Epska poezija

Braća i sestra

Rani majka devet mili sina
I desetu šćercu mljezinicu;
Ranila ih dok ih odranila,
Dokle bili sini na ženidbu,
A đevojka bila na udaju,
Nju mi prose mlogi prosioci
Jedno bane, drugo dženerale,
Treće prosi iz sela komšija
Majka daje u selo komšiji,
Braća daju s preko mora banu,
Još su braća sestri besjedila:
"Ja ti pođi, naša mila sejo,
"Ja ti pođi s preko mora banu,
"Mi ćemo te često pohoditi:
"U godini svakoga mjeseca,
"U mjesecu svake neđeljice."
To je sestra braću poslušala,
Ona pođe s preko mora banu.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Ja Bog pušća od sebe moriju,
Te pomori devet milih brata,
Sama osta samorana majka.
Tako stade tri godine dana.
Ljuto pišti sestrica Jelica:
"Mili Bože, čuda velikoga!
"Što sam vrlo braći zgriješila,
"Te me braća pohoditi ne će?"
Nju mi kore mloge jetrvice:
"Kučko jedna, naša jetrvice!
"Ti si vrlo braći omrznula,
"Te te braća pohoditi ne će."
Ljuto pišti sestrica Jelica,
Ljuto pišti jutrom i večerom.
Al' se milu Bogu ražalilo,
Pa on posla dva svoja anđela:
"Id'te dolje, dva moja anđela,
"Do bijela groba Jovanova,
"Jovanova, brata najmlađega,
"Vašijem ga duhom zadanite,
"Od groba mu konja načinite,
"Od zemljice mijes'te kolače,
"Od pokrova režite darove;
"Spremite ga sestri u pohode."
Hitro idu dva Božja anđela
Do bijela groba Jovanova,
Od groba mu konja načiniše,
Njinijem ga duhom zadanuše,
Od zemljice mijese kolače,
Od pokrova rezaše darove;
Spremiše ga sestri u pohode.
Hitro ide nejačak Jovane;
Kad je bio dvoru na pomolu,
Daleko ga seja ugledala,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Od žalosti vrlo zaplakala,
Ruke šire, u lice se ljube;
Pa je seja bratu besjedila:
"Jeste l' mi se, brate, zatjecali,
"Kad ste mene mladu udavali,
"Da ćete me često pohoditi:
"U godini svakoga mjeseca,
"U mjesecu svake neđeljice?
"Evo danas tri godine dana
"Nijeste me jošte pohodili!"
Još je njemu seja besjedila:
"Što si tako, brate, potavnjeo
"Baš kan' da si pod zemljicom bio?"
Besjedi joj nejačak Jovane:
"Šuti, sejo, ako Boga znadeš!
"Mene jeste golema nevolja:
"Dok sam osam brata oženio,
"I dvorio osam milih snaha;
"A kako se braća iženiše,
"Devet b'jelih kuća načinismo;
"Za to sam ti pocrnjeo, sejo."
I on bio tri bijela dana.
Oprema se sestrica Jelica,
I oprema gospodske darove,
Da daruje braću i snašice:
Braći reže svilene košulje,
A snahama burme i prstenje.
Al' je Jovo vrlo ustavljaše:
"Ti ne idi, moja mila sejo,
"Dok još braće u pohode dođe."
Al' Jelica ostanuti ne će;
Ona spremi gospodske darove;
Otale se Jovo podigao
I sa šnjime sestrica Jelica.
A kad blizu dvora dolaziše,
Kod dvora je prebijela crkva.
Pa besjedi nejačak Jovane:
"Ti počekaj, moja mila sejo,
"Dok ja odem za bijelu crkvu:
"Kad smo srednjeg brata oženili,
"Ja sam zlatan prsten izgubio,
"Da potražim, moja mila sejo."
Ode u grob nejačak Jovane,
A ostade sestrica Jelica
Čekajući nejačka Jovana.
Čekala ga, pa ga potražila,
Al' kod crkve mlogo novo groblje:
Tu se odmah jadu osjetila,
Đe j' umrьo nejačak Jovane.
Hitro ide dvoru bijelome;
Kad je blizu dvora dolazila,
Al' u dvoru kuka kukavica;
To ne bila sinja kukavica,
Veće njina ostarila majka.
A Jelica na vrata dolazi,
Ona viče iz grla bijela:
"Jadna majko, otvori mi vrata."
Stara majka iz dvora besjedi:
"Id' odatle, od Boga morijo,
"Devet si mi sina umorila,
"I men' hoćeš ostarilu majku?"
A Jelica bila besjedila:
"Jadna majko, otvori mi vrata,
"Ovo nije od Boga morija,
"Već Jelica tvoja mila šćerca."
Pa joj majka otvorila vrata,
Zakukaše, kano kukavice,
Rukama se b'jelim zagrliše,
Obje mrtve na zemlju padoše.

Dva pobratima

Dva se druga jesu pobratila:
Milivoje i Balčeta čoban,
Kod ovaca stada bijeloga;
Jedan drugom tvrdu vjeru daše
Da će oni v'jerno drugovati.
Kad se oni jesu pobratili,
Oni jesu v'jerno drugovali,
Drugovali za dugo vremena,
Skupa pasli svoje b'jelo stado,
Kroz velike i guste planine.
Kad svanuo lijep ljetni danak,
Ljetni danak mlada neđeljica;
Al' porani Balčeta čobane,
S njim porani Milivoje druže.
Oni svoje izjaviše stado,
Baš u onu goricu zelenu.
Al' da vidiš mlađani' junaka,
Da i' vidiš, pa da se zastidiš;
Kako na se gledati ne dadu,
Kako pasu svoje b'jelo stado
Sve po onoj gorici zelenoj;
Kako javi Balčeta čobane,
S njim poredi Milivoje druže,
Više skupa nego naporedo.
Kad je bio danak oko podne,
Oni svoje dojaviše stado,
Dojaviše njega na plandište;
Pad sjedoše už'nu užinati.
Kad junaci už'nu užinaše
I kada se mladi odmoriše,
Skočiše se na noge lagane,
Bacaše se kamena s ramena
I skakaše skoka junačkoga.
Ko odmeće? - Balčeta odmeće.
Ko odskače? - Balčeta odskače.
Milivoj je i viši i ljepši,
U godina malo postariji,
Bogatijeg roda i plemena;
Pak je njemu vrlo žao bilo
Što Balčeta bolji junak bješe;
Đe je njemu mlađan odbacio
I junačkim skokom odskočio.
Pa govori pobratimu svome:
"Boga tebi, moj Balčeta druže,
Ajmo-dere mi javiti stado,
Javiti ga do Kom-polja ravnog.
Na Kom-polju jabuka pitoma,
Onđe ćemo mladi počivati,
Počivati, rujno vino piti,
I ti 'oćeš još jabuke brati,
Za miloštu ostareloj majci,
Al' u selu svojoj zaručnici."
Što rekoše, to i učiniše.
Oni jave svoje b'jelo stado,
Javiše ga kroz devet planina,
Dojaviše na Kom-polje ravno;
Pa sjedoše rujno vino piti,
Ma pod onom jabukom pitomom.
Kad s' junaci ponapili vina,
Te im vince udari u lice,
Govorio Milivoje druže:
"Pobratime, Balčeta čobane,
Ti se pripni na ovu jabuku,
Pa naberi l'jepije' jabuka,
Da poneseš svojoj staroj majci,
Al' u selo svojoj zaručnici."
Prevari se Balčeta čobane,
Prevari se, žalosna mu majka,
Prevari se, ujede ga guja:
On se pripe na onu jabuku,
Da nabere l'jepije' jabuka,
Da ponese ostareloj majci,
Al' u selo mladoj zaručnici.
Al' je njemu loša sreća bila,
U za čas se pripe na jabuku -
Pa se pod njim podlomile grane
I on pade u zelenu travu,
Baš na svoga Milivoja druga.
Trže nože Milivoje druže,
Trže nože, udara Balčetu
I Balčeti isiječe ruke;
Pak on bježi u goru zelenu.
Kad to viđe Balčeta čobane,
On doziva Milivoja druga:
"Bogom brate, Milivoje druže,
Vrat' se natrag, ako Boga znadeš,
Tvrda vjera, odati te neću!"
To Milivoj za Boga primio.
I vrati se Milivoju druže,
Pa govori Balčeti čobanu:
"Oj, Balčeta, moj vijerni druže,
Bi l' mi moga preboljeti rane,
Da' ti sestrim po gorici vile,
Da ti beru svakojako bilje,
Da ti param tanane rukave,
Da zavijam tvoje grdne rane?"
Al' govori Balčeta čobane:
"Boga tebi, Milivoju druže,
Ti ne sestri po gorici vile,
Da mi beru po gorici bilje,
Nit mi paraj tanani' rukava,
Nit zavijaj moje grdne rane;
Jer ja neću preboljeti rana.
No ču li me, Milivoju druže,
Eto t' stada i moga i tvoga;
A ja idem dvoru bijelome,
Moja j' majka svaka travarica,
Moja će me izj'ječiti majka."
I polazi Balčeta čobane,
I polazi dvoru bijelome;
A ostade Milivoje druže,
U gorici glasno kukajući,
Kukajući i još bugareći.
Ma on kuka za svojijem drugom,
Kano ona tica kukavica
U proljeće kad gora prolista,
Kano majka za svojim jedincem,
Ja li ljuba za svojim draganom.
Ma on kuka i glasno bugari:
"Mili Bože, mene prokletoga,
Đe pogubi v'jerna druga svoga!
Teško meni, teško do vijeka,
Teško meni i dušici mojoj;
Teško svakom onome junaku
Koji ne zna: šta je vjera tvrda,
Tvrda vjera pravoga junaka!"
Tako, jadan, tužno popijeva
I za stadom nazorice 'oda.
Kad je bio Balčeta čobane
Na pogledu b'jela dvora svoga,
Daleko ga seja ugledala,
Pa je staru dozivala majku:
"Oj, Boga ti, ostarela majko,
Eto brata Balčeta čobana,
Niti sviri, ni u diple dipli,
Niti bije u jasnu tamburu.
Bijele je podavijo ruke,
A ne javi stada bijeloga,
Ja bi' rekla: dobro biti neće!"
Kad je bio Balčeta čobane,
Kad je bio blizo dvora svoga,
Stara ga je susretala majka.
Kada viđe svog jedinog sina,
Sveg u krvi i od grdni' rana -
Proli suze niz staračko lice,
Pa još pita Balčetu čobana:
"A, moj sinko, Balčeta čobane,
Bi l' mi moga preboljeti rane,
Da ti sestrim po gorici vile,
Da ti beru svakojako bilje,
Da ti param tanane rukave,
Da zavijam tvoje grdne rane?"
Al' govori Balčeta čobane:
"Oj, starice, mila moja majko,
Ja ti neću preboljeti rana;
Stog' ne sestri po gorici vile,
Da mi beru svakojako bilje,
Nit mi paraj tanani' rukava,
Nit zavijaj moje grdne rane -
Ne mogu ti preboljeti rana;
Neg mi steri meko i široko,
Ja ti dugo bolovati neću!"
Stere majka meko i široko,
Jer joj dugo bolovati neće.
I još pita ostarela majka:
"O, moj sinko, Balčeta čobane,
Moj Balčeta, mile oči moje,
Kaži pravo, tako bio zdravo,
I tako se rana izvidao:
Kako si mi rana dopanuo?"
Al' govori Balčeta čobane:
"Bogme 'oću, mila moja majko!
Javi' stado ja i Milivoje,
Mi javišmo kroz devet planina,
Izjavišmo na Kom-polje ravno,
Na Kom-polju jabuka pitoma,
Ja se pripe jabuki na granu,
Da uberem pitomu jabuku,
Da ponesem svojoj staroj majci,
Al' u selo mladoj zaručnici.
Al' je meni loša sreća bila,
U za' čas se pripe na jabuku -
Pa s' poda mnom podlomiše grane;
A moji se povadiše noži,
Te mi moje isjekoše ruke -
E, tako sam dopanuo rana.
Sad čuj mene, moja mila majko,
Eto tebi bijeloga stada
I eto ti tri bijela grada,
Dva na moru, a treći na suvu;
I još bi ti, moja mila majko,
I još bi ti konja ostavio;
Ali ti si stara i nejačka,
Ne možeš ga zobi nazobiti,
A kamoli vode napojiti.
Sestri bi' ja konja ostavio;
Al' je sestra mlada i zelena,
Šjutra će mi sestra za drugoga,
Drugi će mi konja izdrijeti.
Podaj konja mila moja majko,
Podaj konja Milivoju drugu
I podaj mu svijetlo oružje,
On je meni Bogom pobratime!"
To izusti, a dušicu pušti.
Kad je majka saranila ranka,
Svoga ranka Balčetu čobana -
Al' joj dođe Milivoju druže,
I Božju joj pomoć nazivaše:
"Božja pomoć, Balčetina majko!"
Njemu majka ljepše odgovara:
"Bog pomoga, čoban Milivoju!"
Onda pita Milivoju druže:
"Oj, starice, Balčetina majko,
Đe je meni Bogom pobratime,
Moj pobratim Balčeta čobane;
Je l' mi, majko, prebolio rane?"
Veli njemu ostarela majka:
"Muč', Boga ti, čoban Milivoju,
Već sam tvoga Bogom pobratima,
Pobratima Balčetu čobana,
Već sam njega, jadna, saranila,
Saranila, a ne ožalila."
Pa odlazi ostarela majka,
Pa odlazi u konjske podrume,
I izvodi konja Balčetina,
Još uzimlje svijetlo oružje,
Te ga daje Milivoju drugu:
"Naj to tebi, čoban Milivoje,
Što tvoj tebi pobratim ostavi,
Tvoj pobratim Balčeta čobane!"
To izusti ostarela majka,
To izusti i dušu ispušti,
Od žalosti za Balčetom svojim.
Kad to viđe Milivoju druže -
On povadi nože od pojasa
I udari sebe više pasa;
Kako se je lako udario,
Ni zemlja ga živa ne dočeka,
Mrtav pade u zelenu travu.
Saraniše l'jepo Milivoja,
Pored onog Balčeta čobana;
A među nji' ukopaše majku,
Staru majku Balčete čobana.
Da im Bože pomiluje duše,
Da im dade duševno spasenje
I još ono u raju naselje,
Nama, braćo, zdravlje i veselje.

Dušan hoće sestru da uzme

Bože mili, čuda velikoga!
Ev' ostade dvoje siročadi:
Jedno jeste Srpski car Stefane,
A druga je sirota Roksandra,
Pa besjedi Srpski car Stefane:
"Moja sestro, sirota Roksandro!
"Hodi mene uzmi gospodara,
"Da mi naše ne harčimo blago."
Ma mu veli sirota Roksandra;
"O ču li me, moj brate Stefane!
"Pređe bi se nebo prolomilo,
"A na nebo sunce poginulo,
"No uzela tebe gospodara:
"Bogme nikad ja te uzet' ne ću
"Dok ne nađeš trista neimara,
"Povedeš ih u Šaru planinu,
"Da ti nađu do trista izvora,
"Na jednu ih žicu ne sastave,
"Ne odvedu Misir-zemlji ravnoj;
"I napraviš do tri čaše zlatne,
"Da ti vodu pije sirotinja."
Kad to začu Srpski car Stefane,
On ne žali poharčiti blaga,
No dovati trista neimara,
Povede ih u Šaru planinu,
Te nađoše do trista izvora,
Na jednu ih žicu sastavili,
Doveli ih Misir-zemlji ravnoj;
Pa napravi do tri čaše zlatne,
Da mu vodu pije sirotinja.
Kad to viđe sirota Roksandra,
Ovako je riječ besjedila:
"Čuješ li me, moj brate Stefane!
"Ja te bogme nikad uzet' ne ću
"Dok ne nađeš trista neimara,
"Da bijelu naprave ti crkvu
"Od bijela mermera kamena,
"Podlistaš je teškijem olovom,
"A pokriješ tučem zelenijem,
"Pa napraviš do trista stolova,
"Pa dovedeš trista kaluđera
"I dvanaest svetijeh vladika
"I četiri Srpska patrijara,
"I dovedeš đakona Jovana
"I njegovo đece trista lude;
"Pa kako ni, moj brate, rasude."
Kad to začu Srpski car Stefane,
On ne žali poharčiti blaga,
No dovati trista neimara,
Te bijelu napraviše crkvu
Od bijela mermera kamena,
Podlistaše j' teškijem olovom,
A pokriše tučem zelenijem;
Pa napravi do trista stolova
I dovede trista kaluđera
I dvanaest svetijeh vladika
I četiri Srpska patrijara,
I dovede đakona Jovana
I njegove đece trista lude:
Pa prokleto prosipaše mito,
Da mu dadu sestru za ljubovcu.
Kaluđeri mita privatiše,
I privati dvanaest vladika
I četiri Srpske patrijare,
No ne hoće đakone Jovane
I njegove đece trista lude:
Roksandra je pred bijelu crkvu,
Pa izlaze trista kaluđera,
Izidoše pred bijelu crkvu,
Ev' nađoše Roksandru đevojku,
Ovako joj riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u čas dobar bilo!"
Ema veli sirota Roksandra:
"Haj!' otole, Bož'ji prokletnici!
"Đavoli vi ponijeli dušu,
"A oganj ve izgorio živi!
"Pa ve voda mutna ćerdosala!"
Kad eto ti dvanaest vladika,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u dobar čas bilo!"
Ama veli sirota Roksandra:
"Hajt' otole, Bož'ji bezdušnici!
"Đavoli vi ponijeli dušu!
"A oganj ve izgorio živi!
"I voda" vas ćerdosala mutna!"
Kad eto ti Srpski patrijari,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u dobar čas bilo!"
Onako ih opravi Roksandra,
K'o vladike i k'o kaluđere;
Kad eto ti đakona Jovana
I njegove đece trista lude,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, sirota Roksandro!
"A da Bog da i Bogorodica,
"Ak' uzela mila brata svoga,
"Božja od vas ne ostalo traga,
"Do van zmije i kamena stanca!"
Kad to začu Srpski car Stefane,
A on skoči na noge lagane,
Te dovati drvene majstore,
Od drveta on pravi ćeliju,
Od lijepa luča pitomoga,
Zamaza je prahom i katramom,
Pa dovati đakona Jovana
I njegove đece trista lude,
U ćeliju te ih zatvorio,
Pa uždio sa četiri strane;
On otide na bijelu kulu.
Kad na jutro jutro osvanulo,
Ev' porani Srpski car Stefane,
A pogleda Stefan na ćeliju,
Al' se sama ogradila crkva,
A u crkvu trista svetitelja,
To su, braćo, mladi mučenici.
Kad to viđe Srpski car Stefane,
A on opet napravi ćeliju,
Pa dovati trista kaluđera
I dvanaest svetijeh vladika
I četiri Srpska patrijara,
U ćeliju te ih zatvorio,
Zatvorio, pa ih zapalio,
On otide na bijelu kulu.
Kad na jutro bješe osvanulo,
A otide Stefan na ćeliju,
Al' ćelija bješe izgorela,
I zemlja je pod njom izgorela,
Izgorela, pa se propanula,
Pa je voda udarila mutna,
Te je njine kosti ćerdosala.
Kad to viđe Srpski car Stefane,
Ne smje uzet' sestru za ljubovcu!
To je bilo, kada se činilo,
A sada se tek pripovijeda.

Zaručnica Laza Radanovića

Kad se ženi Radanović Lazo,
On isprosi lepotu devojku,
I sakupi iljadu svatova,
Ode pravo dvoru devojačkom;
Daleko i majka ugledala,
Ugledala, pa je besedila:
"Sad ću stati na dvor na kapiju,
"Da ja gledam kićene svatove."
Kad su svati blizu dvora bili,
Besedila devojačka majka:
"Idu, ćerko, kićeni svatovi,
U čije će dvore ulaziti?
"Čija će i majka dočekati?
"Čija l' braća konje privatiti?
"Čij' li baba vinom poslužiti?
"Čija l' seja darom darivati?"
Kad devojka reči razabrala,
Besedila svojoj staroj majki;
"Oj starice, mila majko moja!
"To je, majko, Radanović Lazo,
"I to su mu kićeni svatovi,
"I pravo će našem belom dvoru;
"Veće slaži moje bele dare:
"Ti ćeš, majko, svate dočekati,
"Moja braća konje privatiti,
"Moja seja darom darivati,
"Mili babo vinom napojiti."
Dok su svati u dvor ulazili,
Zavadi se majka i devojka,
Ne o grade, ni o vinograde,
Već o jednu tananu košulju;
Majka oće da ostavi sinu,
A devojka svome đuvegiji;
Tad' se majka na nju naljutila,
Pa je stala dvoru na kapiju,
Na studen se kamen naslonila,
Na kamenu grozne suze lije,
Nju mi pita Radanović Lazo:
"Oj Boga ti, mila majko moja!
"Koja ti je golema nevolja,
"Te ti nisi svate dočekala,
"Već si stala dvoru na kapiju,
"Na studen se kamen naslonila,
"I na njega grozne suze roniš?"
Majka Lazi tijo odgovara:
"Ao Lazo, zete nesuđeni!
"Kako ću ti ja vesela biti,
"Kako l' svate jadna dočekati,
"Kad je tvoja umrla devojka,
"Juče smo je mladu saranili?"
Onda Lazo majki govorio:
"Kazuj groblje, gdi je ukopana.
"Da ja vidim i mrtvu devojku."
Kad je majka reči razabrala,
Besedila Radanović-Lazi:
"Ja ti groblja ne smem kazivati,
"Jer je kod nas čudan adet post'o:
"Kad umire pod prsten devojka,
"Ne kopa se u to novo groblje,
"Već se baca u to sinje more."
Kad to čuo Radanović Lazo,
Besedio kićenim svatovma:
"Oj svatovi, moja braćo draga!
"Čekajte me u belome dvoru,
"Dok otidem na nove pazare,
"Da ja kupim svile svakojake,
"Da ja pletem mrežu šarovitu,
"Da ja tražim po moru devojku,
"Il' ć' u meni živo srce pući."
Kad je Lazo ovo besedio,
Slušala ga tanana robinja,
Pa je njemu tijo besedila:
"Gospodaru, Radanović-Lazo!
"Nije tvoja umrla devojka,
"Već se ona s majkom zavadila,
"Ni o grade, ni o vinograde;
"Već o jednu tananu košulju:
"Majka oće da ostavi sinu,
"A devojka tebi da ponese."
Kad je Lazo reči razabrao,
On besedi kumu i deveru:
"Oj Boga vam, kume i devere!
"Vi idite gore na čardake,
"Dovedite lepotu devojku,
"U njene joj dare ne dirajte,
"Jer u mene dosta dara ima."
Kad to čuo kume i devere,
Poslušali Radanović-Lazu:
Otidoše na gornje čardake,
Dovedoše lepotu devojku,
U dare joj ni dirnuli nisu.
Kad su Božji zakon savršili,
Devojka se sa rodom oprašta:
Ljubi oca, ljubi staru majku,
Ljubi braću i milu sestricu,
Pa je majki onda besedila:
"Oprosti mi, mila majko moja!
"Što sam tebi, majko, sagrešila."
Ali majka kune bez prestanka:
"Mila kćeri, i tebe ne bilo!
"Ni doprla tamo, ni ovamo!
"Već ostala sredi gore čarne."
Kad devojka reči razabrala,
Ud'riše joj suze od očiju.
Digoše se kićeni svatovi,
Odvedoše lepotu devojku.
Kad su bili sredi gore čarne,
Al' devojku zabolela glava,
Besedila svom ručnom deveru:
"Oj devere, moj zlaćen prstene!
"Ti mi zovni Radanović-Lazu.
"Kad je dever reči razabrao,
Brže ode Radanović-Lazi,
Pa je Lazi tijo besedio:
"Ajde, Lazo, brže u natrage,
"Devojka se naša razbolela,
"Na kuma se glavom naslonila."
Kad je Lazo reči razabrao,
On otide lepoti devojki,
Pa je pita Radanović Lazo:
"Što je tebi, lepota devojko?
"Što je tebe zabolela glava?"
Devojka je njemu besedila:
"Gospodaru, Radanović-Lazo!
"De mi skupi kićene svatove."
Skupi Lazo kićene svatove,
Devojka im lepo zafalila
Na ljubavi i na prijateljstvu;
Svakom dala po kitu bosiljka,
Lazi dala tananu košulju,
Za koju se s majkom zavadila,
Pa je njemu tijo besedila:
"Na košulju, Radanović-Lazo!
"Pod grlom joj puce jadikovo,
"Jadikovo i čemerikovo:
"Kudgod odiš, neka jadikuješ;
"A gdi staneš, da čemerikuješ;
"A mene je zabolela glava,
"A od srca preboleti ne ću."
To izusti, pa dušicu pusti.
Tad' je Lazo svatom besedio:
"Sad na noge, kićeni svatovi!
"S nadžaci joj raku iskopajte,
"A sabljama sanduk satešite,
"Više glave ružu usadite,
"Oko groba klupe napravite,
"Niže nogu bunar iskopajte:
"Rad' mirisa nek se ružom kite,
"Od umora na klupe sedaju,
"A od žeđi ladne vode piju."
Često Lazo na grob izlazio,
Pa je pit'o svoju zaručnicu:
"Jel' ti, dušo, zemlja doteščala?"
Devojka mu mrtva odgovara:
"Nije meni zemlja doteščala,
"Već je teška materina kletva."

Zidanje Skadra

Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata, tri Mrnjavčevića:
Jedno beše Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrnjavčević Gojko;
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora;
Ne mogaše temelj podignuti,
A kamoi sagraditi grada:
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
"Ne muči se, Vukašine kralje,
Ne muči se i ne harči blaga!
Ne mož, kralje, temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada,
Dok ne nađeš dva slična imena,
Dok nenađeš Stojui Stojana,
A oboje bratai sestricu,
Da zaziđeš kuli u temelja:
Tako će se temelj obdržati,
I tako ćeš sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralje,
On doziva slugu Desimira:
"Desimire, moje čedo drago,
Dosad si mi bio vjerna sluga,
A odsade moje čedo drago!
Hvataj, sine, konje u hintove,
I ponesi šest tovara blaga;
Idi, sine, preko b'jela sv'jeta,
Te ti traži, sine, Stoju i Stojana,
A oboje brata i sestricu;
Jali otmi, jal' za blago kupi,
Dovedi ih Skadru na Bojanu,
Da ziđemo kuli u temelja,
Ne bi l' nam se temelj obdržao,
I ne bi li sagradili grada."
Kad to začu sluga Desimire,
On uhvati konjeu hintove,
I ponese šest tovara blaga;
Ode sluga preko b'jela sveta,
Ode tražit' dva slična imena:
Traži slugu Stoju i Stojana,
Traži sluga tri godine dana,
Al' ne nađe dva slična imena,
Al' ne nađe Stoje i Stojana,
Pa se vrnu Skadru na Bojanu,
Dade kralju konje i hintove,
I dade mu šest tovara blaga:
Ja ne nađoh dva slična imena,
Ja ne nađoh Stoje i Stojana."
Kad to začu Vukašine kralju,
On podviknu Rada neimara,
Rade viknu tri stotin' majstora:
Gradi kralje Skadar na Bojani,
Kralje gradi, vila obaljuje,
- Ne da vila temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada!
Pa dozivlje iz planine vila:
"More, ču li, Vukašine kralju,
Ne muči se i ne harči blaga!
No eto ste tri brata rođena,
U svakoga ima vjerna ljuba;
Čija sjutra na Bojanu dođe
I donese majstorima ručak,
Ziđite je kuli u temelja:
Tako će se temelj obdržati,
Tako ćete sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralju,
On doziva dva brata rođena:
"Čujete li, moja braćo draga,
Eto vila sa planine viče,
Nije vajde što harčimo blago,
Ne da vila temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada!
Još govori sa planine vila:
Ev' mi jesmo tri brata rođena,
U svakoga ima vjerna ljuba;
Čija sjutra na Bojanu dođe
I donese majstorima ručak,
Da j' u temelj kuli uzidamo:
Tako će se temelj obdržati,
Tako ćemo sagraditi grada.
No je l', braćo, Božja vjera tvrda
Da nijedan ljubi ne dokaže,
Već na sreću da im ostavimo,
Koja sjutra na Bojanu dođe?"
I tu Božju vjeru zadadoše
Da nijedan ljubi ne dokaže.
U tom ih je noćca zastanula,
Otidoše u bijele dvore,
Večeraše gospodsku večeru.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Kralj Vukašin vjeru pogazio,
Te on prvi svojoj ljubi kaza:
"Da se čuvaš, moja vjerna ljubo!
Nemoj sjutra na Bojanu doći,
Ni donijet' ručak majstorima,
Jer ćeš svoju izgubiti glavu,
Zidaće te kuli u temelja!"
I Uglješa vjeru pogazio,
I on kaza svojoj vjernoj ljubi:
"Ne prevar' se vjerna moja ljubo!
Nemoj sjutra na Bojanu doći,
Ni donijet' majstorima ručak,
Jera hoćeš mlada poginuti,
Zidaće te kuli u temelja!"
Mladi Gojko vjeru ne pogazi,
I on svojoj ljubi ne dokaza.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Poraniše tri Mrnjavčevića,
Otidoše na grad na Bojanu.
Zeman dođe da se nosi ručak,
A redak je gospođi kraljici.
Ona ode svojoj jetrvici,
Jetrvici, ljubi Uglješinoj:
"Ču li mene, moja jetrvice!
Nešto me je zaboljela glava,
Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu;
No ponesi majstorima ručak."
Govorila ljuba Uglješina:
"O jetrvo, gospođo kraljice!
Nešto mene zaboljela ruka,
Tebe zdravlje preboljet' ne mogu;
Već ti zbori mlađoj jetrvici."
Ona ode mlađoj jetrvici:
"Jetrvice, mlada Gojkovice!
Nešto me je zaboljela glava,
Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu;
No ponesi majstorima ručak."
Al' govori Gojkovica mlada:
"Ču li, nano, gospođo kraljice!
Ja sam rada tebe poslušati,
No mi ludo čedo nekupato,
A bijelo platno neisprato."
Veli njojzi gospođa kraljica:
"Idi," kaže, "moja jetrvice,
te odnesi majstorima ručak,
Ja ću tvoje izaprati platno,
A jetrva čedo okupati."
Nema šta će Gojkovica mlada,
Već ponese majstorima ručak.
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrnjavčević Gojko;
Junaku se srce ražalilo,
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kolijevci
Đe ostade od mjeseca dana;
Pa od lica suze prosipaše.
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe
, "Što je tebe, dobri gospodaru,
Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Mrnjavčević Gojko:
"Zlo je moja vijernice ljubo!
Imao sam od zlata jabuku,
Pa mi danas pade u Bojanu,
Te je žalim, pregoret' ne mogu!"
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,
A salićeš i bolju jabuku!"
Tad junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
A dođoše dva Mrnjavčevića,
Dva đevera Gojkovice mlade,
Uzeše je za bijele ruke,
Povedoše u grad da ugrade,
Podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;
Al' se smije tanana nevjesta,
Ona misli da je šale radi.
Turiše je u grad ugrađivat';
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do koljena:
Još se smije tanana nevjesta,
Još se nada da je šale radi;
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do pojasa:
Tad oteža drvlje i kamenje;
Onda viđe šta je jadnu nađe,
Ljuto pisnu kako ljuta guja,
Pa zamoli dva mila đevera:
"Ne dajte me mladu i zelenu!"
To se moli, al' joj ne pomaže,
Jer đeveri u nju i ne glede.
Tad se prođe srama i zazora,
Pake moli svoga gospodara:
"Ne daj mene, dobri gospodaru,
Da me mladu u grad uzidaju!
No ti prati mojoj staroj majci:
Moja majka ima dosta blaga,
Nek ti kupi roba il' robinju.
Te zidajte kuli u temelja."
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta
Da joj više molba ne pomaže,
Tad se moli Radu neimaru:
"Bogom brate, Rade neimare,
Ostavi mi prozor na dojkama,
Isturi mi moje b'jele dojke,
Kada dođe, moj nejaki Jovo,
Kade dođe, da podoji dojke!"
To je Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na dojkama,
Pa joj dojke upolje isturi,
Kade dođe nejaki Jovane,
Kade dođe, da podoji dojke.
Opet tužna, Rada dozivala:
"Bogom brate, Rade neimare,
Ostavi mi prozor na očima,
Da ja gledam ka bijelu dvoru
Kad će mene Jova donositi
I ka dvory opet odnositi."
I to Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru
Kade će joj Jova donositi
I ka dvoru opet odnositi.
I tako je u grad ugradiše,
pa donose čedo u kol'jevci,
Te ga doji za neđelju dana,
Po neđelji izgubila glasa;
Al' đetetu onđe ide hrana:
Dojiše ga za godinu dana,
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide hrana:
Zarad' čuda i zarad' lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka.

Ko krsno ime slavi, onom i pomaže

Što protuži rano u nedelju,
U nedelju prije jarkog sunca,
U sokolu gradu bijelome
U tamnici Petra Mrkonjića?
Oglasuje, da je soko sivi,
Po istini vojvoda Todore.
Ako tuži, za nevolju mu je:
Sutra mu je krsno ime sveto,
Krsno ime, sveti Đeorđije,
A nema ga čime proslaviti,
Pak bratimi kapidžiju mlada:
"Bogom brate, kapidžija mladi!
"Otvori mi na tamnici vrata,
"Da ja idem Petru Mrkonjiću,
"Da se molim Peri gospodaru,
"Da me pusti na Boga na jemca,
"Da otidem na vašu čaršiju,
"Na čaršiju tamo međ' trgovce,
"Da poprosim i leba i vina,
"Da naranim sužnje po tamnici
"Radi Boga i krsnog imena."
Kapidžija za Boga primio,
Pa on pusti vojvodu Todora,
Pusti njega Petru Mrkonjiću,
Pusti g' Petar na Boga na jemca,
Ode Todor tamo na čaršiju,
Na čaršiju tamo međ' trgovce;
U Todora nigdi ništa nema,
Razma jedni noži pozlaćeni,
Srebrni su, pak su pozlaćeni;
On iznese nože međ' trgovce,
Trgovci mu cijenili nože:
Ta jedan mu dva dukata daje,
A drugi mu tri dukata daje,
Treći smisli i Boga i dušu,
Te mu dade četiri dukata.
Dukat uze leba bijeloga,
Drugi dukat vina i rakije,
Treći dukat svake đakonije
I ubave one jasne sveće,
A četvrti dukat ostavio,
Da daruje sužnje po tamnici
Radi Boga i krsnog imena.
Pa je Todor užegao sveću,
Pa otide dole u tamnicu,
Te stavio sužnjem večerati,
Večeraju, piju vino ladno,
Setiše se lepe slave Božje,
Usta Todor, u slavu napija:
"O ubava lepa slavo Božja!
"Sveti Đorđe, krsno ime moje!
"Oprosti me tamnice proklete!"
Teke Todor u slavu napija,
U to doba junak pred tamnicu!
Pak doziva vojvodu Todora:
"Čuješ brate, vojvoda Todore!
"Odi k mene, brate, pred tamnicu,
"Da ti kažem do dve do tri reči
A besedi vojvoda Todore:
"Oprosti mi, neznana delijo,
"Ja bi kail pred tamnicu doći,
"Al' je pusta sinoć zatvorena.
"I ključevi dvoru odnešeni." -
"Odi k mene, vojvoda Todore!
"Na tamnici otvorena vrata,
"Otvorena vrata devetora
"I deseto brava Dubrovnička."
Tad' iziđe vojvoda Todore,
Pred tamnicom čudan dobar junak
Na vitezu konju zelenome,
I na njemu čisti zelen skerlet,
Na glavi mu krasan samur:kalpak,
Za kalpakom noja ptića krilo,
Te sen čini konju i junaku,
Da mu lice ne smagne od sunca;
Pak Todoru junak progovara:
"Čuješ brate, vojvoda Todore!
"Ti se diži noćas iz tamnice,
"Pak ne idi pokraj mora sinja,
"Jer su česte u Latina straže,
"Pak se bojim, da te ne uvate,
"Već ti idi preko gore čarne,
"Dokle dođeš dvoru gospodskome
Osvrte se vojvoda Todore,
Da junaku dade čašu vina,
Al' nestade konja i junaka!
Ode Todor dole u tamnicu,
Te kazuje među sužnjevima.
Kad videše trideset sužanja
Na tamnici otvorena vrata,
Ostaviše i lebac i vino,
Otidoše svak' na svoju stranu
Ode Todor preko gore čarne.
Kade dođe dvoru gospodskome,
Ali ljuba krsno ime služi,
Sazvala je goste i zvanice,
I kumove i sve prijatelje,
Pa gospođa krsno ime služi,
I gospođa u slavu napija:
"Pomoz' Bože i sveti Đorđije,
"Krsno ime gospodara moga!
"Oprosti ga tamnice proklete!
"Donesi ga dvoru gospodskome!"
U to doba Todor u dvorove,
Od gospođe čašu privatio,
Te napio u slavu Božiju,
Poslužio krsno ime svoje,
A u svome dvoru bijelome,
Počastio goste i zvanice
I kumove i sve prijatelje.

Kumovanje Grčića Manojla

Dvije žene čeda porodiše:
Jedno bješe tanana Vlajinja,
A drugo je premudra Latinka.
Zovu kuma Grčića Manojla,
Da im nosi čeda na krštenje.
Al' govori premudra Latinka:
"Ala, kume, Grčiću Manojlo,
Prom'jeni mi čedo na krštenju;
Daću tebi košulju od zlata
I daću ti još trista dukata."
Krstio ga pa ga prom'jenio,
Dođe kumi tananoj Vlajinji.
Kada oni sjeli užinati,
Al' poznade tanana Vlajinja,
Al' poznade, pa mu govorila:
"Davor, kume, Grčiću Manojlo,
Što prom'jeni čedo na krštenju?"
Odgovara Grčiću Manojlo:
"N'jesam, kumo, čedo prom'jenio,
A četvera posta ne postio!"
Veli njemu tanana Vlajinja:
"Jesi, kume, da od Boga nađeš."
Al' se kune Grčiću Manojlo:
"N'jesam, kumo, tako m' Boga moga,
Tako m' Boga i svetoga Đurđa!
Evo imam sina jedinoga,
Malog Stevu od sedam godina;
pečena ga ja do kuće pojo,
Ako sam ti čedo prom'jenio."
Naljuti se Grčiću Manojlo,
Pa kod kume ni užina nije;
Van se skače na dobra konjića,
Te otide preko polja ravna,
Kano zv'jezda preko neba sjajna.
Dođe kumi premudroj Latinki,
Te on uze košulju i zlato,
Pa on ide preko polja ravna.
Kad je doša nasred polja ravna,
Sretalo ga šareno janješce,
Pa mu konju noge zapletalo.
Govori mu Grčiću Manojlo:
"Od' otalen, šareno janješce,
Nemoj konju nogu zapletati,
Ja kod kume ni užina n'jesam,
Zaklaću te, te ću užinati."
Noge janje jako zapletalo.
Naljuti se Grčiću Manojlo,
Trže nože i zakla janješce.
Nasred polja vatru naložio,
Pa ispeče šareno janješce;
Ispeka ga, te je užinao.
Sve je pojo, ništa ne ostalo,
Van ostala noga od janjeta;
On je meće u svoje džepove,
Pa će nosit Stevi za miloštu.
Kad on dođe dvoru bijelome,
Sretila ga ljuba Vidosava,
Sretila ga i upitala ga:
"Oj, Boga ti, Grčiću Manojlo,
Da li viđe Stevu malenoga?
Stvorio se u janješce šaro,
Ode jutros niz to polje ravno."
On se 'vati u džepove svoje,
Da izvadi nogu od janjeta,
To ne bila noga od janjeta,
Nego ruka od malog Stevana.
On prestravu Božju učinio.
Pa poteže nože sakovate
I udara sebe više pasa;
Kako se je lako udario,
Mrtav pade na glavu u travu.
Kad to viđe ljuba Vidosava,
Nujna mi se po dvoru šetala
Suze roni i tužna govori:
"Dvori moji, što ste sagrađeni,
Ko ć' u vami sade prebivati,
Ko li naše dobro uživati?"
Pa poteže nože sakovate,
U srdašce sebe udarila;
Mrtvo pade jedno kraj drugoga,
Da ne žali jedno na drugoga.

Mali Radojica

Mili Bože, čuda golemoga,
ja li grmi, ja l' se zemlja trese,
ja se bije more o mramorje,
ja se biju na Popina vile?
Niti grmi, nit se zemlja trese,
ni se bije more o mramorje,
ni se biju na Popina vile;
već pucaju na Zadru topovi,
šenluk čini aga Bećir-aga,
uvatio Malog Radojicu,
pa ga meće na dno u tavnicu.
U tavnici dvadeset sužanja,
a svi plaču, jedan popijeva,
te ostalo društvo razgovara:
"Ne bojte se, braćo moja draga,
eda Bog da kakva gođ junaka
koji će nas junak izbaviti!"
A kad k njima Radojica dođe,
svi u jedno grlo zaplakaše,
Radojicu ljuto proklinjahu:
"Radojica, dopadnuo muka!
I mi smo se i uzdali u te
da ćeš ti nas kadgođ izbaviti,
eto i ti sade k nama dođe -
ko li će nas junak izbaviti?"
Veli njima Mali Radojica:
"Ne bojte se, braćo moja draga,
već ujutru kad danak osvane,
vi dozov'te agu Bećir-agu,
pa mu kaž'te da j' umro Rade
ne bi li me aga zakopao!"
Kad svanulo i sunce granulo,
a povika dvadeset sužanja:
"Bog t' ubio, aga Bećir-aga,
što dovede k nama Radojicu?
Jer ga sinoć objesio nisi,
već se kod nas noćas prestavio -
hoće li nas pomoriti smradom?"
Otvoriše na tavnici vrata,
iznesoše pred tavnicu Rada.
Onda veli aga Bećir-aga:
"Nos'te, sužnja, te ga zakopajte!"
Al' govori Bećir-aginica:
"Ev', bogami, nij' umro Rade,
nij' umro već se ućutio -
nalož'te mu vatru na prsima,
hoće li se pomaknuti, kurva!"
Lože njemu vatru na prsima,
al' je Rade srca junačkoga -
ni se miče, ni pomiče Rade.
Opet veli Bećir-aginica:
"A, bogami, nij' umro Rade,
nij' umro, već se ućutio -
već uvat'te zmiju prisojkinju,
te turajte Radu u njedarca,
hoće li se od nje uplašiti,
hoće li se, kurva, pomaknuti!"
Uvatiše zmiju prisojkinju,
pa turaju Radu u njedarca,
al' je Rade srca junačkoga -
ni se miče, ni se od nje plaši!
Opet veli Bećir-aginica:
"A, bogami, nij' umro Rade,
nij' umro, već se ućutio -
već uzmite dvadeset klinaca,
udrite ih pod noktove Radu,
hoće li se pomaknuti, kurva!"
I uzeše dvadeset klinaca,
udaraju pod noktove* Radu;
i tu Rade tvrda srca bio -
ni se miče, ni dušicom diše.
Opet veli Bećir-aginica:
"A, bogami, nij' umro Rade,
nij' umro, već se ućutio -
sakupite kola đevojaka
i pred njima lijepu Hajkunu,
hoće li se nasmijati na nju!"
Sakupiše kolo đevojaka
i pred njima lijepu Hajkunu.
Na Rada je kolo navodila,
preko Rada nogama igrala.
A kakva je, da je Bog ubije,
od sviju je i veća i ljepša,
ljepotom je kolo začinila,
a visinom kolo nadvisila -
stoji zveka na vratu đerdana,
stoji škripa gaća od sandala!
Kad je zgleda Mali Radojica,
lijevijem okom progleduje,
desnijem se brkom nasmijava.
A kad vid'la Hajkuna đevojka,
ona snimi svilena jagluka,
njime pokri Rada po očima
a da druge ne vide đevojke;
pa je svome babi govorila:
"Jadan babo, ne griješi duše,
već nosite sužnja, zakopajte!"
Onda veli Bećir-aginica:
"Bre, nemojte zakopati kurve,
već ga bac'te u debelo more
te naran'te ribe primorkinje
lijepijem hajdučkijem mesom!"
Uze njega aga Bećir-aga,
pa ga baci u debelo more.
Al' je Rade čudan plivač bio!
Daleko je Rade otplivao,
pak iziđe na brijegu mora,
pa povika iz grla bijela:
"Jao, moji b'jeli sitni zubi,
povad'te mi klince iz nokata!"
I on sjede i noge prekrsti,
i povadi dvadeset klinaca,
pa ih metnu sebi u njedarca.
Opet neće da miruje Rade.
Kad je tavna noćca nastanula,
ide dvoru age Bećir-age,
pa postaja malo kod pendžera.
Istom aga za večeru sio,
pa s kadunom svojom besjedio:
"Moja kado, moja vjerna ljubo,
evo ima devet godin' dana
kao j' otišo Rade u hajduke,
da ne mogoh serbes večerati
sve od straha Malog Radojice -
Bogu vala kad ga danas nema,
i kad njemu haka glave dođoh!
I ono ću dvades't objesiti
dok ujutru bijel dan osvane!"
A to Rade i sluša i gleda,
pa u sobu k njemu uletio,
za večerom agu uhvatio,
uhvati ga za vrat do ramena,
istrže mu glavu iz ramena.
Pa uvati Bećir-aginicu,
pa poteže klince iz njedara,
udara ih pod noktove kadi;
dok je pola klina udario,
i dušu je, kučka, ispustila.
Njoj govori Mali Radojica:
"Neka znadeš, Bećir-aginice,
da kakva je muka od klinaca!"
Pa uhvati Hajkunu đevojku:
"O Hajkuna, srce iz njedara,
daj mi nađi od tavnice ključe
da ispustim dvadeset sužanja."
Nađe Hajka od tavnice ključe,
on ispusti dvadeset sužanja.
Opet joj je Rade govorio:
"O Hajkuna, dušo moja draga,
daj mi nađi od riznice ključe
da što malo od ašluka tražim -
daleko mi j' domu putovati,
treba mi se putem ponapiti!"
Otvori mu sanduk od tal'jera;
onda joj je Rade besjedio:
"O Hajkuna, srce moje drago,
što će meni take pločetine -
konja nemam da s njima potkivam?
Otvori mi sanduk od dukata!"
On na društvo dukate dijeli.
Pa uvati Hajkunu đevojku,
odvede je u zemlju Srbiju,
Dovede je u bijelu crkvu,
Od Hajkune gradi Anđeliju,
pa je uze za vjernu ljubovcu.

Marko Kraljević i Đemo Brđanin

Slavu slavi Kraljeviću Marko,
Slavu slavi svetoga Đorđija.
U Marka su mloge uzavnice:
Dvjesta popa, trista kaluđera,
I dvanaest Srpskijeh vladika,
I četiri stare patrijare,
Od ostalog ni broja ne ima.
Svemu dosta piva i jestiva;
Al' govori stari kaluđere:
"Vala tebe, Kraljeviću Marko!
"Svega imaš u bijelu dvoru,
"Još da imaš ribe od Orida!"
Mučno bješe Kraljeviću Marku,
Pa doziva slugu Bogosava,
Dodaje mu čašu i mataru:
"Toči vino, Bogosave slugo!
"Redom čaše oko sovre daji,
"Nemoj koga preskočiti, slugo."
Pa on ode niz bijelu kulu,
Te oprema Šarca od mejdana.
Za njim stara pristanula majka,
Pa je Marku tiho besjedila;
"Ja moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Nemoj nosit ništa od oružja,
"Ti se jesi krvi naučio,
"Učinićeš krvcu o prazniku."
Nuto Marku velike nevolje!
Mučno mu je ići bez oružja,
A još gore ne poslušat majke:
Ne šće uzet' ništa od oružja,
Već posjede Šarca od mejdana,
Okrenu ga niz polje zeleno,
Ode pravo bijelu Oridu.
Kad je bio vodi na ćupriju,
Al' eto ti jednoga junaka,
Na doratu noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke;
Božju pomoć nazivaše Marku,
Lijepo mu Marko privatno.
Veli junak od Prilipa Marku:
"Oj Boga ti, neznana delijo!
"Nijesi li otud od Prilipa,
"Od odžaka Kraljevića Marka?
"Jeli Marko kod bijela dvora?
"Ima l' Marko dosta uzavnica?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Oj Boga mi, neznani junače!
"Ja sam jutros od Prilipa bila,
"Kod dvora je Kraljeviću Marko,
"Slavi Marko svoga svetitelja;
"Ima Marko dosta uzavnica."
Veli njemu neznan dobar junak:
"Neka ima, neznana delijo;
"Ako Bog da i sreća junačka,
"Sovra će mu u krv ogreznuti,
"Boga mi ću njega objesiti
"Baš o vratim' bijela Prilipa;
"Davno mi je brata pogubio,
"Pogubio Musu kesedžiju."
Pa okrenu konja doratasta,
Osta jadan Marko gledajući.
Svakojako misli i premišlja:
Da bi mu se kazivao Marko,
Hoće njega Ture pogubiti,
Jer ne ima ništa od oružja;
Da ga pusti bijelu Prilipu,
Hoće isjeć' mloge uzavnice
A tražeći po odžaku Marka.
Sve mislio, na jedno smislio,
Pa on viknu iz grla bijela;
"Kud ćeš tamo, Đemo Brđanine?
"Evo, more, Kraljevića Marka!"
Povrati se Đemo Brđanine.
Pouzda se Kraljeviću Marko,
Da će uteć' na svome Šarinu,
Pa pobježe poljem širokijem,
Za njime se Đemo naturio.
Brz je Šarac, uteći mu šćaše,
Al' poteže Đemo topuzinu,
Pa zaljulja pokraj sebe njome
Jadna Marka među pleći žive,
Pade Marko u zelenu travu,
Marko pade, a Đemo dopade,
Sveza Marku naopako ruke,
Pa izvadi sindžir iz egbeta,
Okova ga sve u gvožđe ljuto:
A na noge dvoje bukagije,
A na ruke dvoje belenzuke,
A na grlo sindžir gvožđe teško;
Pa posjede njegova Šarina,
A dorata vodi u povodu,
Privezao Marka za dorata,
Ode pravo bijelu Oridu,
Pod Oridom vješala ogradi,
Da objesi Kraljevića Marka;
Moli mu se gospoda rišćanska:
"Botom brate, Đemo Brđanine!
"Tu nam nemoj objesiti Marka,
"Ne će rodit' vino ni šenica,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Uze Đemo tri tovara blaga,
Vodi Marka gradu Vučitrnu,
Pa pod gradom vješala ogradi,
Hoće Đemo da objesi Marka;
Moli mu se gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Đemo Brđanine!
"Tu nam nemoj objesiti Marka,
"Ne će rodit' vino ni šenica,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Uze Đemo tri tovara blaga,
Goni Marka bijelu Zvečanu,
I tu Đemo vješala ogradi,
Da objesi Kraljevića Marka;
Moli mu se gospoda Zvečanska:
"Bogom brate, Đemo Brđanine!
"Tu nam nemoj objesita Marka,
"Ne će rodit' vino ni šenica,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Uze Đemo tri tovara blaga.
Otale se Đemo podigao
Kroz nekakvu Janjinu planinu.
Teško Đemo ožednjeo bješe,
Deli:Marku tiho govoraše:
"Znaš li, Marko, vode ja mehane?
"Teško me je osvojila žeđa."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Tako, Đemo, ne rade junaci,
"Već zakolju konja ja sokola,
"Napiju se krvi od grđoca."
Veli njemu Đemo Brđanine:
"Nit' ću klati konja, ni sokola,
"Već ću zaklat tebe Kraljevića,
"Pa se napit' krvi od grgoca."
Pa poteže sablju okovanu,
Da zakolje Kraljevića Marka
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Ima, Đemo, bijela mehana,
"I prokleta krčmarica Lanja,
"Sad će mi se osvetiti Janja:
"Dosta sam joj vina potrošio,
"A nijesam dao ni dinara."
To je Đemo jedva dočekao.
U to doba pali pred mehanu,
A ispade krčmarica Janja,
Kad sagleda savezana Marka,
Marko na nju očim' prevaljuje,
Nasmija se krčmarica Janja:
"Be aferim, junak od junaka!
"Bože mili, na svemu ti vala!
"Kad ja viđeh savezana Marka!
"Pojiću te, Brđanine Đemo,
"Bez bijele pare i dinara
"Baš ak' hoćeš tri bijela dana."
Pa pod Đemom konja uvatila,
Odvede ga u mehanu bilu,
Donese mu vina i rakije.
Pije vino Brđanine Đemo,
A nazdravlja Kraljeviću Marku,
Nazdravlja mu, ali mu ne daje.
Kad se Đemo nakitio vina,
Donese mu krčmarica Janja
Rujna vina od sedam godina,
Meće u njeg' bilje svakojako.
Pade Đemo glavom bez uzglavlja,
Skoči Janja na noge lagune,
Na svom pobru gvožđe otvoraše,
A na Đema Marko udaraše;
Kad udari sindžir gvožđe teško,
Pa zasjede piti rujno vino,
Udari ga čizmom i mamuzom:
"Ustan', Đemo, da pijemo vino."
Kad pogleda Đemo Brđanine
Više sebe Marka Kraljevića,
A na vratu sindžir gvožđe teško,
Skoči Đemo na noge lagane,
Sindžir gvožđe zemlji pritezaše,
On poteže rukom' i nogama,
Popucuju ruke iz ramena,
Popucuju noge iz koljena;
Al' je tvrdo gvožđe uvatilo.
Sjede Đemo na zemljicu crnu,
Marko sjede piti mrko vino,
A nazdravlja Đemu Brđaninu,
Nazdravlja mu, ali mu ne daje.
Kad se Marko nakitio vina,
Onda Šarca sveza za dorata,
A za Šarca Đema Brđanina,
Pa usjede Đemova dorata,
Ode pravo gradu Vučitrnu;
Izilazi gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Objesi nam Đema Brđanina,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Marko njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu,
Pa on ode bijelu Zvečanu;
Tu gospoda Srpska izlazila:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Objesi nam Đema Brđanina,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Marko njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu;
Ode Marko bijelu Oridu,
Tu izlazi gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Objesi nam Đema Brđanina,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Marko ne će da uzima blaga,
Već on njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu;
Kod Orida načini vješala,
I objesi Đema Brđanina.
Pa on uze ribe od Orida,
Ode pravo bijelu Prilipu,
Te on slavi svoga svetitelja.

Marko Kraljević i Alil-aga

Pojezdiše do dva pobratima
Preko krasna mesta Carigrada:
Jedno jeste Kraljeviću Marko,
A drugo je beže Kostadine!
Ta i poče besediti Marko:
"Pobratime, beže Kostadine!
"Sad ja idem preko Carigrada,
"Teva m' koja sukobiti beda,
"Te me teva na mejdan zazvati;
"Ja ću s' teško bolan učiniti
"Od zla bola teške srdobolje."
Pak se Marko bolan učinio
Bez bolesti, od mudrosti teške,
Po dobru se Šarcu položio,
Na sedlo se srcem naslonio,
Tako ide preko Carigrada.
Dobra kopca sukobila Marka,
Sukobi ga carev Alil-aga,
I za agom tridest janjičara;
Alil-aga besedio Marku:
"O junače, Kraljeviću Marko!
"Ajd' na mejdan, da s' nadstreljujemo,
"Pa ako ti Bog i sreća dade,
"Te ti mene danaske nadstreliš,
"Na čast tebe moji beli dvori
"I u dvori moje dostojanje
"I kaduna moja verna ljuba;
"Ako li te danaske nadstrelim,
"Ne tražim ti ni dvora ni ljube,
"Teke što ću tebe obesiti,
"Viteza ti osvojiti Šarca."
A besedi Kraljeviću Marko:
"Ostan' me se, Turčine prokleti!
"Mene nije do streljanja tvoga,
"Već evo me teška bolest našla,
"Teška bolest, srdobolja ljuta,
"Ni konja se držati ne mogu,
"A kamo li da se nadstreljujem!"
Al' se Turčin ostanuti ne će,
Vati Marku desni skut dolame,
Trže Marko noža od pojasa,
Te odseče desni skut dolame:
"Idi bedo, aratos te bilo!"
Al' se Turčin ostanuti ne će,
Već uvati levi skut dolame,
Marko trže noža od pojasa,
Te i leva odsiječe skuta:
"Idi bedo, da te Bog ubije!"
Al' se Turčin ostanuti ne će,
Već uvati Šarca za vođice,
Desnom rukom za vođice Šarca,
Levom rukom Marka za nedarca.
Planu Marko, kako vatra živa,
Ispravi se na Šarcu vitezu,
Dobro Šarcu dizgen potegao,
Igra Šarac, kako i pomaman,
I preskače konje i junake;
Pak doziva bega Kostadina:
"Pobratime, beže Kostadine!
"Idi, brate, bezistenu mome,
"Donesi mi strelu Tataranku,
"U kojoj je streli Tataranki
"Devet beli sokolovi pera;
"A ja idem s agom na kadiju,
"Na mešćemi da nam sinpilati;
"Da međ' nama posle nije kavge."
Tad' se beže bezistenu vrati,
Ode Marko s agom na kadiju.
Kako ide carev Alil-aga,
Papuč' skide, sede kod kadije,
Pa izvadi dvanaest dukata,
Te kadiji meće pod koleno:
"Efendija, eto ti dukata,
"Ne daj Marku pravog sindžilata."
Ali Marko Turski razabrao,
A u Marka ne ima dukata,
Već buzdovan meće preko krila:
"Čuješ li me, efendi:kadija!
"Daj ti mene pravog sindžilata,
"Jer vidiš li šestoper pozlaćen,
"Ako t' odem udarati njime,
"Ne će tebe melem trebovati,
"Mešćemu ćeš i zaboraviti
"A dukate ni videti ne ćeš."
Efendiju popade groznica
Gledajući šestoper pozlaćen,
Sindžilati, a drkću mu ruke.
Kad pođoše na mejdan junački,
Za agom je tridest janjičara,
A za Markom ne ima nikoga,
Do nekol'ko Grka i Bugara.
Kad dođoše na mejdan junački,
A besedi carev Alil-aga:
"Delibaša, ajde meći strele;
"Ti se vališ, da si dobar junak,
"I vališ se caru na divanu,
"Da zastreliš orla krstatoga,
"Krstaš' orla, što vodi oblake."
Besedi mu Kraljeviću Marko:
"Ja, Turčine, ja sam dobar junak,
"Ali ti si od mene stariji,
"Jer je vaše gospodstvo i carstvo
"Tvoj je mejdan stariji od moga,
"Jer si mene na mejdan zazvao;
"Već, Turčine, ajde meći strele."
Metnu Turčin prvu belu strelu,
Strelu metnu, pak meri aršinom,
Prestrijeli sto dvadest aršina;
Metnu Marko prvu belu strelu,
Prestrijeli dve stotan' aršina.
Metnu Turčin drugu belu strelu;
Prestrijeli tri stotin' aršina;
Metnu Marko drugu belu strelu,
Prestrijeli pet stotin' aršina;
Metnu Turčin treću belu strelu,
Prestrijeli šest stotin' aršina;
U tom Marku i Kostadin dođe
I donese strelu Tataranku,
U kojoj je streli Tataranki
Devet beli sokolovi pera;
Metnu Marko strelu Tataranku,
Ode strela u pra i u maglu,
Očima se ne da pregledati,
A kamo li premerit' aršinom!
Stade Turčin suze prosipati,
Stade Marka Bogom bratimiga:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom
"Po ubavu zakonu vašemu!
"Na čast tebe moji beli dvori,
"I kaduna moja verna ljuba,
"Tek me nemoj, brate. obesiti!"
A besedi Kraljeviću Marko:
"O Turčine, živ' te Bog ubio!
"Bud me bratiš, što mi ženu daješ?
"Mene tvoja žena ne trebuje,
"U nas nije, kano u Turaka,
"Snašica je, kano i sestrica;
"Ja na domu imam ljubu vernu,
"Plemenitu Jelicu gospođu;
"A sve bi ti, brate, oprostio,
"Ali si mi izdrgo dolamu,
"Već daj mene tri tovara blaga,
"Da iskrpim na dolami skute."
Skoči Turčin rado i veselo,
Grli, ljubi Kraljevića Marka,
Odvede ga dvoru gospodskome,
Te ga časti za tri bela dana,
Dade njemu tri tovara blaga,
Snaa kada košulju sa zlatom,
Uz košulju srmajli maramu;
Još mu dade trista pratilaca,
Otprati ga dvoru gospodskome.
I posle su vreme živovali,
Svetlu caru čuvali krajinu:
Gdi se gode krajina uzbija,
Uzbija je Alil-aga s Markom;
Gdi se gode gradovi uzimlju,
Uzimlje i Alil-aga s Markom.

Marko Kraljević i Vuča dženeral

Ili grmi, il se zemlja trese?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
Već pucaju na gradu topovi,
Na tvrdome gradu Varadinu:
Šenluk čini Vuča dženerale,
Jer Je Vuča šićar zadobio,
Tri vojvode Srpske uvatio:
Jedno jeste Miloš od Pocerja,
Drugo jeste Toplica Milane,
A treće je Kosančić Ivane,
Bacio ih na dno u tavnicu,
Đeno leži voda do koljena,
A junačke kosti do ramena
Cvili junak Miloš od Pocerja,
Cvili Miloš, kako ljuta guja;
Jer se Miloš nije naučio
Podnositi muku i nevolju;
Cvili Miloš kao ljuta guja,
Privlači se na pendžer tavnici,
Te on gleda junak po sokaci,
Ne bi l' koga znana opazio,
Al' pripazi poštu knjigonošu,
Pa dozivlje Miloš od Pocerja:
"Bogom brate, pošta knjigonoša,
"Donesi mi jedan list hartije,
"Da ti gradim jednu sitnu knjigu "
To je pošta za Boga primio,
Donese mu jedan list hartije,
Sjede Miloš sitnu knjigu pisat'
U Prilipa u bijela grada,
Svome pobru Kraljeviću Marku:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Il' ne čuješ, il' ne haješ za me?
"Teške sam ti muke dopanuo,
"Pobratime, u Madžarske ruke.
"Uvati me Vuča dženerale,
"I još moja oba pobratima;
"Bacio nas na dno u tavnicu,
"Đeno leži voda do koljena,
"A junačke kosti do ramena,
"Ležim, brate, tri bijela dana,
"Ako budem, brate, još tri dana,
"Nikada me više viđet' ne ćeš,
"Izbavljaj me, pobratime Marko,
"Jal' za blago, jali na junaštvo."
Pa u lice perom udario,
Od obraza krvi natočio,
S krvi njemu knjigu zapečati,
Pa je dade pošti knjigonoši,
I dade mu dvanaest dukata;
Pa je pošti Miloš govorio:
"Nosi knjigu bijelu Prilipu
"Na koljeno Kraljeviću Marku."
Ode pošta bijelu Prilipu,
U njeg' stiže u svetu neđelju,
Kada Srblji u crkvi bijahu;
Stade pošta pred bijelom crkvom,
Dokle Marko iziđe iz crkve;
Kad iziđe Kraljeviću Marko,
Pošta kapu pod mišicu baci,
Poklanja se do zemljice Marku,
Pa mu dade list knjige tanane.
Kada Marko sitnu knjigu primi,
Stojeći je knjigu proučio;
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Ud'riše mu suze od očiju,
Pa je onda Marko besjedio:
"Avaj mene, dragi pobratime!
"Tu li si mi, bolan, dopadnuo!
"Al' tako mi moje vjere tvrde!
"Hoće tebe pobro izbaviti
"Jal' za blago, jali na junaštvo."
Pa on ode svojoj tankoj kuli,
Sjede malo, te se napi vina,
Pa pripasa sablju okovanu,
I prigrnu ćurak od kurjaka,
A na glavu kapu od kurjaka,
Priveza je mrkom jemenijom;
Pa uzimlje koplje ubojito,
Pa se spušta u podrume Šarcu;
Te opremi Šarca od mejdana:
Priteže mu sedmore kolane,
Zauzda ga uzdom pozlaćenom;
Pa natoči tuluminu vina,
Objesi je o unkaš Šarinu,
S desne strane tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni amo;
Pa se Šarcu na ramena baci,
Okrenu ga od Prilipa grada,
Ode pravo stojnu Bijogradu.
Kad je bio pokraj Bijograda,
Uvrati se,te se napi vina;
Pa odatle poklopi Šarina,
Za Dunavom skela dogodi se;
Dvaput Marko skeledžiju viknu,
Pa ga više ni čekati ne šće,
Već naćera Šarca na Dunavo,
Ode pravo gradu Varadinu,
Pod Varadin u polje zeleno.
Tu ustavi Šarca od mejdana,
Pa udari koplje u ledinu,
Za koplje je privez'o Šarina,
Tuluminu skide sa unkaša
I vrže je u zelenu travu,
Pa on sjede piti mrko vino;
Ne pije ga čim se vino pije,
Već leđenom od dvanaest oka,
Pola pije, pola Šarcu daje.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Pošetala Velimirovica,
Mila snaha Vuče dženerala,
Po bedenu grada Varadina,
Ona gleda niz polje zeleno,
U polju je opazila Marka;
Kad ugleda Kraljevića Marka,
Troljetna je uvati groznica,
Pa pobježe u bijele dvore.
Nju mi pita Vuča dženerale:
"Što je tebe, moja snaho draga?"
Kazuje mu Velimirovica:
"O moj svekre, Vuča dženerale!
"Sjedi junak u polju široku,
"U ledinu koplje udario,
"Za koplje je konja privezao,
"A pred njime stoji tulum vina;
"Ne pije ga čim se pije vino,
"Već leđenom od dvanaest oka,
"Pola pije pola konju daje;
"Konj mu nije kakvino su konji,
"Veće šaren, kako i goveče;
"Junak nije kakvi su junaci:
"Na plećima ćurak od kurjaka,
"Na glavi mu kapa od kurjaka,
"Privez'o je mrkom jemenijom;
"Nešto crno drži u zubima
"Kolik' jagnje od pola godine."
Veli njojzi Vuča dženerale:
"Ne plaši se, moja snaho draga!
"Ja onakih imam u tavnici,
"I njega ću sada dobaviti."
Pa doziva sina Velimira:
"Velimire, moje čedo drago!
"Uzmi, sine, za trista katana,
"Idi dolje u polje široko,
"Dovedi mi onoga junaka."
Velimir je na noge skočio,
Pa uzima trista katanije,
On usjede vranca pomamnoga,
I iziđe gradu na kapiju,
Skoli Marka sa četiri strane,
Marko sjedi, pije mrko vino,
Al' katane Šarac opazio,
Poče nogam' o zemljicu tući,
Primiče se svome gospodaru.
Kad pogleda Kraljeviću Marko,
Al' katane njega opkolile;
Popi Marko leđeninu vina,
Baci leđen u zelenu travu,
Pa se turi na ramena Šarcu,
A katane na njeg' udariše.
Da je kome pogledati bilo,
Kad udari u katane Marko,
Kako soko među golubove:
Što pogubi sabljom okovanom,
Što pogazi Šarcem od mejdana,
Što podavi u tihom Dunavu;
Pobježe mu Velimir dijete,
Ćera njega na šarinu Marko,
Dostiže ga u polju široku,
Dovati ga malo topuzinom,
Pade dite u zelenu travu;
Odja Marko od konja Šarina,
Saveza mu i noge i ruke,
Pa g' objesi Šarcu o unkašu;
Pa on ode svojoj tulumini,
Baci dite u zelenu travu,
A on opet sjede piti vino.
To gledala Velimirovica,
Pa otide Vuči dženeralu:
"Zlo ti vino, Vuča dženerale!
"Zlo ti vino, a gore ti bilo!
"Sve katane tebe izgiboše,
"Velimiru junak sveza ruke,
"Saveza mu i noge i ruke,
"Pa eno ga pije rujno vino,
A Velimir u travici leži."
Progovara Vuča dženerale:
"Ne boj mi se, moja snaho draga!
"Sad ćeš viđet', dok se starac kr
Pa on drmnu na gradu topove,
Tri hiljade sastavi katana,
Pa posjede svoju bedeviju,
I iziđe gradu na kapiju;
On naredi niz polje katane,
Opkoliše sa četiri strane,
A to ništa i ne vidi Marko,
Al' pripazi Šarac od mejdana,
Pa nogama o zemljicu tuče,
Primiče se svome gospodaru;
Kad pogleda Kraljeviću Marko,
Al' katane njega opkolile,
On poskoči na noge lagane,
Pa se maši Šarcu na ramena;
Da je kome sjesti, te viđeti!
Kad poćera po polju katane!
Sablja mu je u desnici ruci,
U lijevoj koplje ubojito,
U zubima dizgen od Šarina;
Koga Marko sabljom udaraše,
Po dvojicu od jednog građaše;
Koga Marko kopljem udaraše,
Preko sebe njega preturaše;
Dok s' okrenu nekoliko puta,
Ode k vragu mlada katanija;
Pobježe mu Vuča dženerale
Na njegovoj tankoj bedeviji,
Poćera ga na Šarinu Marko;
Brza mu je pusta bedevija,
Šćaše uteć' gradu Varadinu;
Ljuljnu Marko teškom topuzinom,
Pa je pušta za njim preko polja,
Udari ga sapom od topuza,
Pade Vuča u zelenu travu,
Tad' dopade od Prilipa Marko,
Sveza Vuči ruke naopako,
Saveza mu i noge i ruke,
Objesi ga šarcu o unkašu,
I uvati tanku bedeviju,
Pa on ode sinu Velimiru,
Priveza ih jednog za drugoga,
Pa prebaci preko bedevije,
Bedeviju sveza za Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu;
Obojicu baci u tavnicu.
Knjigu piše dženeralovica,
Te je šalje bijelu Prilipu:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Ne gubi mi Vuče dženerala
"I mojega sina Velimira;
"Išti, Marko, što je tebe drago."
Dođe knjiga Kraljeviću Marku,
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Onda Marko drugu knjigu piše:
"Vjerna ljubo Vuče dženerala!
"Pusti mene do tri pobratima,
"I podaj im tri tovara blaga;
"I pusti mi staroga Toplicu,
"I podaj mu tri tovara blaga,
"Jer je junak mlogo dangubio;
"I daj mene tri tovara blaga?,
"Što sam moga mučio Šarina;
"Iza toga, dženeralovice,
"Eto tamo Miloš' od Pocerja,
"Pa vi s njime kako načinite."
Ode knjiga gradu Varadinu;
Kada dođe dženeralovici,
Knjigu gleda dženeralovica,
Šalje blago od Prilipa Marku,
Pa uzima od tavnice ključe,
Te otvori prokletu tavnicu,
I izvadi tri vojvode mlade
I sa njima staroga Toplicu;
Pa ih vodi na bijelu kulu;
Pa berbere hitre dobavila:
Jedni: miju, drugi kosu briju,
A treći im nokte sarezuju;
Donese im vina i rakije
I lijepe svake đakonije,
Pokaza im, što učini Marko;
Pa govori Milošu vojvodi:
"Bogom brate, vojvoda Milošu!
"Pustite mi moga gospodara
"I mojega sina Velimira."
Njoj govori Miloš od Pocerja;
"Ne boj mi se, dženeralovice;
"Daj mi vranca Vuče dženerala,
"Što ga jaše jednom u godini,
"Kada ide u Tekiju crkvi,
"Opremi ga, kako g' Vuča sprema,
"Da poigram preko Njemadije;
"I daj mene od zlata karuce,
"I u njima dvanaest vranaca,
"Što ih preže Vuča dženerale,
"Kada ide od Beča ćesaru,
"Da m' odnesu staroga Toplicu.
"Daj mi ruho Vuče dženerala,
"Što ga nosi o vaskrseniju,
"Da obučem mojega Toplicu."
Sve mu dade dženeralovica,
I svakome hiljadu dukata,
Što će piti vino do Prilipa,
Pa odoše bijelu Prilipu.
Lijepo ih dočekao Marko.
Pusti Marko Vuče dženerala,
I njegova sina Velimira,
I dade mu mloge pratioce
Do njegova grada Varadina.
A vojvode dijeliše blago,
Pa se rujna nakitiše vina,
I u b'jelo izljubiše lice,
Svaki Marka u bijelu ruku,
Pa odoše svaki svome dvoru.

Marko Kraljević i Mina od Kostura

Sjede Marko s majkom večerati
Suva ljeba i crvena vina;
Ali Marku tri knjige dođoše:
Jedna knjiga od Stambola grada,
Od onoga cara Pojazeta;
Druga knjiga od Budima grada,
Od onoga kralja Budimskoga:
Treća knjiga od Sibinja grada,
Od vojvode Sibinjanin-Janka.
Koja knjiga od Stambola grada,
Car ga u njoj na vojsku poziva,
Na Arapsku ljutu pokrajinu;
Koja knjiga od Budima grada,
Kralj ga u njoj u svatove zove,
U svatove na kumstvo vjenčano,
Da ga vjenča s gospođom kraljicom;
Koja knjiga od Sibinja grada,
Janko u njoj na kumstvo naziva,
Da mu krsti dva nejaka sina.
Mar:ko nita svoju staru majku:
"Sjetuj mene, moja stara majko,
"Kuda mi je sad ići najpreče:
"Il' ću ići na carevu vojsku,
"Il' ću ići kralju u svatove,
"Da ga vjenčam s gospođom kraljicom;
"Il' ću ići Sibinjanin-Janku,
"Da mu krstim dva nejaka sina?"
Veli majka Kraljeviću Marku:
"O moj sinko, Kraljeviću Marko!
"U svate se ide na veselje,
"Na kumstvo se ide po zakonu,
"Na vojsku se ide od nevolje:
"Idi, sinko, na carevu vojsku;
"I Bog će nam, sinko, oprostiti,
"A Turci nam ne će razumjeti."
To je Marko poslušao majku,
Pa se spremi na carevu vojsku,
S' sobom vodi slugu Golubana;
Na pohodu majci naručuje:
"Ču li mene, moja staro majko!
"Gradu vrata rano zatvorajte,
"A u jutru dockan otvorajte;
"Jera sam ti, majko, u zavadi
"S prokletijem Minom od Kostura,
"Pa se bojim, moja stara majko,
"Da mi b'jele ne pohara dvore."
Ode Marko na carevu vojsku
Sa svojijem slugom Golubanom.
Kad su bili na trećem konaku,
Sjede Marko večer' večerati,
Goluban mu rujno vino služi:
Uze čašu Kraljeviću Marko,
Čašu uze, u san se zanese,
I ispusti čašu na trpezu,
Čaša pade, vino se ne prosu;
Budi njega sluga Golubane:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"I dosad si na vojsku išao,
"Al' nijesi tako drijemao,
"Ni iz ruke čašu izpuštao!"
A Marko se trže iza sanka,
Pa govori slugi Golubanu:
"Golubane, moja vjerna slugo!
"Malo trenuh, čudan sanak usnih,
"Čudan sanak a u čudan časak,
"Đe se pramen magle zapođede
"Od Kostura grada bijeloga,
"Pak se savi okolo Prilipa,
"U toj magli Mina od Kostura,
"On pohara moje b'jele dvore,
"Sve pohara i ognjem popali,
"Staru majku s konjma pregazio,
"Zarobi mi moju vjernu ljubu,
"Odvede mi konje iz arova,
"I odnese iz riznice blago."
Veli njemu sluga Golubane:
"A ne boj se, Kraljeviću Marko!
"Dobar junak dobar san usnio:
"San je laža, a Bog je istina."
Kad dođoše gradu Carigradu,
Diže care silovitu vojsku,
Otidoše preko mora sinjeg
Na Arapsku ljutu pokrajinu,
Te uzimlju po moru gradove,
Četrdeset i četiri grada;
Kad dođoše pod Kara-Okana,
Okan biše tri godine dana,
Okan biše, uzet' ne mogoše;
Marko s'ječe Arapske junake,
Pa sve glave pred cara iznosi,
A car Marku bakšiše poklanja.
To Turcima vrlo mučno bilo,
Pa govore caru čestitome:
"Gospodine, care Pojazete!
"Marko nije junak nikoliko,
"Veće mrtve odsijeca glave
"I pred tebe na bakšiš donosi "
To začuo Kraljeviću Marko,
Pa se moli caru čestitome:
"Gospodine, care poočime!
"Mene jeste sutra krsno ime,
"Krsno ime lijep danak Đurđev;
"Već me pusti, care poočime,
"Da proslavim moje krsno ime
"Po zakonu i po običaju;
"I daj mene pobra Alil-agu,
"Da se s mirom ponapijem vina."
Od ina se caru ne mogaše,
Veće posla Kraljevića Marka,
Da on slavi svoje krsno ime,
I dade mu pobra Alil-agu.
Ode Marko u goru zelenu
Po daleko od vojske careve.
Pa razape bijela šatora,
Pod njim sjede piti mrko vino
Sa svojijem pobrom Alil-agom.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Odmah pozna straža od Arapa,
Da u vojsci ne imade Marka,
Pa povika straža od Arapa:
"Sad navali, ljuta Arapijo!
"Nema onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
Tad' navali ljuta Arapija,
Ode caru triest hiljad' vojske.
Onda care Marku knjigu piše:
"Brže hodi, moj posinko Marko!
"Propade mi triest hiljad' vojske."
Ali Marko caru odgovara:
"Kada brže, care poočime!
"Još se nisam vina napojio,
"A kamo li u slavu ustao!"
Kad je drugo jutro osvanulo
Opet viče straža od Arapa:
"Navalite, ljuta Arapijo!
"Nema onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
A Arapi juriš učiniše,
Ode caru šeset hiljad' vojske.
Opet care Marku knjigu piše:
"Hodi brže, moj posinko Marko!
"Propade mi šeset hiljad' vojske."
Ili Marko caru odgovara:
"Čekaj malo, care poočime,
"Još se nisam dobro počastio
"S kumovima i s prijateljima."
Kad je treće jutro osvanulo,
Opet viče straža od Arapa:
"Navalite, ljuta Arapijo!
"Nema onog dobroga junaka
"Na šarenu konju velikome."
A Arapi juriš učiniše,
Ode caru sto hiljada vojske.
Onda care Marku knjigu piše:
"Brže da si, moj posinko Marko!
"Brže da si, moj po Bogu sinko!
"Arapi mi šator oboriše."
Onda Marko usjede na Šarca,
Pak on ode u carevu vojsku;
Kad u jutru bijel dan osvanu
I dvije se udariše vojske,
Opazi ta straža od Arapa,
Pak povika iz grla bijela:
"Sad ustupi, ljuta Arapijo!
"Eno onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
Onda Marko ud'ri međ' Arape,
Na tri strane vojsku rašćerao:
Jednu vojsku sabljom isjekao,
Drugu vojsku Šarcem pogazio,
Treću vojsku pred cara dognao;
Al' se Marko ljuto izranio:
Sedamdeset rana dopanuo,
Sedamdeset rana od Arapa;
Pak on caru pade preko krila,
Pita njega care gospodine:
"Moj posinko, Kraljeviću Marko!
"Jesu li ti rane od samrti?
"Možeš li mi, sinko, preboljeti,
"Da ti tražim melem i ećime?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Gospodine, care poočime!
"Nijesu mi rane od samrti,
"Čini mi se, mogu preboljeti."
Car se maši rukom u džepove,
Te mu daje hiljadu dukata,
Da on ide grdne rane vidat',
Za njim posla dvije vjerne sluge,
Da gledaju, da ne umre Marko;
Ali Marko ne traži ećima,
Već on ide iz krčme u krčmu,
Te on traži, đe je bolje vino.
Tek se Marko vina ponapio,
I grdne mu rane zarastoše;
Ali njemu sitna knjiga dođe,
Da su njemu dvori poharani:
Poharani, ognjem popaljeni,
Stara majka s konjma pregažena
I vjerna mu ljuba zarobljena;
Tad' protuži Kraljeviću Marko
Uz koljeno caru poočimu:
"Gospodine, care poočime!
"B'jeli su mi dvori poharani,
"V'jerna mi je ljuba zarobljena,
"Stara majka s konjma pregažena,
"Iz riznice odnešeno blago,
"Odnijo ga Mina od Kostura."
Njega tješi care gospodine:
"Ne boj mi se, moj posinko Marko!
"Ako su ti dvori izgoreli,
"Ljepše ću ti dvore načiniti
"Pored mojih, ko i moji što su;
"Ako ti je blago odnešeno,
"Da t' učinim agom haračlijnskim,
"Pak ćeš više blaga sakupiti;
"Ako ti je ljuba odvedena,
"Boljom ću te ljubom oženiti."
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Fala tebe, care poočime!
"Kad ti staneš mene dvore gradit',
"Mene hoće sirotinja kleti:
""Gle kurvića Kraljevića Marka!
""Oni su mu dvori izgoreli,
""A ovi mu pusti ostanuli!""
"Da m' učiniš agom haračlijnskim,
"Ja harača pokupit' ne mogu
"Dok ne svežem ništa i uboga,
"Pa će mene sirotinja kleti:
""Gle kurvića Kraljevića Marka!
""Ono mu je blago odnešeno,
""A ovo mu ostanulo pusto!""
"A što ćeš me ženit' drugom ljubom,
"Kad je moja ljuba u životu?
"Već daj meni trista janičara,
"Pokuj njima krive kosijere,
"I daj njima lagane motike,
"Ja ću ići bijelu Kosturu
"Ne bi l' svoju povratio ljubu."
Car mu dade trista janičara,
Pokova im krive kosijere,
I dade im lagane motike.
Janičare sjetovao Marko:
"Braćo moja, trista janičara!
"Vi idite bijelu Kosturu,
"Kad dođete ka Kosturu gradu,
"Vama će se Grci radovati:
""Blago nama, evo nam argata!
""Jeftino će radit' vinograde.""
"Vi nemojte, braćo moja draga,
"Već padnite pod Kosturom gradom,
"Pijte vino i bistru rakiju,
"Dokle i ja u Kostur ne dođem."
Otidoše trista janičara,
Otidoše bijelu Kosturu,
Marko ode Svetoj gori slavnoj,
Pričesti se i ispovjedi se,
Jer je mnogu krvcu učinio;
Pa obuče ruho kaluđersko,
Pusti crnu bradu do pojasa,
A na glavu kapu kamilavku;
Pa se baci Šarcu na ramena,
Ode pravo bijelu Kosturu.
Kada dođe Mini od Kostura,
Al' on sjedi, rujno pije vino,
A Markova služi mu ga ljuba;
Pita njega Mina od Kostura:
"Oj Boga ti, crni kaluđere!
"Otkud tebe taj šareni konjic?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Oj Boga mi, Mina gospodaru!
"Ja sam bio u carevoj vojsci
"Na Arapskoj ljutoj pokrajini,
"Tamo bješe jedna budalina
"Po imenu Kraljeviću Marko,
"I on tamo jeste poginuo:
"I ja njega jesam saranio
"Po zakonu i po običaju,
"Dadoše mi konja od podušja."
Kad to začu Mina od Kostura,
Od radosti na noge skočio,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Be aferim, crni kaluđere!
"Evo ima devet godin' dana
"Kako čekam ja takove glase:
"Markove sam poharao dvore,
"Poharao, ognjem popalio,
"Vjernu sam mu ljubu zarobio,
"Još je za se nijesam vjenčao;
"Sve sam ček'o, dok pogine Marko,
"A sad ćeš me ti vjenčati s njome."
Uze knjigu Kraljeviću Marko,
Knjigu uze, te Minu vjenčava,
Da sa kime, već sa svojom ljubom!
Pa sjedoše rujno piti vino,
Vino piti i veseliti se,
Al' govori Mina od Kostura:
"Čuješ Jelo, i srce i dušo!
"Do sad si se Markovica zvala,
"A od sad si Minina gospođa;
"Idi, dušo, u riznice donje,
"Te donesi tri kupe dukata,
"Da darujem crna kaluđera."
Ode Jela u riznice donje,
Te donese tri kupe dukata,
Ne nosi ih od Minina blaga,
Već ih nosi od Markova blaga;
I donese sablju zarđalu,
Pa je daje crnom kaluđeru:
"Na ti i to, crni kaluđere,
"Od podušja Kraljeviću Marku."
Uze sablju Kraljeviću Marko,
Sablju uze, pa je zagleduje,
Pa govori Mini od Kostura:
"Gospodaru, Mina od Kostura!
"Jel' slobodno na veselju tvome
"Poigrati sitno kaluđerski?"
Veli njemu Mina od Kostura:
"Jest slobodno, crni kaluđere,
"Jest slobodno, za što ne bi bilo
Skoči Marko na noge lagane
Obrnu se i dva i tri puča,
Sav se čardak iz temelja trese;
Pa potrže sablju zarđalu,
Manu sabljom s desna na lijevo,
Te on Mini odsiječe glavu,
Pa povika iz grla bijela:
"Sad naval'te, moja argatijo!
"Nema vama Mine od Kostura."
Navališe trista janičara
U dvorove Mine od Kostura,
Bijele mu dvore poharaše,
Poharaše, ognjem popališe;
Marko uze svoju vjernu ljubu
I Minino on pokupi blago,
Pa otide bijelu Prilipu
Pjevajući i pop'jevajući.

Marko Kraljević ukida svadbarinu

Poranio Kraljeviću Marko,
Poranio niz Kosovo ravno,
Kad je bio na vodi Servani,
Sukobi ga Kosovka devojka,
Božju pomoć naziva joj Marko:
"Božja pomoć, Kosovko devojko!"
Devojka se do zemlje poklanja:
"Zdravo da si, delijo neznana!"
Al' joj Marko poče besediti:
"Draga sestro, Kosovko devojko!
"Lepa ti si, seko, mlađa bila!
"Krasna ti si stasa i uzrasta!
"Rumenila, gospodska pogleda!
"Al' te, seko, kosa pokvarila;
"Jer si tako, seko, osedila?
"S kog' si mlada sreću izgubila?
"Il" sa sebe, il' sa svoje majke,
"Ili sa svog stara roditelja?"
Proli suze Kosovka devojka,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Dragi brato, delijo neznana!
"S' sebe sreću izgubila nisam,
"Ni sa sebe, ni sa svoje majke,
"Ni sa svoga stara roditelja;
"Već sam jadna sreću izgubila:
"Evo ima devet godin' dana,
"Kako dođe Arap prekomorac,
"Pa od cara Kosovo zakupi,
"I nametnu zulum na Kosovo:
"Kosovo ga i poji i rani;
"Pa je drugi zulum nametnuo:
"Ko s' udaje, trideset dukata;
"Ko se ženi, tridest i četiri;
"Koji ima, te toliko dade,
"Taj se junak može oženiti
"I devojka mlada udomiti;
"A u mene braća siromašna,
"Nema blaga, da Arapu dadu,
"U tome sam jadna zaostala,
"Te se nisam mlada udomila;
"Sa toga sam sreću izgubila.
"Pa još za to ne bi ni žalila,
"Što vam s' ne da mladim udavati,
"I junakom mladim oženiti;
"Nego evo i veće nevolje,
"Još je veći zulum nametnuo:
"Na noć ište mladu i devojku,
"Pa devojku Arapine ljubi,
"A nevestu sluge Arapove;
"Obredi se sve Kosovo redom,
"Davaše mu mlade i devojke,
"Evo meni tužnoj redak dođe,
"Da doveče idem Arapinu,
"Da mu noćas, jadna, budem ljuba,
"Pa ja mislim i razmišljam misli:
"Mili Bože, što ću i kako ću?
"Il' ću jadna u vodu skočiti,
"Ili ću se mlada obesiti:
"Volim, brate, izgubiti glavu,
"Neg' ljubiti svoj zemlji dušmana."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Draga sestro Kosovko devojko!
"Ne šali se, u vodu ne skači,
"Nemoj sebi smrti učiniti,
"Nemoj, seko, duše ogrešiti!
"Već mi kaži Arapove dvore,
"Gdi su dvori Arapina crna?
"Imam reči besediti s njime."
Devojka mu poče besediti;
"Dragi brato, neznana delijo!
"A što pitaš Arapove dvore?
"Što i pitaš? ostali mu pusti!
"Može da si našao devojku,
"Pak mu ideš, nosiš svadbarinu;
"A možda si jedinac u majke,
"Pa ćeš, brate, tamo poginuti,
"Pa što će ti samorana majka?"
Marko s' maši rukom u džepove,
Te izvadi trideset dukata,
Pa i daje Kosovki devojki:
"Na ti, seko, trideset dukata,
"Pak ti idi svome belom dvoru,
"Pak se rani, dok ti s' sreća javi:
"Samo kaži Arapove dvore,
"Ja ću platit' svadbarinu za te.
"Zašto bi me Arap pogubio,
"Kad ja imam, sestro, dosta blaga,
"Mog'o b' platit' sve Kosovo ravno,
"Kamo l' ne bi za se svadbarinu?"
Devojka mu poče besediti:
"Nisu dvori, već šatori pusti.
"Pogledajde dole niz Kosovo
"Gdi se onaj svilen barjak vije,
"Onde j' šator crnog Arapina,
"Oko njega zelena avlija,
"Sva avlija glavam' nakićena:
"Evo nema još nedelja dana,
"Kako j' proklet' Arap isekao
"Sedamdeset i sedam junaka,
"Kosovaca tužni đuvegija;
"Arap ima četrdeset slugu,
"Što čuvaju stražu oko njega."
A kad Marko saslušao reči,
Krenu Šarca, ode niz Kosovo,
Dobra Šarca vrlo rasrdio,
Iz kopita živa vatra seva,
Iz nozdrva modar plamen liže;
Srdit Marko jezdi niz Kosovo,
Roni suze niz junačko lice,
A kroz suze gnjevno progovara:
"Oj davori, ti Kosovo ravno!
"Šta si danas dočekalo tužno,
"Posle našeg kneza čestitoga,
"Da Arapi sad po tebi sude!
"Ja sramote podneti ne mogu,
"Ni žalosti velike trpiti,
"Da Arapi taki zulum čine
"I da ljube mlade i devojke.
"Danas ću vas, braćo, osvetiti,
"Osvetiti, ili poginuti."
Ode Marko pravo pod šatore,
Ugleda ga Arapova straža,
Pa kazuje crnu Arapinu:
"Gospodine, Arap-prekomorče!
"Čudan junak jezdi niz Kosovo
"Na vitezu konju šarenome,
"Dobra konja vrlo rasrdio,
"Iz kopita živa vatra seva,
"Iz nozdrva modar plamen liže;
"Oće junak na nas udariti."
Al' besedi Arapine crni:
"Deco moja, četrdeset slugu!
"Ne sme junak na nas udariti,
"Valja da je našao devojku,
"Pa nam ide, nosi svadbarinu,
"Žao mu je, što će dati blago,
"Sa toga se vrlo rasrdio;
"Već izid'te pred našu avliju,
"Pa junaka dočekajte lepo,
"Pred njime se smerno poklonite,
"Pod njim dobra konja privatite,
"Primite mu kolja i oružje,
"Pustite ga meni pod šatore,
"Ne ću blaga, uzeću mu glavu,
"Da dobijem konja prema sebe."
Ispadoše Arapove sluge,
Da pod Markom dobra konja prime,
A kad blizu ugledaše Marka,
Ne smedoše pred Marka izići;
Beže sluge pod šator Arapu,
Pa se kriju za Arapa sluge,
Pokrivaju sablje japundžeti,
Da im Marko ne vidi sabalja.
I sam Marko u avliju uđe,
Pred šatorom odsednuo Šarca,
Svome Šarcu tako besedio:
"Odaj, Šaro, i sam po avliji,
"A ja idem pod šator Arapu,
"Naodi se šatoru na vrati,
"Ako b' meni do nevolje bilo."
Pak se Marko pod šatora šeće,
Arap sedi, pije vino ladno,
Služi mu ga mlada i devojka;
Božju pomoć nazivao Marko:
"Božja pomoć, dragi gospodine!"
Arap njemu lepše odgovara:
"Zdrav, junače, delijo neznana!
"Od' junače, da pijemo vina,
"Pa mi kaži, što si mi došao."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Nemam kade s tobom piti vina;
"A dobro sam do tebe došao,
"Vrlo dobro, bolje bit' ne može.
"Ja isprosi lepotu devojku,
"Ostaše mi na drumu svatovi,
"Došao sam, don'o svadbarinu,
"Da dam blago, da vodim devojku,
"Da mi niko na puta ne stane;
"Kaži meni, što je svadbarine?"
Arap lepo Marku progovara:
"Ta ti za to i odavno znadeš:
"Ko s' udaje, trideset dukata;
"Ko se ženi, tridest i četiri;
"Ti se vidiš junak od mejdana,
"Nije kvara da stotinu dadeš!"
Marko s' maši rukom u džepove,
Pred Arapa tri dukata baci:
"Veruj meni, više nemam blaga,
"Već kad bi me teo pričekati,
"Dok se vratim s lepotom devojkom,
"Tamo će me darivati lepo,
"Sve ću tebi pokloniti dare,
"Tebi dare, a meni devojka."
Ciknu Arap kao zmija ljuta:
"U men', kurvo veresije nema!
"Ne daš blaga, sa mnom se podsmevaš;"
Pa potrže teška buzdovana,
Te udara Kraljevića Marka,
Udari ga tri četiri puta.
Nasmeja se Kraljeviću Marko.
»O junače, Arapine crni!
"Il' se šališ, il' od zbilje biješ?"
Ciči Arap, kao zmija ljuta:
"Ne šalim se, već od zbilje bijem."
Ali Marko poče besediti:
"A ja mislim, da se šališ, tužan;
"A kad, more, ti od zbilje biješ,
"I ja imam nešto buzdovana,
"Da te kucnem tri četiri puta;
"Koliko si mene udario,
"Toliko ću tebe udariti,
"Pa ćem' onda na polje izići
"I iz nova mejdan započeš."
Trže Marko buzdovana svoga,
Pak udari Arapina crna,
Kako ga je lako udario,
Iskide mu iz ramena glavu!
Nasmeja se Kraljeviću Marko:
"Bože mili. na svem' tebi vala,
"Kad brž' ode sa junaka glava!
"Kan' da nije na njemu ni bila!"
Trže Marko sablju od pojasa,
Pak zaredi Arapove sluge,
Iseče mu četrdeset slugu,
A četiri ne kte pogubiti,
Već i Marko ostavi za pravdu,
Koj' će svakom pravo kazivati,
Kako j' bilo Arapu i Marku,
Sve s avlije poskidao t tave,
Pa je glave saranio lepo,
Da j' ne kljuju orli i gavrani,
Pa avliju pustu nakitio,
Nakiti je Arapskim glavama;
Arapovo blago pokupio;
A četiri sluge Arapove,
Koje nije teo pogubiti,
Opravi i po Kosovu Marko,
Opravi i na četiri strane,
Te telale po Kosovu sluge:
"Gdi devojka ima za udaju,
"Neka traži sebi gospodara,
"Nek s' udaje, dok je za mladosti;
"A gdi junak ima za ženidbu,
"Nek se ženi, neka ljubu traži;
"Od sad više nema svadbarine.
"Marko za sve svadbarinu plati."
Sve povika, malo i veliko:
"Bog da živi Kraljevića Marka!
"Koji zemlju od zla izbavio,
"Koji satr zemlji zulumćara;
"Prosta m' bila i duša i telo!"

Milan-beg i Dragutin-beg

Dva se brata vrlo milovala:
Beg Milane i beg Dragutine.
Koliko se braća milovala,
Pod njima se dobri konji ljube.
Beg Milan-beg bratu govorio:
"A moj brate, beže Dragutine!
"Hodi, brate, da se iženimo."
Beg Dragutin bratu govorio:
"Lasno bi se, brate, iženili;
"Al' kad tuđe seje sastavimo,
"Tuđe će nas seje zavaditi,
"Baška će nam dvore pograditi,
"Između njih trnje posaditi,
"I kroz trnje vodu navratiti,
"Neka trnje u visinu raste,
"Da se nikad sastat' ne moremo."
Beg Milan-beg brate ne slušaše,
Već isprosi lijepu đevojku
I iskupi kićene svatove,
Te dovede lijepu đevojku,
Načinio šenluk i veselje.
Kad je bilo noći po jaciji,
Mladijence u đerdek svedoše;
Kada beže u odaju uđe,
A đevojka stoji pod duvakom,
On za sobom zatvorio vrata,
Diže curi puli duvak s lica,
Sinu lice, kano žarko sunce,
Beg zagrli lijepu đevojku,
Hotijaše, da je i poljubi;
Al' mu veli lijepa đevojka:
"Gospodaru, bego Milan-bego!
"Ne dam tebi lica obljubiti,
"Dok ne vidim tvoga brata glave,
"Đe se mrtva po avliji valja."
Ondar joj je bego govorio:
"Ne budali, lijepa đevojko!
"Volim brata od očinjeg vida;
"Ko bi mog'o bratu kidisati?"
Veli njemu lijepa đevojka:
"Ako ti je žao kidisati,
"Ti ćeš sjutra rano uraniti,
"Pa ti hajde u lov u planinu,
"I povedi brata Dragutina,
"Ponesite sive sokolove,
"Povedite hrte i zagare,
"Pa krećite tice jarebice,
"Napušćajte sive sokolove,
"Nek fataju tice jarebice;
"A krećite srne i košute,
"Napušćajte hrte i zagare,
"Neka taru srne i košute;
"Pa najpošlje, bego Milan-bego,
"Ti zametni hajku u planini,
"Pa ti kreni zvijera arslana,
"Svoga brata metni na busiju,
"Otkuda će arslan udariti,
"Pa će njega arslan pogubiti."
To je bego odmah kail bio,
On joj reče, da će učiniti;
Tada mu je lice dopuštila.
Kad u jutru zora zab'jelila,
Poranio beže Milan-beže,
Ide bratu u drugu odaju,
Da on budi brata Dragutina;
Al' mu bratac prije uranio,
Na demir se pendžer naslonio,
Pa premišlja misli svakojake.
Njemu Milan Božju pomoć daje,
Dragutin mu ljevše prifatio;
Milan mu je onda govorio:
"A moj brate, beže Dragutine!
"Jesam, brate, lova poželio,
"Da idemo u lov u planinu."
Dragutin je bratu govorio:
"Moj rođeni brate, Milan-beže!
"Ja sam noćas zao san usnio:
"Đe nam munja od zapada sinu,
"A grom puče iz vedroga neba,
"Pa u naše udario dvore,
"Ja umrijeh, ti prebolje, brate."
Milan-beg je bratu govorio:
"A moj brate, beže Dragutine!
"San je klapa, a Bog je istina;
"Nikad sanku vjerovati nije;
"Da idemo u lov u planinu."
Dragutin je brata poslušao:
"Hajde, brate, zovi naše sluge,
"Da povedu hrte i zagare,
"Da ponesu sive sokolove,
"Dok ja idem snahi u odaju."
Pa od zemlje na noge skočio,
Te on ide snahi u odaju.
Kad uniđe snahi u odaju,
Ali snaha kod pendžera sjedi,
Njoj Dragutin dobro jutro viče,
Spram njeg' snaha na noge skočila,
Dragutinu Boga prifatila,
Bijelu mu poljubila ruku
Podmače mu zlaćenu stolicu,
Šećerli mu kavu iznijela
I pred kavu žeženu rakiju.
Njojzi veli beže Dragutine:
"Snaho moja, Milan-begovice!
"Jesi l' mi se jučer umorila
"A jašući konja velikoga?
"Jesi li mi noćas počinula
"U čardaku na meku dušeku
"Mom Milanu na desnici ruci?"
Na to njemu snaha odgovara:
"A đevere, moj zlaćen prstene!
"Jesam ti se juče umorila,
"Ali sam ti noćas počinula
"U čardaku na meku dušeku
"Tvom Milanu na desnici ruci."
Al' da vidiš bega Dragutina!
On se maši rukom u džepove,
Pa izvadi devet prstenova
Sve od čista saliveni zlata
I u njima dragi kamenovi,
I uza njih stotinu dukata,
Te dariva svoju snahu dragu.
Snaha mu je poljubila ruku,
Izvadila od zlata maramu,
Ts dariva bega Dragutina.
I odoše u lov u planinu;
Oni dižu tice jarebice,
Napušćaju sive sokolove,
Te fataju tice jarebice;
Oni kreću srne i košute,
Napušćaju hrte i zagare,
Te fataju srne i košute.
Pa najpošlje hajku zametnuše,
A Milan-beg pometa busije,
Dragutina metnu na busiju,
Otkuda će arslan udariti.
Zavikaše po gori hajkači,
I krenuše zvijera arslana,
Na bega je arslan udario;
Kad sagleda zvijere arslane,
Kad sagleda bega Dragutina,
Na bega je juriš učinio.
Beg se brani drvljem i kamenjem,
I najpotlje zlaćenom maramom,
Što je njega snaha darivala;
Ufati ga zvijere arslane,
Al' zavika beže Dragutine:
"Đe si, brate, beže Milan-beže?
"Pogubi me zvijere arslane!"
Kad to čuo beže Milan-beže,
Tada mu je žao brata bilo,
Pa poteče bratu po avazu;
Kad dopade bratu u busiju,
Al' na bratu ruse glave nejma.
Žao bilo begu Milan-begu,
Brže jaše konja velikoga,
Pa on ode dvoru bijelome;
Pa on ode na gornje čardake,
Pa uzima svoju vjernu ljubu,
Te je baca s gornjega čardaka
On je baca na mermer-avliju,
Mrtva tužna na avliju pade.
On nakupi bisage dukata,
Pa posjede konja velikoga,
On ostavi dvore i timare,
Pa otide glavom po svijetu.