ću poginuti,
nego hajde na noge lagane
da idemo agi na Pošćenje!"
Ustadoše i agi pođoše,
i odoše agi na Pošćenje;
tu vilene konje razjahaše,
konje daše Cerović-Sekuli,
oni idu agi pod čadorom,
Šujo agi poljubio ruku,
Novica se naljutio na njga,
ne šće agi da pristupi k ruci,
a aga mu ode besjediti:
"Samovoljni Cerović-Novica,
zašto si se naljutio na me,
te mi ne šće poljubiti ruku?"
A reče mu Cerović Novica:
"Čuješ mene, Čengić-Smail-aga:
zašto slušaš Malovića Đoka,
što za blago panjka sirotinju,
zato sam se naljutio na te!
Što namuči popa Golovića,
ti si mene žalost učinio!
I ti mene zoveš nevjernikom, -
ti si meni, aga, naredio
da ti kupim groše i harače
od Tušimnje, sela malenoga,
pa sam za te čuo u Drobnjake,
pa okupih juče Tušimnjane,
zaiskah im careve harače,
sirotinja blaga ne imaše,
dogonjaše krave i volove
i debele ovce i ovnove
da privatim njima od poreza,
ja ne mogah bez izuna tvoga,
a oni se naljutiše na me,
i na mene pušku okrenuše,
odista me ubiti hoćahu,
a ja sam im tako besjedio:
"Stante malo, moja braćo draga,
dok ja agu na Pošćenje pitam,
hoću li vi marve privatiti
da ja agi namirim harača?"
Evo tebe dođoh u Drobnjake
da te pitam, Čengić-Smail-aga,
hoću li im marve privatiti
da ja tebe namirim harača?"
A aga mu poče govoriti:
"Istina je, Cerović-Novica,
što god uzmeš tamo od poreza
primiće ti aga Smail-aga
i činiti pogovora neće."
Tade reče Cerović. Novica:
"Molim ti se kao starijemu
da podigneš haračlije Turke,
da ih vodim na Mletičak ravni
na zelenu Baru Zajovića.
Onđe ćete tabor učiniti;
a isturi po međama Turke
neka Turci pale kuburlije,
neka jeka ide kroz Uskoke
neka čuju momci od Uskoka,
od tebe se hoće prepanuti
i brže će porez iskupiti,
da ne idu Turci u Uskoke,
no će mene porez donijeti,
a ja tebe sjutra na Mletičak.
I evo ti dajem vjeru tvrdu,
sjutra ću ti na Mletičak doći
kako svane i ogrije sunce;
i kad bih te za to prevario,
onda mene posijeci glavu!"
A aga mu poče govoriti:
"A aferim, Cerović-Novica;
držaću te vjernoga glavara,
da pred tobom starijega nema
u Drobnjaku, u plemenu jaku,
nego hajde u Tušimnju kuli,
eto mene na Mletičak ravni,
doveče ću na konak panuti!"
Kad Novica začu lakrdiju,
on posjede vilena labuda,
pa oćera u Tušimnju kuli.
Kako dođe u Tušimnju kuli.
on ne gleda da kupi harače,
no šarenu knjigu opravio
na vojvodu Minu Radovića:
"Kupi meni silnovitu vojsku,
hajde brže u Tušimnju kuli,
da udarim Čengić-Smail-agi
neću li mu potubiti glavu,
da osvetim braću Petroviće
a da skinem zemlji zulumćara!''
Onu posla, drugu nakitio,
opravio Damjanović-Mirku:
"Okupi mi tridest Malinštang
hajde brže u Tušimnju kuli,
da na agu slavno udarimo
ne bismo li agu pogubili,
da osvetim braću Petroviće!"
Kad je takve knjige rasturio,
on okupi od Tušimnje momke
a pod svoju prebijelu kulu,
pa tu sjede, te je počinuo.
Dok eto ti Mine Radovića,
i za njime dođe silna vojska;
taman dođe Mina Radoviću,
dok eto ti Aleksića Mirka,
i za njime dođe nešto vojske, -
sastaše se pod bijelu kulu.
Taman soko okupio vojsku,
dok pukoše puške na Mletičak,
Smail-aga na Mletičak dođe,
i tu konak Turčin učinio
i na klance stavio pandure.
Dokle akšam pade na dolinu,
onda krenu Cerović Novica
uz Tušimnju od bijele kule,
pa on vodi vojsku na Slatinu,
tu veljaše niko ne viđaše,
al' tu bješe trideset Turaka
i pred njima Jelez buljubaša,
pa opazi Novičinu vojsku,
pa pod ruku pušku dovatio,
pa pobježe prijekijem putem,
pravo agi pod šatora dođe,
kako dođe, agi govorio:
"Silan aga, u zo čas ti bilo,
ti u zo čas vjerovao za se
mrku vlahu Cerović-Novici:
on ne kupi porez lo Tušimnji,
no okupi silovitu vojsku
i izvede na Slatinu ravnu,
ujutru će na te udariti,
i tvoju će otkinuti glavu
i sve tvoje Turke krdisati!"
I aga mu vjerovati šćaše,
ali silan Šujo ne davaše,
nego agi riječ govoraše:
"Vjeruj mene, aga gospodare,
Novica ti udariti neće,
no daj mene četr'est pandura,
da ja idem da ti stražu čuvam!
Onda reče Čengić Smail-aga:
"Bre makni se, Jelez buljubaša,
što mi panjkaš Cerović-Novicu?
Novica me prevariti neće.
Nego čuješ, vojevoda Šujo,
uzmi, Šujo, pedeset pandura
od Drobnjaka dobrijeh momaka!"
Šujo uze pedeset pandura
da on čuva na Slatinu stražu.
Kad izide na Slatinu Šujo,
onđe nađe Cerović-Novicu.
Kad se Srbi sastadoše onđe,
među sobom zbora učiniše:
"Kudar ćemo na njeg' udariti?"
Pa rekoše: "Da mu udarimo
sa Ivice, visoke planine."
Pa tudije vojsku povedoše.
Na Ivicu kad je izvedoše,
onđe viknu Cerović Novica:
"Stante, Srbi, da otpočinemo!"
Tu sjedoše i otpočinuše.
Pošto bjehu malo počinuli,
ustadoše na noge junačke,
pa pođoše na Mletičak ravni.
No bijaše aga uranio
i pod čador kafu prijario,
taman mrku kafu prijario,
dok grom puče, a sinuše munje.
To ne bjehu munje ni gromovi,
no to bješe Novičina vojska
pa na agu Srbi udariše,
pobiše se ognjem iz pušaka.
Kako Srbi na njih udariše
i po jednom puške isturiše,
tad za oštra gvožđa privatiše,
pa u Turke juriš učiniše.
Tu pogibe Čengić-Smail-aga,
ubi njega Cerović Novica,
a pos'ječe Damjanović Mirko,
i četrdest turskijeh begova
i drugijeh stotinu Turaka,
i stotinu konja ugrabiše,
poskidaše svijetlo oružje
i turačke sa ramena glave,
i veliki šićar zadobiše,
pa se Srbi zdravo povratiše,
pjevajući i puške mećući.
Ponesoše glavu sa Čengića
i ostale glave sa begova
cetinjskome kralju na Cetinje;
divno ih je kralju dočekao,
darovao Cerović-Novicu,
dade njemu medalju od zlata,
i suviše njega postavio,
postavi ga za prvog vojvodu,
i ovako njemu zafalio:
"Fala, sinko, Cerović-Novica!
Dok je roda i koljena moga,
držaću te kako svoju glavu."
Mirku dade od srme medalju
i ostalim što je za kojega.

Car Duklijan i Krstitelj Jovan

Vino piju do dva pobratima
Na pržinu nakraj mora slana,
Jedno jeste care Duklijane,
A drugo je Krstitelj Jovane.
Pošto su se napojili vina,
No da reče Krstitelj Jovane:
"Hodi, pobro, da se posigramo,
"Ti korunom, a ja ću jabukom."
Pa skočiše, te se posigraše:
Sveti Jovan otisnu jabuku,
Ona pade moru u dubine,
Tople su ga suze propanule,
No mu care riječ progovara:
"A ne plači, dragi pobratime!
"Ne moj mene ugrabit' korunu,
"Ja ću tebe izvadit' jabuku."
Jovan mu se Bogom kunijaše,
A da mu je ugrabiti ne će.
Tade care u more upliva,
A poleće Jovan na nebesa,
Pred Gospodom te je izlazio,
Pa je pred njim riječ govorio:
"Bože vječni i presveti oče!
"Hoću li se tobom zaklet' krivo
"Hoću l' caru ugrabit' korunu?"
Gospod njemu riječ govorio:
"O Jovane, moja vjerna slugo!
"Zakuni se mnome triput krivo,
"Teke ne moj mojijem imenom."
Sveti Jovan sleće na pržinu.
Tade care iz mora izide,
I iznese u zube jabuku;
Pa su opet igru zametnuli:
Sveti Jovan otisnu jabuku,
Opet pade moru u dubine,
A Jovana suze propanule,
No mu zbori care Duklijane:
"A ne boj se, mio pobratime!
"Ne moj mene ti ukrast' korunu,
"Ja ću tebe izvadit' jabuku."
Jovan mu se Bogom kunijaše,
Kune mu se Bogom po tri puta,
A da mu je ugrabiti ne će.
Car korunu vrže pod kapicu,
Kod nje stavi tacu zloglasnicu,
Pa u sinje more uronio.
Sveti Jovan more zaledio,
On zaledi dvanaes ledovah,
Pa ugrabi od zlata korunu,
I poleće k nebu u visine,
A zakrkta tica zloglasnica,
U dno mora care opazio,
Pa se zagna moru iz dubine,
Tri je leda glavom prolomio,
Pa se natrag opet povratio,
I na glavu kami dofatio,
Mali kami od hiljade okah,
I prolomi dvanaes ledovah,
Pa je svoja rasklopio krila,
Za Jovanom u poćeru pođe,
Dostiže ga na nebeska vrata,
Za desnu ga nogu ufatio,
Što dofati, ono i okide.
Suzan Jovan pred Gospodom dođe,
Sjajno sunce na nebo donese,
I Bogu se Jovan požalio,
Kako ga je care nagrdio.
Gospod mu je tade govorio:
"A ne boj se, moja vjerna slugo!
"Svakome ću tako učiniti."
To je bilo, a Bogu za slavu.

Carica Milica i Zmaj od Jastrepca

Vala Bogu, vala jedinome!
Car Lazare sjede za večeru,
Pokraj njega carica Milica;
Milica je sjeta nevesela,
U obrazu bl'jeda i potmula;
A pita je slavan car Lazare.
"O Milice, o moja carice!
"Što te pitam, pravo da mi kažeš:
"Što si tako sjetna nevesela,
"U obrazu bl'jeda i potmula?
"Šta t' je malo u dvoru našemu?"
Veli njemu carica Milica:
"Car-Lazare, Srpska kruno zlatna!
"Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':
"Svašta dosta u dvoru našemu,
"Nego ima godinica dana
"Kako je se zmaje navadio,
"Navadio zmaje od Jastrepca,
"Te dolazi na bijelu kulu,
"Te me ljubi na bijeloj kuli."
Kad to čuo slavan car Lazare,
On govori carici Milici.
"Ču li mene, carice Milice!
"Kada bude veče po večeri,
"Te otideš na bijelu kulu,
"A dođe ti zmaje od Jastrepca,
"Upitajde zmaja od Jastrepca,
"Boji li se još koga do Boga,
"I na zemlji kakoga junaka."
Malo vreme za tim postojalo,
Ode care na tanke čardake,
A carica na visoku kulu.
Malo bilo, za Dugo ne bilo,
Zasija se Jastrebac planina
A poleće zmaje od Jastrepca
Od Zmajevca od vode studene,
Te se primi uz Kruševo ravno
A doleće na bijele kule,
Te on pade na meke dušeke,
Zbaci zmaje ruho ognjevito,
Pa s caricom leže na jastuke.
Onda veli carica Milica:
"O Boga ti, zmaje od Jastrepca!
"Kad dolaziš na bijelu kulu,
"Te ti sa mnom ležiš u dušeku,
"Bojiš li se još koga do Boga,
"Ja na zemlji kakoga junaka?"
Ali veli zmaje od Jastrepca:
"Muč' Milice, mukom zamuknula!
"Tome te je Lazo naučio."
Milica se zmaju kunijaše:
"Nije, zmaje, života mi moga!
"Već te vidim da si dobar junak."
A kad čuo zmaje od Jastrepca,
Prevari se, ujede ga guja,
Pa carici ode govoriti:
"O Milice, o moja carice!
"Kad me pitaš, da ti pravo kažem
"Što je zemlje na četiri strane,
"Ne bojim se nikoga do Boga
"Ni na zemlji kakoga junaka,
"Do što kažu Srijem zemlju ravnu
"I u njemu selo Kupinovo,
"A u selu Zmaj-Despota Vuka,
"Njega s' bojim na zemlji junaka,
"Jer ja Vuka odavno poznajem:
"Kad smo bili đeca u ludosti,
"U Jastrepcu visokoj planini,
"Te kad bi se igre poigrali,
"Svagda bi me nadigrao Vuče;
"Njega s' bojim na zemlji junaka."
To ti zmaje u riječi bješe,
A iziđe danica zvijezda,
Te se krenu zmaje od Jastrepca
I odleće Jastrepcu planini,
A carica caru na čardake,
Te kazuje, šta j' od zmaja čula
A kad care sasluša Milicu,
On otide sitnu knjigu pisat',
Te je šalje Srijem-zemlji ravnoj
Na koljeno Zmaj-Despotu Vuku:
"Čuješ mene, Zmaj-Despote Vuče!
"Dođi mene ka Kruševcu gradu,
"Te pogubi zmaja od Jastrepca,
"Da mi zmaje caricu ne ljubi,
"A daću ti tri tovara blaga,
"I daću ti Sremsku banovinu
"U državu za života tvoga."
Ode knjiga Srijem-zemlji ravnoj,
A kad dođe Zmaj-Despotu Vuku,
Te je Vuče knjigu proučio,
Žao mu je zmaja pogubiti,
Pa se Vuče vrlo zamislio:
Al' će ići, ali ići ne će;
Sve mislio, na jedno smislio,
Te s' opremi na tanku čardaku,
A side se u podrume vrancu,
Vilovita vranca posjednuo,
Noćom ode ka Kruševcu gradu,
Pa ne šćede Lazarevoj kuli,
Veće pade u polje Kruševo
U pšenicu slavnoga Lazara.
Tuna Vuče vranca pripinjaše,
A prebijel šator raspinjaše.
U tom svanu i ogranu sunce,
Uranio slavan car Lazare,
Te se šeta po tananoj kuli,
Metnu oči niz polje Kruševo,
Te ugleda šator u pšenici
I pod njime Zmaj-Despota Vuka,
Pa kazuje carici Milici:
"O Milice, o moja carice!
"Čudan junak u polju našemu
"U pšenici šator razapeo,
"I on sjedi, pije rujno vino."
A kad čula carica Milica,
Metnu oči polju u pšenicu,
Te poznade Zmaj-Despota Vuka,
Pa je tiho caru govorila,
"Ono jeste Zmaj-Despote Vuče:
"Onaki je zmaje od Jastrepca."
Kad začuo slavan car Lazare,
Opravi mu gospodsku užinu
I spremi mu vina rujevnoga,
A zove ga sebe na večeru;
Ali Vuče na večeru ne će,
Veće osta u polju Kruševu,
I caru je 'vako poručio:
"Neka kaže carici Milici,
"Nek na kuli ne zatvori vrata,
"I nek čeka zmaja na dušeku,
"A neka mu za me ne kazuje,
"A ja znadem, kad ću udariti
"I kako ću zmaja pogubiti."
Sluga kaza caru čestitome,
A car gospi carici Milici.
Tako bilo, za dugo ne bilo:
Danak prođe, tavna noćca dođe,
Te car ode na tanke čardake,
A carica na bijelu kulu,
Pa na kuli ne zatvori vrata,
Nego čeka zmaja od Jastrepca.
Malo bilo vreme postajalo,
Zasija se Jastrebac planina
I poleće zmaje od Jastrepca,
Pravo pade na bijelu kulu,
Te carici sjede u dušeke,
Al' povika Zmaj-Despote Vuče:
"Ko se ljubi na bijeloj kuli,
"Nek izlazi iz bijele kule
"Zar ne vidi, đe je poginuo?"
Kad to čuo zmaje od Jastrepca,
A on reče carici Milici:
"Hej Milice, da te Bog ubije!
"Ti si mene izdala Lazaru."
To izreče, iz kule uteče,
Pa ne bježi Jastrepcu planini,
Već pobježe nebu pod oblake,
A ćera ga Zmaj-Despote Vuče,
Na visoko njega sustigao,
Udari ga teškom topuzinom,
Te mu prebi u ramenu krila,
Zmaje pade u zelenu travu,
Pa zapišta, kao zmija ljuta:
"'Vako bilo svakome junaku,
"Koji svašta ljubi svojoj kaže!"
A doleće Zmaj-Despote Vuče,
Te on Zmaju odsiječe glavu,
Odnese je caru na čardake,
Baci mu je na svil'nu sedžadu.
A kad Lazo sagledao glavu,
Od stra' njega uvati groznica,
Pa on spremi Zmaj-Despotu Vuku,
Spremi njemu tri tovara blaga,
I spremi mu sićana vermana
A za onu Sremsku banovinu
U državu Zmaj-Despotu Vuku
Dokle teče sunca i mjeseca
I njegova đela i koljena;
Pa je Lazo govorio Vuku:
"Eto sine, Zmaj-Despote Vuče,
"Eto tebe nekoliko blaga;
"Ako tebe ponestane blaga,
"A ti dođi poočimu tvome,
"Biće blaga koliko ti drago."
I po tom su vreme živovali
I svoj svome bio na nevolji,
Te s' pominje junak po junaštvu,
Kao dobar danak u godini.

Đurđeva Jerina

Pošetala Đurđeva Jerina
Ispod grada b'jela Smedereva
Pokraj vode tihoga Dunava,
A za njome Grgurević Makso,
Za Maksimom majka Maksimova
Besjedila Đurđeva Jerina:
"Moj unuče, nejačak Maksime!
"Bi li mene nešto sjetovao?
"Ja imadem šćercu mljezinicu,
"Troji su je prosci zaprosili:
"Jedno prosi Vilip Madžarine,
"Od Madžarske od zemlje bogate;
"Drugo prosi od Moskova kralju;
"Treće prosi car Otmanoviću
"Od Stambola grada Carigrada;
"Sjetuj mene dijete, Maksime,
"Kom ću proscu moju ćerku dati?"
Besjedi joj dijete Maksime:
"Ja ću tebe, bako, sjetovati:
"Ako hoćeš mene poslušati,
"Podaj ćerku Vilipu Madžaru,
"Te će ona biti u bogatu;
"Ako ne daš ćerku za Madžara,
"A ti podaj od Moskovske kralju,
"