Epska poezija

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 28 Jun 2007, 23:46

Smrt vojvode Kaice

Podiže se gospodine kralju
Od prekrasne od Maćedonije
Iz pitoma mesta Smedereva
Od svojega dvora čestitoga,
S' sobom vodi dvanaest vojvoda;
Podiže se itar lov loviti.
Na Kovinu Dunav prebrodio,
Pa se maši Vlaške zemlje ravne,
Dok s' doiti Vršačke planine,
Lov lovio Vršačkom planinom,
Lov lovio letnji dan do podne
Tako kralju Bog i sreća dala,
Te od lova ništa ne ulovi:
Ni jelena, ni košute brze,
Niti kakva od sitna zverinja,
Dobar kralja kobak sukobio,
Sukobi ga vojvoda Sibinjska,
S' sobom vodi tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Kralj mu Božju pomoć nazivao.
"Božja pomoć, vojvodo Sibinjska!"
Vojvoda mu bolje odaziva:
"Zdravo, kralju od Maćedonije!
"Zlatna kruno pod nebom na zemlji,
"Jasna zvezdo na Maćedoniji!
"Zvao bi te, da se napijemo,
"Nemam ovde vina ni rakije,
"A da si me zatekao, kralju
"Kod Nemeša bana Vršačkoga,
"Može biti, da bi se napili;
"Već sam s decom igru zametnuo,
"Odi, kralju, da se poigramo."
Al' besedi gospodine kralju:
"Brate Janko, budalasta glavo!
"Za nas nije vika, ni skakanje,
,Već je za nas vino i rakija,
"I gospodstvo, da gospodujemo,
"Mudra pamet, da pametujemo,
"U men' ima i mlađi vojvoda,
"koji bi se radi poigrati,
"Svome kralju obraz osvetlati."
Raspe kralju svilena šatora,
Zelen šator od zelene svile,
Na njem' zlatni dvanaest krstova,
Trinaesta jabuka od zlata,
U njoj sjaji bescen kamen dragi;
Pod šatorom sede š ti vino.
Posađuje do desna kolena
Elčibašu Dojčetića Vuka,
Pa do Vuka Boška Rajčevića,
Pa Stojana Stepojeva sina,
Pa do njega Jovicu Resavca,
Kučajinska bojna kopljenika
Od Resave lepe vode ladne;
Pa do njega Golemović-Đuru,
Pa do Đure Orlovića Pavla,
Pa do Pavla Rado-beg-Mijajla,
Do Mijajla Grčića Manojla,
Do Manojla Šajnović-Damnjana,
Do Damnjana Oblačića Rada,
A do Rada Kajicu Radonju;
Kaicom je sovru začelio
Sproć' čestitog lica kraljevoga.
Kakva j' krasna Kaica vojvodo!
U kakvom li gospodskom odelu!
Na pleći mu zelena dolama
Od kadive, izvezena zlatom,
Na dolami toke suva zlata,
A pokraj nji trideset putaca,
Svako mu je od po litre zlata,
A pod grlom litra i po zlata,
Koje mu se na burmu odvija,
Te vojvoda njime pije vino;
Na vojvodi čizme i čakšire,
Čizme su mu srebrom potkovane,
A čakšire od plave kadive;
Po dolami kolasta azdija,
Sva od srebra i od čista zlata;
Na vojvodi kalpak svile bele,
Za kalpakom od srebra čelenka,
O njoj zlatni trista trepetljika,
Svaka valja dva dukata zlatna,
U čelenki dva kamena draga,
vojvodi se vidi putovati,
Kroz krajinu voditi vojvode,
U po noći, kano i u podne;
Oko vrata kolajna od zlata,
Za pojasom dve ubojne strele;
Visok junak, tanak u pojasu,
Bela lica, crni nausnica,
Crn mu perčin pojas premašio;
Preko krila gola sablja britka,
Preko gole sablje pije vino;
Pokraj čizme buzdovan pozlaćen.
Kad se triput obrediše vinom,
Kaica ti na noge ustade,
Pa se svome on poklanja kralju:
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Pusti mene međ' Madžare, babo!
"Da se malo poigram s Madžari."
A kralj Đurađ zače besediti:
"O Kaica, moje čedo drago!
"Moj pernati od sunašca štite!
"Diko moja svagda na divanu!
"Sabljo britka svagda na mejdanu!
"A kreposti među vojvodama!
"Pustiću te međ' Madžare, sine!
"Al', tako ti uleve od kralja!
"I tako ti leba carevoga!
"Nemoj, sine, zametati kavge;
"Nas je malo, a mlogo Madžara:
"Što nas ima? dvanaest vojvoda,
"Nije šala tri stotin' Madžara
"I šezdeset dece Karavlaa!"
Al' Kajica besedio kralju:
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Ne ću, babo, zametati kavge
"A tako mi uleve kraljeve!
"I tako mi leba carevoga!"
Kralj ga ne sme otpraviti sama,
Već šnjim posla Oblačića Rada;
Obe ljute zmije od krajine.
Vojvode se međ' Madžare šeću,
A Madžari igru započeše,
Prvu igru, trka pešačkoga;
Kad potrča Oblačiću Rade,
On natrča tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Drugu igru, kola Madžarskoga;
Kad zaigra Kaica Radonja,
On nadigra tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Treću igru, skoka junačkoga;
A kad skoči Oblačiću Rade,
On natskoči tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Započeše kamena s ramena;
Kamen dođe Kaici vojvodi,
Kad se baci Kaica vojvoda,
On nadbaci tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
Al' besedi vojvoda Sibinjska:
"Mili Bože, da luda kaura!
"Što bi snage, kamenu predade."
Kad Kaica razumeo reči,
On otima kamen od Madžara,
Da belegu svoju posvedoči;
Kad se baci Kaica vojvoda,
Od belega dalje odbacio.
Rasrdi se vojvoda Sibinjska,
Pa pripasa sablju okovanu,
Pa se kralju pod šatora šeće:
"Kralju Đurđu od Maćedonije!
"Odi kralju, da se promenimo:
"Daj ti meni dvanaest vojvoda,
"Gole, bose, u košulji tankoj,
"Ja ću tebi tri stotin' Madžara
"Sve na konjma pod oružjem svetlim,
"I daću ti šeset Karavlaa,
"I daću ti na svaku godinu
"Za života tri tovara blaga."
Slavan Đurađ zače besediti:
"Brate Janko, budalasta glavo!
"Jesi l' čuo da li zapamtio:
"Da je bila proja za šenicu?
"Da li Madžar za Maćedoniju?
"Da li Srbin za Erdelj-krajinu?
"Ne dam same Kaice vojvode
"Za četiri na krajini bana:
"Za Nemeša bana Vršačkoga,
"Za Geciju bana Titelskoga,
"Za Ištvana bana Slankamenska
"I za Petra bana Varadinskog,
"Sve od Vršca pa do Varadina,
"Za svu zemlju i četiri bana;
"Za to ne dam vojvode Kaice,
"A kamo li ostali vojvoda!"
Rasrdi se vojvoda Sibinjska,
Pa išeta pred šatora svil'na,
Pa doziva vojvodu Kaicu:
"Od' junače, da s' nadstreljujemo!
"Da bijemo nišan Za oblakom."
Gdi je Madžar okom pogledao,
Tu Kaica strelom udario,
Zla Kaici sreća pristupila,
Te de gleda strele u Madžara,
Već on gleda nišan za oblakom:
Zape strele od Sibinja Janko,
I ustreli vojvodu Kaicu
Na zlo mesto baš pod sisu levu,
Toke razbi, srce mu raseče;
Zemlji pade vojvoda Kajica,
Vrisnu junak, kao soko sivi:
"Kralju Đurđu roditelju krasni!
"Ubi mene Madžar iznenada
"Brez junačkog moga ogledanja
"Moje sablje i desnice ruke!"
Skoči kralju na noge lagane,
Pa Kaicu uzima na krilo,
Pa Kaicu i grli i ljubi:
"Moj pernati od sunašca štite!
"Diko moja svagda na divanu!
"Britka, sabljo svagda na mejdanu!
"A kreposti među vojvodama!
"Možeš li mi preboleti, sine?
"Da te baba na lekare dade?"
"A Kaica jedva izgovara;
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Ja ti, babo, preboleti ne ću;
"Jer su strele puste otrovane,
"Na zmijinu jedu nakaljene;
"Ako možeš, osveti me, babo!"
To izreče, pa se s dušom rasta.
Kralj zakuka, kano kukavica:
"J'o Kaica, moj sokole sivi!
"Al' ti babi krila odlomiše
"I obadva oka izvadiše!
"Kako ćete preboleti baba?
"Na Beljacu ostaviti sama,
"Da mi čuvaš brez promene stražu?"
Pa pogleda okom na vojvode,
A vojvode jedan na drugoga,
Pa se dobri doitiše konja,
Bojna koplja zemlji položiše,
Za britke se sablje prevatiše,
Međ' Madžare juriš učiniše,
Pognaše se po polju Beljacu.
Da Je kome stati pogledati,
Šta vojvode od Madžara rade!
Tako kralju Bog i sreća dade,
Od vojvoda niko ne pogibe
Razma glavom Kavca Radonja;
Od Madžara niko ne ostade
Razma glavom od Sibinja Janko,
I on beži Vršcu na krajini.
A vojvode, braća milostiva,
Sa sabljama sanduk otesaše,
Saraniše vojvodu Kaicu
Čelo glave koplje udariše,
Na koplje mu sokola metnuše,
Za koplje mu konja privezaše,
Po grobu mu oružje prostreše;
Od Madžara unku načiniše,
Obgradiše groba Kaičina,
Da Madžari k njemu ne dolaze,
Da mu mrtvu ne pretresu telo.
Kuka kralju, kano kukavica:
"J'o Kaica, moje čedo drago!
"Diko moja svagda na divanu!
"Sabljo britka svagda na mejdanu!
"I kreposti među vojvodama!
"Suva zlata Smederevski ključi!
"Desno krilo od Srpske krajine!
"Kako će te preboleti baba!
"Kako će te ostaviti sama,
"Da mi čuvaš na Beljacu stražu
"Brez promene dokle je krajine?"

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 28 Jun 2007, 23:47

Smrt Dušanova

Pobolje se Srpski car Stjepane
U Prizrenu mjestu pitomome,
Pobolje se, umrijeti hoće.
Kad to viđe carica Roksanda,
Perom piše, kako muška strana,
Ona piše tri, četiri knjige,
Pošilje ih na četiri strane
Po svoj njinoj redom carevini,
Svu gospodu po redu poziva:
"Čujete li, sva naša gospodo!
"Teško bolan Srpski car Stjepane,
"Bolan jeste, umrijeti hoće;
"No hajdete u Prizrena grada,
"Ne bi l' cara u životu našli,
"Da čujete, šta će naručiti,
"I na kom' će carstvo ostaviti."
Kad se take knjige rasturiše,
Sva gospoda redom razumjela,
Hitro idu, kako koji može,
Svi odoše u Prizrena grada
Kod silnoga Srpskog car:Stjepana,
Zatekoše cara u životu;
Kod njega se sva gospoda sasta,
I tu dođe Vukašine kralje,
Diže cara sa svil'na dušeka,
Prisloni ga u naručje svil'no,
Pa nad njime grozne suze roni.
Pogleduje Srpski car Stjepane,
Pogleduje svu redom gospodu,
Pogleduje, pake progovara:
"Mili kume, Vukašine kralje!
"Amanet ti moja carevina!
"I amanet svi moji gradovi!
"I amanet sve moje vojvode
"Po svoj mojoj redom carevini!
"I amanet moj nejak Urošu
"U kol'jevci od četrdest dana!
"Caruj, kume, za sedam godina,
"Osme podaj mojemu Urošu."
Al' govori Vukašine kralje:
"Mili kume, Srpski car-Stjepane!
"Nije za me tvoja carevina,
"Ja ne mogu, kume, carovati;
"Jer ja imam sina samovoljna,
"Sika moga, Kraljevića Marka,
"Kudgođ ide, nikoga ne pita,
"Đegođ sjedne, svuđe pije vino,
"A sve radi kavgu da ogradi."
Reče njemu Srpski car Stjepane:
"Mili kume, Vukašine kralje!
"Kad ja zaptih sve moje vojvode
"Po svoj mojoj redom carevini,
"A ti ne mo'š, koga si rodio?
"No amanet moja carevina!
"I amanet svi moji gradovi!
"I amanet sve moje vojvode
"Po svoj mojoj redom carevini!
"Amanet ti nejaki Urošu
"U kol'jevci od četrъest dana!
"Caruj, kume, za sedam godina,
"Osme podaj mojemu Urošu."
To govori Srpski car Stjepane,
To govori, a s dušom se bori;
To izusti, laku dušu pusti.
On carova šesnaest godina;
Koliko je zulum postavio,
Što nošaše raja sirotinja,
Što nošaše od svile haljine,
Tad' obuče suknene haljine.
Mladi Uroš soja gospodskoga
Dovati se snage i pameti,
Pa doziva staru svoju majku:
"Mati moja, carice Roksanda!
"Daj mi, majko, komad ljeba babov.
Stara njemu majka govorila:
"Čuješ li me, moj mladi Urošu!
"Ima ljeba, no je u drugoga,
"Baš u kuma Vukašina kralja:
"Kade ti je babo počinuo,
"Na samrti carstvo naručio
"Baš na kuma Vukašina kralja,
"Da caruje za sedam godina,
"Osme tebe da predade carstvo;
"On caruje šesnaest godina."

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 28 Jun 2007, 23:49

Smrt Marka Kraljevića

Poranio Kraljeviću Marko
U neđelju prije jarkog sunca
Pokraj mora Urvinom planinom.
Kada Marko bio uz Urvinu,
Poče njemu Šarac posrtati,
Posrtati i suze roniti.
To je Marku vrlo mučno bilo,
Pa je Marko Šarcu govorio:
"Davor', Šaro, davor' dobro moje!
"Evo ima sto i šeset ljeta
"Kako sam se s tobom sastanuo,
"Još mi nigda posrnuo nisi,
"A danas mi poče posrtati,
"Posrtati i suze roniti:
"Neka Bog zna, dobro biti ne će,
"Hoće jednom biti prema glavi,
"Jali mojoj, jali prema tvojoj."
To je Marko u riječi bio,
Kliče vila s Urvine planine,
Te doziva Kraljevića Marka:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Znadeš, brate, što ti konj posrće?
"Žali Šarac tebe gospodara,
"Jer ćete se brzo rastanuti."
Ali Marko vili progovara:
"B'jela vilo, grlo te boljelo!
"Kako bih se sa Šarcem rastao,
"Kad sam proš'o zemlju i gradove,
"I obiš'o Istok do Zapada,
"Ta od Šarca boljeg konja nema,
"Nit' nada mnom boljega junaka?
"Ne mislim se sa Šarcem rastati
"Dok je moje na ramenu glave."
Al' mu b'jela odgovara vila:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Tebe nitko Šarca otet' ne će,
"Nit' ti možeš umrijeti, Marko,
"Od junaka ni od oštre sablje,
"Od topuza ni od bojna koplja,
"Ti s' ne bojiš na zemlji junaka;
"Već ćeš, bolan, umrijeti, Marko,
"ja od Boga od starog krvnika
"Ako l' mi se vjerovata ne ćeš,
"Kada budeš visu na planinu,
"Pogledaćeš s desna na lijevo,
"Opazićeš dvije tanke jele,
"Svu su goru vrhom nadvisile,
"Zelenijem listom začinile,
"Među njima bunar voda ima,
"Onđe hoćeš Šarca okrenuti,
"S konja Sjaši, za jelu ga sveži,
"Nadnesi se nad bunar nad vodu,
"Te ćeš svoje ogledati lice,
"Pa ćeš viđet, kad ćeš umrijeti."
To je Marko poslušao vile,
Kad je bio visu na planinu,
Pogledao s desna na lijevo,
Opazio dvije tanke jele,
Svu su goru vrhom nadvisile,
Zelenijem listom začinile;
Onđe Marko okrenuo Šarca,
S njega sjao, za jelu ga svezo,
Nadnese se nad bunar nad vodu,
Nad vodom je lice ogledao;
A kad Marko lice ogledao,
Viđe Marko, kad će umrijeti,
Suze proli, pa je govorio:
"Laživ sv'jete, moj lijepi cv'jete'
"Ljep ti bješe, ja za malo hodah!
"Ta za malo, tri stotin' godina!
"Zeman dođe, da sv'jetom prom'jenim
Pa povadi Kraljeviću Marko,
Pa povadi sablju od pojasa,
I on dođe do konja Šarina,
Sabljom Šarcu osiječe glavu,
Da mu Šarac Turkom ne dopadne,
Da Turcima ne čini izmeta,
Da ne nosi vode ni đuguma;
A kad Marko posiječe Šarca,
Šarca konja svoga ukopao,
Bolje Šarca, neg' brata Andriju,
Britku sablju prebi na četvero,
Da mu sablja Turkom ne dopadne,
Da se Turci njome ne ponose,
Što je njima ostalo od Marka,
Da rišćanluk Marka ne prokune
A kad Marko britku prebi sablju,
bojno koplje slomi na sedmero,
Pa ga baci u jelove grane;
Uze Marko perna buzdovana,
Uze njega u desnicu ruku,
Pa ga baci s Urvine planine
A u sinje u debelo more,
Pa topuzu Marko besjedio:
"Kad moj topuz iz mora iziš'o,
"Onda 'vaki đetić postanuo!"
Kada Marko saktisa oružje,
Onda trže divit od pojasa,
A iz džepa knjige bez jazije,
Knjigu piše Kraljeviću Marko:
"Kogođ dođe Urvinom planinom
"Među jele studenu bunaru,
"Te zateče onđe deli:Marka,
"Neka znade da je mrtav Marko;
"Kod Marka su tri ćemera blaga,
"Kakva blaga? Sve žuta dukata,
"Jedan ću mu ćemer halaliti,
"Što će moje t'jelo ukopati,
"Drugi ćemer nek se crkve krase,
"Treći ćemer kljastu i slijepu,
"Nek slijepi po svijetu hode,
"Nek pjevaju i spominju Marka."
Kada Marko knjigu nakitio,
Knjigu vrže na jelovu granu
Otkuda je s puta na pogledu;
Zlatan divit u bunar bacio;
Skide Marko zelenu dolamu,
Prostrije je pod jelom po travi,
Prekrsti se, sjede na dolamu,
Samur:kalpak nad oči namače,
Dolje leže, gore ne ustade.
Mrtav Marko kraj bunara bio
Od dan' do dan' neđeljicu dana,
Kogođ prođe drumom širokijem,
Te opazi Kraljevića Marka,
Svako misli, da tu spava Marko,
Oko njega daleko oblazi,
Jer se boji, da ga ne probudi.
Đe je sreća, tu je i nesreća,
Đe nesreća, tu i sreće ima:
A sva dobra sreća iznijela
Igumana Svetogorca Vasa
Od bijele crkve Vilindara
Sa svojijem đakom Isaijom;
Kad iguman opazio Marka,
Na đakona desnom rukom maše:
"Lakše, sinko, da ga ne probudiš,
"Jer je Marko iza sna zlovoljan,
"Pa nas može oba pogubiti."
Gledeć' kale kako Marko spava
Više Marka knjigu opazio,
Prema sebe knjigu proučio,
Knjiga kaže, da je mrtav Marko.
Onda kale konja odsjednuo,
Pa privati za deliju Marka,
Al' se Marko davno prestavio.
Proli suze proiguman Vaso,
Jer je njemu vrlo žao Marka;
Otpasa mu tri ćemera blaga,
Otpasuje, sebe pripasuje.
Misli misli proiguman Vaso,
Đe bi mrtva saranio Marka,
Misli misli, sve na jedno smisli:
Mrtva Marka na svog konja vrže,
Pa ga snese moru na jaliju,
S mrtvim Markom sjede na galiju,
Odveze ga pravo Svetoj gori,
Izveze ga pod Vilindar crkvu,
Unese ga u Vilindar crkvu,
Čata Marku, što samrtnu treba,
Na zemlji mu t'jelo opojao,
Nasred b'jele crkve Vilindara
Onđe starac ukopao Marka,
Biljege mu nikakve ne vrže,
Da se Marku za grob ne raznade,
Da se njemu dušmani ne svete.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 28 Jun 2007, 23:50

Smrt Smail-age Čengića

Knjigu piše Đoko Maloviću,
silan Đoko s kamenijeh Duži,
pa je posla Gacku i Lipniku
Smail-agi na bijele ruke:
"Čuj me, aga, gazi Smail-aga,
jesi l' čuo, jesi l' razumio:
odmetnu se raja po Drobnjaku,
nedadu ti groša ni harača,
ni ikakva trećeleva carskog,
a ne dadu zijameta tvoga;
glavari ti o nevjeri rade,
a najprvi Cerović Novica,
od Sirovca Petar Kršikapa,
od Malinska Damjanović. Mirko,
Amza Tomić od sela Previša,
od Petnice Karadžiću Šujo,
od Pošćenja Bašov Milutine
i sa njime pope Goloviću,
koji pero drži u rukama,
sitne knjige na Cetinje sprema,
te on tebe panjka u vladike;
Đurđić Joko s Komarnice ravne
i Gavrilo Šibajlija stari, -
te ti, aga, o nevjeri rade
kako će ti pogubiti glavu.
Još ću ti se, aga jadovati
i velike jade iskaživat
za Novicu, za krvnika tvoga,
što se tvome jadu domislio:
otišao vrelu i Cetinju
kod vladike, kralja cetinjskoga,
on je tebe davu učinio
i ovako njemu govorio:
"Viđi zulum, sa Cetinja kralju,
od zuluma i od zulumćara,
od Turčina Čengić-Smail-age!
Mi od njega živjet ne moremo,
po Drobnjaku velik zulum radi:
kad dolazi da kupi harače,
on dovodi trista haračlija,
uzima nam krave i volove
Smail-aga nama od poreza,
i goni ih Gacku i Lipniku.
Te bi jade raja oprostila,
no ne može jade oprostiti:
Smail-aga ode, Rusto dođe
i dovodi trista kesedžija,
po Drobnjaku više jade radi,
kolje nama krave i volove
i debele ovce i ovnove
i to bismo s jadom podnosili,
što se Rusto asi učinio:
sad nam ište lijepe đevojke
al' nevjeste skoro dovedene;
to ne može raja podnositi,
na ovakvi zulum obiknuti.
Viđi zulum, sa Cetinja kralju!"
Kad vladika bješe razumio
što govori Cerović Novica,
Novici je tako besjedio:
"A Novica, moja uzdanice,
mogu li se pouzdati u te
da ubiješ Čengić-Smail-agu
i njegovu da izgubiš glavu?
Znaš, Novica, nije bilo davno:
kad izide na Grahovo vojska,
a pred vojskom bijahu Čengići,
da private pitomo Grahovo,
mene knjiga od vojvode dođe,
od vojvode Dakova Jakova,
da mu dajem indat u Grahovo,
da Grahovo branim od Turaka,
a ja poslah moje Crnogorce
a pred njima braću Petroviće,
a pred svijem Stanova Stefana,
te odoše pitomu Grahovu.
Kad dođoše na Grahovo s vojskom
kod vojvode Dakova Jakova,
a bog ubi Dakova Jakova,
te on srete crnogorsku vojsku
a pred njome moje Petroviće,
pa iznese žeženu rakiju,
te opoji moje Crnogorce,
pa u Turke juriš učiniše,
i u vojsku tursku ogreznuše,
te ih silni Turci opkoliše,
isjekoše moje Petroviće
i ostale mlade Crnogorce.
Tade su mi oči izvadili
i u srcu ranu napravili;
kako mi ih tade isjekoše,
i danas mi stoji rana ljuta
na Turčina Čengić-Smail-agu.
Ja u tome sitne knjige pisah
na glavare niz Hercegovinu
ne bi li se Srbin namjerio
ko bi braću moju osvetio
na Turčina Čengić-Smail-agi,
ne nađe se dobroga junaka; -
a, Novica, ako boga znadeš,
nejli mene osvetiti, sine!
A evo ti božju vjeru davam,
čestita bih tebe učinio
dok je traga i koljena moga."
Kad Novica razumje vladiku,
on je njemu tako govorio:
"Al" ću svoju glavu izgubiti
al' aginu donijeti ođe
i osvetit tvoje Petroviće!" -
Sve to kaza Đoko Maloviću
a Turčinu Čengić-Smail-agi:
"Istina je, Čengić-Smail-aga,
to je amo svekoliko bilo,
sad te hoću, aga, sjetovati:
kupi vojsku, hajde u Drobnjake,
da Drobnjake tevtiš učinimo
i uzmemo groše i harače!
Teke ću te aga sjetovati,
nemoj kupit kalabaluk vojske,
nego samo trista haračlija,
kojijeh je raja obiknula:
od tog raja uspregnuti neće,
no će k tebe raja pohitati
i donijet groše i harače;
onda ćemo lako za glavare.''
Kada agi sitna knjiga dođe
i kad viđe što mu Đoko piše,
misli aga što će od života;
sve mislio, na jednu smislio,
pa šarenu knjigu načinio,
načinio, pa je opravio
na Turčina Stočević-vezira:
"Jesi l' čuo, Stočević-vezire,
jesi l' čuo, jesi l' razumio
koji su se jadi načinjeli
u Drobnjaku, u plemenu jaku:
e se raja asi učinjela,
ne dadu mi groša ni harača?
Pa mi Đoko Maloviću kaže
da povedem haračlije Turke,
samo moje trista haračlija;
pa ne smijem inokosan poći
pr'o prostrane Pive kalovite.
Kad ja Pivu kalovitu pređem,
te ja dođem u pleme Drobnjake,
Drobnjaci su krvavi junaci,
pa ne žale za zlo dati blago,
šarene će knjige opraviti,
sitne knjige na pivske glavare,
veliko im mito obećati,
pivsku raju dići na oružje.
Oni će mi s pleći udariti
za drobnjačko nečestito blago,
a Drobnjaci sprijed dočekati,
pa se bojim, izgubiću glavu.
No te molim kako starijega:
pošlji tvoga sina Miralaja,
oko njega šest stotin' Turaka,
neka ide Gacku i Lipniku,
i daću ti božju vjeru tvrdu,
voditi ga u Drobnjake neću,
no g ostavit Gacku i Lipniku,
nek na Gacku vlasi čuju vojsku;
to kad čuju od Pive glavari,
ne smiju se Vlasi prevariti
ni drobnjačko mito privatiti;
ja ću tada u Drobnjake poći."
Pa kad takvu knjigu opravio,
onu posla, opet drugu piše,
opravi je krvavu Nikšiću
na koljeno Ametu Bauku:
"Okupi mi žestoke građane,
pa ih vodi u pleme Drobnjake,
te uzapti sva sela drobnjačka
od Mokroga do Dobrijeh Sela,
eto mene s vojskom u Drobnjake, -
da nevjeru mene ne učine."
Onu posla, treću brže piše
krvavome Kolašinu gradu
na Stričinu begu Mušoviću:
"Jesi l' čuo Beže Mušoviću,
e se moja raja odmetnula,
pa ja odoh u Drobnjake s vojskom,
pa se bojim od njih prijevare,
nego kupi seratlije Turke.
Hajde brže u pleme Šarance,
te ustavi sva sela šaranska
dok Drobnjake tevtiš učinimo!"
Pa kad takve knjige razaslao,
malo sio pa otpočinuo.
Dok eto ti silna Miralaja,
Miralaja vezirova sina,
i dovede šest stotin' Turaka.
Kad ga viđe gazi Smail-aga,
pod kulu je njega namjestio,
pa okupi trista haračlija;
kad okupi trista haračlija,
on ustade na note junačke,
sablju paše, a brnjaša jaše,
a gavrana u povodu vodi.
Otole je aga okrenuo,
i prvi je konak učinio
na Smriječnu, selu malenome;
tu noćio, i divno mu bilo.
Pa kad svanu i ogrija sunce,
otole je okrenuo vojsku,
drugi konak na Bezuje dođe;
tu noćio, i divno mu bilo.
A kad svanu i ogrija sunce,
otole je preturio vojsku
pro Dragalja, zelene planine;
dođe aga na kamene Duži,
tu ga viđe Đoko Maloviću,
pa on srete agu Smail-agu,
vodi agu na bijelu kulu;
druga vojska tabor učinila
na livadu pred Đokovu kulu.
Pošto Turci konak učinili,
to se čulo u pleme Drobnjake
đe je aga na Duži došao,
i to čuo Karadžiću Šujo,
pa je jedva noćcu pretrajao,
pa kako je zoru opazio,
tad vojvoda posjede dorina,
oćera ga na kamene Duži;
a kad dođe na kamene Duži,
dogna konja do Đokove kule,
ode slušat što besjedi Đoko,
što besjedi i aga i Đoko.
Aga pita Malovića Đoka:
"Sad što ć.emo, Maloviću Đoko.
sad što ćemo, Đoko, od Drobnjaka?"
A Đoko ga stade sjetovati:
"Čuješ mene, gazi Smail-aga,
ti ako ćeš mene poslušati,
ti uvati Cerović-Novicu,
te Novicu na kolac udari,
pa uvati Karadžića Šuja,
te vojvodu Šuja ti objesi,
a uvati popa Golovića,
te mu odbij od rbata meso
i desnu mu odsijeci ruku,
da ne piše knjige na Cetinje
a ostale drobnjačke glavare
pod žestoku globu ti udari,
i ti uzmi blago u Drobnjaka;
tade će nam sirotinja doći
i donijet groše i harače."
To veljaše Đoko Maloviću,
a to čuo Karadžiću Šujo,
pa odsjede od dorata svoga,
pa srdito na kulu izide
pred odaju đe aga sjeđaše,
nogom desnom vrata otvorio.
pa aginu ruku poljubio;
a aga mu govorit otide:
"Đe si, Šujo, očigledna kurvo,
koji meni o nevjeri radiš
i odmećeš raju u kaure?"
A Šujo mu govorit otide:
"Čuj me, aga, gazi Smail-aga:
ja nijesam očigledna kurva.
no je Đoko očigledna kurva,
što te laže, te ti blago mami,
panjka raju svome gospodaru."
A reče mu aga Smail-aga:
"Kad nijesi očigledna kurva,
kamo tebe Cerović Novica?"
A reče mu Karadžiću Šujo:
"Eno, aga, Cerović-Novice
U Tušimnju, na bijelu kulu,
iskuplja ti porez od Tušimnje;
i čuješ li što ću govoriti:
đe rečemo, Novica će doći,
i kad bi te za to prevario,
nemoj mene ništa vjerovati."
Tade poče gazi Smail-aga:
"Nek Novica na Pošćenje dođe!"
Tade reče vojevoda Šujo:
"Daj mi, aga, izuna tvojega
da ja pođem u Petnicu kuli,
da ti, aga, konak siguravam!"
A aga mu izun darovao.
Ode Šujo u Petnicu kuli;
kako dođe na bijelu kulu,
sitnu knjigu na koljenu piše,
opravi je Cerović-Novici,
sve mu kaza što je i kako je,
i kako se agi zatekao:
"No, Novica, moj brate milosni,
hajde brže u pleme Drobnjak
nećemo li agu prevariti,
ne bismo li agu pogubili;
kad mi ne bi doša u Drobnjak
ti moj brate, Cerović. Novic,
ne bi mene aga vjerovao,
no bi mene pogubio glavu."
Kad Novici sitna knjiga dođe
brže zovnu bratučeda svoga,
bratučeda Cerović-Sekula:
"Bratučede, Cerović-Sekule,
da idemo u pleme Drobnjake!"
Posluša ga Cerović-Sekule,
pa pođoše oba u Drobnjake.
Kad. dođoše u pleme Drobnja!
tu nađoše Karadžića Šuja,
sjedi Šujo na kamen studeni,
pa on grozne suze prolijeva,
Novica mu božju pomoć viknu,
a Šujo mu s plačem privatiio,
a pita ga Cerović Novica:
"Što je, Šujo, na zlo udario?"
"Ne pitaj me, Cerović-Novica!
Smail-aga na Pošćenje dođe,
i velik nam zulum učinio:
uvati nam popa Golovića,
te m' udari stotinu toljaga,
na muke je njega udario;
sad što ćemo od života svoga?"
Tada reče Cerović Novica:
"Dobro ćemo, vojevoda Šujo!
Voliji sam muški umrijeti
no veliki zulum podnositi,
kunem ti se, a vjeru ti davam,
ja ću na njeg' pušku opaliti
da bih znao da ću poginuti,
nego hajde na noge lagane
da idemo agi na Pošćenje!"
Ustadoše i agi pođoše,
i odoše agi na Pošćenje;
tu vilene konje razjahaše,
konje daše Cerović-Sekuli,
oni idu agi pod čadorom,
Šujo agi poljubio ruku,
Novica se naljutio na njga,
ne šće agi da pristupi k ruci,
a aga mu ode besjediti:
"Samovoljni Cerović-Novica,
zašto si se naljutio na me,
te mi ne šće poljubiti ruku?"
A reče mu Cerović Novica:
"Čuješ mene, Čengić-Smail-aga:
zašto slušaš Malovića Đoka,
što za blago panjka sirotinju,
zato sam se naljutio na te!
Što namuči popa Golovića,
ti si mene žalost učinio!
I ti mene zoveš nevjernikom, -
ti si meni, aga, naredio
da ti kupim groše i harače
od Tušimnje, sela malenoga,
pa sam za te čuo u Drobnjake,
pa okupih juče Tušimnjane,
zaiskah im careve harače,
sirotinja blaga ne imaše,
dogonjaše krave i volove
i debele ovce i ovnove
da privatim njima od poreza,
ja ne mogah bez izuna tvoga,
a oni se naljutiše na me,
i na mene pušku okrenuše,
odista me ubiti hoćahu,
a ja sam im tako besjedio:
"Stante malo, moja braćo draga,
dok ja agu na Pošćenje pitam,
hoću li vi marve privatiti
da ja agi namirim harača?"
Evo tebe dođoh u Drobnjake
da te pitam, Čengić-Smail-aga,
hoću li im marve privatiti
da ja tebe namirim harača?"
A aga mu poče govoriti:
"Istina je, Cerović-Novica,
što god uzmeš tamo od poreza
primiće ti aga Smail-aga
i činiti pogovora neće."
Tade reče Cerović. Novica:
"Molim ti se kao starijemu
da podigneš haračlije Turke,
da ih vodim na Mletičak ravni
na zelenu Baru Zajovića.
Onđe ćete tabor učiniti;
a isturi po međama Turke
neka Turci pale kuburlije,
neka jeka ide kroz Uskoke
neka čuju momci od Uskoka,
od tebe se hoće prepanuti
i brže će porez iskupiti,
da ne idu Turci u Uskoke,
no će mene porez donijeti,
a ja tebe sjutra na Mletičak.
I evo ti dajem vjeru tvrdu,
sjutra ću ti na Mletičak doći
kako svane i ogrije sunce;
i kad bih te za to prevario,
onda mene posijeci glavu!"
A aga mu poče govoriti:
"A aferim, Cerović-Novica;
držaću te vjernoga glavara,
da pred tobom starijega nema
u Drobnjaku, u plemenu jaku,
nego hajde u Tušimnju kuli,
eto mene na Mletičak ravni,
doveče ću na konak panuti!"
Kad Novica začu lakrdiju,
on posjede vilena labuda,
pa oćera u Tušimnju kuli.
Kako dođe u Tušimnju kuli.
on ne gleda da kupi harače,
no šarenu knjigu opravio
na vojvodu Minu Radovića:
"Kupi meni silnovitu vojsku,
hajde brže u Tušimnju kuli,
da udarim Čengić-Smail-agi
neću li mu potubiti glavu,
da osvetim braću Petroviće
a da skinem zemlji zulumćara!''
Onu posla, drugu nakitio,
opravio Damjanović-Mirku:
"Okupi mi tridest Malinštang
hajde brže u Tušimnju kuli,
da na agu slavno udarimo
ne bismo li agu pogubili,
da osvetim braću Petroviće!"
Kad je takve knjige rasturio,
on okupi od Tušimnje momke
a pod svoju prebijelu kulu,
pa tu sjede, te je počinuo.
Dok eto ti Mine Radovića,
i za njime dođe silna vojska;
taman dođe Mina Radoviću,
dok eto ti Aleksića Mirka,
i za njime dođe nešto vojske, -
sastaše se pod bijelu kulu.
Taman soko okupio vojsku,
dok pukoše puške na Mletičak,
Smail-aga na Mletičak dođe,
i tu konak Turčin učinio
i na klance stavio pandure.
Dokle akšam pade na dolinu,
onda krenu Cerović Novica
uz Tušimnju od bijele kule,
pa on vodi vojsku na Slatinu,
tu veljaše niko ne viđaše,
al' tu bješe trideset Turaka
i pred njima Jelez buljubaša,
pa opazi Novičinu vojsku,
pa pod ruku pušku dovatio,
pa pobježe prijekijem putem,
pravo agi pod šatora dođe,
kako dođe, agi govorio:
"Silan aga, u zo čas ti bilo,
ti u zo čas vjerovao za se
mrku vlahu Cerović-Novici:
on ne kupi porez lo Tušimnji,
no okupi silovitu vojsku
i izvede na Slatinu ravnu,
ujutru će na te udariti,
i tvoju će otkinuti glavu
i sve tvoje Turke krdisati!"
I aga mu vjerovati šćaše,
ali silan Šujo ne davaše,
nego agi riječ govoraše:
"Vjeruj mene, aga gospodare,
Novica ti udariti neće,
no daj mene četr'est pandura,
da ja idem da ti stražu čuvam!
Onda reče Čengić Smail-aga:
"Bre makni se, Jelez buljubaša,
što mi panjkaš Cerović-Novicu?
Novica me prevariti neće.
Nego čuješ, vojevoda Šujo,
uzmi, Šujo, pedeset pandura
od Drobnjaka dobrijeh momaka!"
Šujo uze pedeset pandura
da on čuva na Slatinu stražu.
Kad izide na Slatinu Šujo,
onđe nađe Cerović-Novicu.
Kad se Srbi sastadoše onđe,
među sobom zbora učiniše:
"Kudar ćemo na njeg' udariti?"
Pa rekoše: "Da mu udarimo
sa Ivice, visoke planine."
Pa tudije vojsku povedoše.
Na Ivicu kad je izvedoše,
onđe viknu Cerović Novica:
"Stante, Srbi, da otpočinemo!"
Tu sjedoše i otpočinuše.
Pošto bjehu malo počinuli,
ustadoše na noge junačke,
pa pođoše na Mletičak ravni.
No bijaše aga uranio
i pod čador kafu prijario,
taman mrku kafu prijario,
dok grom puče, a sinuše munje.
To ne bjehu munje ni gromovi,
no to bješe Novičina vojska
pa na agu Srbi udariše,
pobiše se ognjem iz pušaka.
Kako Srbi na njih udariše
i po jednom puške isturiše,
tad za oštra gvožđa privatiše,
pa u Turke juriš učiniše.
Tu pogibe Čengić-Smail-aga,
ubi njega Cerović Novica,
a pos'ječe Damjanović Mirko,
i četrdest turskijeh begova
i drugijeh stotinu Turaka,
i stotinu konja ugrabiše,
poskidaše svijetlo oružje
i turačke sa ramena glave,
i veliki šićar zadobiše,
pa se Srbi zdravo povratiše,
pjevajući i puške mećući.
Ponesoše glavu sa Čengića
i ostale glave sa begova
cetinjskome kralju na Cetinje;
divno ih je kralju dočekao,
darovao Cerović-Novicu,
dade njemu medalju od zlata,
i suviše njega postavio,
postavi ga za prvog vojvodu,
i ovako njemu zafalio:
"Fala, sinko, Cerović-Novica!
Dok je roda i koljena moga,
držaću te kako svoju glavu."
Mirku dade od srme medalju
i ostalim što je za kojega.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 28 Jun 2007, 23:51

Car Duklijan i Krstitelj Jovan

Vino piju do dva pobratima
Na pržinu nakraj mora slana,
Jedno jeste care Duklijane,
A drugo je Krstitelj Jovane.
Pošto su se napojili vina,
No da reče Krstitelj Jovane:
"Hodi, pobro, da se posigramo,
"Ti korunom, a ja ću jabukom."
Pa skočiše, te se posigraše:
Sveti Jovan otisnu jabuku,
Ona pade moru u dubine,
Tople su ga suze propanule,
No mu care riječ progovara:
"A ne plači, dragi pobratime!
"Ne moj mene ugrabit' korunu,
"Ja ću tebe izvadit' jabuku."
Jovan mu se Bogom kunijaše,
A da mu je ugrabiti ne će.
Tade care u more upliva,
A poleće Jovan na nebesa,
Pred Gospodom te je izlazio,
Pa je pred njim riječ govorio:
"Bože vječni i presveti oče!
"Hoću li se tobom zaklet' krivo
"Hoću l' caru ugrabit' korunu?"
Gospod njemu riječ govorio:
"O Jovane, moja vjerna slugo!
"Zakuni se mnome triput krivo,
"Teke ne moj mojijem imenom."
Sveti Jovan sleće na pržinu.
Tade care iz mora izide,
I iznese u zube jabuku;
Pa su opet igru zametnuli:
Sveti Jovan otisnu jabuku,
Opet pade moru u dubine,
A Jovana suze propanule,
No mu zbori care Duklijane:
"A ne boj se, mio pobratime!
"Ne moj mene ti ukrast' korunu,
"Ja ću tebe izvadit' jabuku."
Jovan mu se Bogom kunijaše,
Kune mu se Bogom po tri puta,
A da mu je ugrabiti ne će.
Car korunu vrže pod kapicu,
Kod nje stavi tacu zloglasnicu,
Pa u sinje more uronio.
Sveti Jovan more zaledio,
On zaledi dvanaes ledovah,
Pa ugrabi od zlata korunu,
I poleće k nebu u visine,
A zakrkta tica zloglasnica,
U dno mora care opazio,
Pa se zagna moru iz dubine,
Tri je leda glavom prolomio,
Pa se natrag opet povratio,
I na glavu kami dofatio,
Mali kami od hiljade okah,
I prolomi dvanaes ledovah,
Pa je svoja rasklopio krila,
Za Jovanom u poćeru pođe,
Dostiže ga na nebeska vrata,
Za desnu ga nogu ufatio,
Što dofati, ono i okide.
Suzan Jovan pred Gospodom dođe,
Sjajno sunce na nebo donese,
I Bogu se Jovan požalio,
Kako ga je care nagrdio.
Gospod mu je tade govorio:
"A ne boj se, moja vjerna slugo!
"Svakome ću tako učiniti."
To je bilo, a Bogu za slavu.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:18

Carica Milica i Zmaj od Jastrepca

Vala Bogu, vala jedinome!
Car Lazare sjede za večeru,
Pokraj njega carica Milica;
Milica je sjeta nevesela,
U obrazu bl'jeda i potmula;
A pita je slavan car Lazare.
"O Milice, o moja carice!
"Što te pitam, pravo da mi kažeš:
"Što si tako sjetna nevesela,
"U obrazu bl'jeda i potmula?
"Šta t' je malo u dvoru našemu?"
Veli njemu carica Milica:
"Car-Lazare, Srpska kruno zlatna!
"Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':
"Svašta dosta u dvoru našemu,
"Nego ima godinica dana
"Kako je se zmaje navadio,
"Navadio zmaje od Jastrepca,
"Te dolazi na bijelu kulu,
"Te me ljubi na bijeloj kuli."
Kad to čuo slavan car Lazare,
On govori carici Milici.
"Ču li mene, carice Milice!
"Kada bude veče po večeri,
"Te otideš na bijelu kulu,
"A dođe ti zmaje od Jastrepca,
"Upitajde zmaja od Jastrepca,
"Boji li se još koga do Boga,
"I na zemlji kakoga junaka."
Malo vreme za tim postojalo,
Ode care na tanke čardake,
A carica na visoku kulu.
Malo bilo, za Dugo ne bilo,
Zasija se Jastrebac planina
A poleće zmaje od Jastrepca
Od Zmajevca od vode studene,
Te se primi uz Kruševo ravno
A doleće na bijele kule,
Te on pade na meke dušeke,
Zbaci zmaje ruho ognjevito,
Pa s caricom leže na jastuke.
Onda veli carica Milica:
"O Boga ti, zmaje od Jastrepca!
"Kad dolaziš na bijelu kulu,
"Te ti sa mnom ležiš u dušeku,
"Bojiš li se još koga do Boga,
"Ja na zemlji kakoga junaka?"
Ali veli zmaje od Jastrepca:
"Muč' Milice, mukom zamuknula!
"Tome te je Lazo naučio."
Milica se zmaju kunijaše:
"Nije, zmaje, života mi moga!
"Već te vidim da si dobar junak."
A kad čuo zmaje od Jastrepca,
Prevari se, ujede ga guja,
Pa carici ode govoriti:
"O Milice, o moja carice!
"Kad me pitaš, da ti pravo kažem
"Što je zemlje na četiri strane,
"Ne bojim se nikoga do Boga
"Ni na zemlji kakoga junaka,
"Do što kažu Srijem zemlju ravnu
"I u njemu selo Kupinovo,
"A u selu Zmaj-Despota Vuka,
"Njega s' bojim na zemlji junaka,
"Jer ja Vuka odavno poznajem:
"Kad smo bili đeca u ludosti,
"U Jastrepcu visokoj planini,
"Te kad bi se igre poigrali,
"Svagda bi me nadigrao Vuče;
"Njega s' bojim na zemlji junaka."
To ti zmaje u riječi bješe,
A iziđe danica zvijezda,
Te se krenu zmaje od Jastrepca
I odleće Jastrepcu planini,
A carica caru na čardake,
Te kazuje, šta j' od zmaja čula
A kad care sasluša Milicu,
On otide sitnu knjigu pisat',
Te je šalje Srijem-zemlji ravnoj
Na koljeno Zmaj-Despotu Vuku:
"Čuješ mene, Zmaj-Despote Vuče!
"Dođi mene ka Kruševcu gradu,
"Te pogubi zmaja od Jastrepca,
"Da mi zmaje caricu ne ljubi,
"A daću ti tri tovara blaga,
"I daću ti Sremsku banovinu
"U državu za života tvoga."
Ode knjiga Srijem-zemlji ravnoj,
A kad dođe Zmaj-Despotu Vuku,
Te je Vuče knjigu proučio,
Žao mu je zmaja pogubiti,
Pa se Vuče vrlo zamislio:
Al' će ići, ali ići ne će;
Sve mislio, na jedno smislio,
Te s' opremi na tanku čardaku,
A side se u podrume vrancu,
Vilovita vranca posjednuo,
Noćom ode ka Kruševcu gradu,
Pa ne šćede Lazarevoj kuli,
Veće pade u polje Kruševo
U pšenicu slavnoga Lazara.
Tuna Vuče vranca pripinjaše,
A prebijel šator raspinjaše.
U tom svanu i ogranu sunce,
Uranio slavan car Lazare,
Te se šeta po tananoj kuli,
Metnu oči niz polje Kruševo,
Te ugleda šator u pšenici
I pod njime Zmaj-Despota Vuka,
Pa kazuje carici Milici:
"O Milice, o moja carice!
"Čudan junak u polju našemu
"U pšenici šator razapeo,
"I on sjedi, pije rujno vino."
A kad čula carica Milica,
Metnu oči polju u pšenicu,
Te poznade Zmaj-Despota Vuka,
Pa je tiho caru govorila,
"Ono jeste Zmaj-Despote Vuče:
"Onaki je zmaje od Jastrepca."
Kad začuo slavan car Lazare,
Opravi mu gospodsku užinu
I spremi mu vina rujevnoga,
A zove ga sebe na večeru;
Ali Vuče na večeru ne će,
Veće osta u polju Kruševu,
I caru je 'vako poručio:
"Neka kaže carici Milici,
"Nek na kuli ne zatvori vrata,
"I nek čeka zmaja na dušeku,
"A neka mu za me ne kazuje,
"A ja znadem, kad ću udariti
"I kako ću zmaja pogubiti."
Sluga kaza caru čestitome,
A car gospi carici Milici.
Tako bilo, za dugo ne bilo:
Danak prođe, tavna noćca dođe,
Te car ode na tanke čardake,
A carica na bijelu kulu,
Pa na kuli ne zatvori vrata,
Nego čeka zmaja od Jastrepca.
Malo bilo vreme postajalo,
Zasija se Jastrebac planina
I poleće zmaje od Jastrepca,
Pravo pade na bijelu kulu,
Te carici sjede u dušeke,
Al' povika Zmaj-Despote Vuče:
"Ko se ljubi na bijeloj kuli,
"Nek izlazi iz bijele kule
"Zar ne vidi, đe je poginuo?"
Kad to čuo zmaje od Jastrepca,
A on reče carici Milici:
"Hej Milice, da te Bog ubije!
"Ti si mene izdala Lazaru."
To izreče, iz kule uteče,
Pa ne bježi Jastrepcu planini,
Već pobježe nebu pod oblake,
A ćera ga Zmaj-Despote Vuče,
Na visoko njega sustigao,
Udari ga teškom topuzinom,
Te mu prebi u ramenu krila,
Zmaje pade u zelenu travu,
Pa zapišta, kao zmija ljuta:
"'Vako bilo svakome junaku,
"Koji svašta ljubi svojoj kaže!"
A doleće Zmaj-Despote Vuče,
Te on Zmaju odsiječe glavu,
Odnese je caru na čardake,
Baci mu je na svil'nu sedžadu.
A kad Lazo sagledao glavu,
Od stra' njega uvati groznica,
Pa on spremi Zmaj-Despotu Vuku,
Spremi njemu tri tovara blaga,
I spremi mu sićana vermana
A za onu Sremsku banovinu
U državu Zmaj-Despotu Vuku
Dokle teče sunca i mjeseca
I njegova đela i koljena;
Pa je Lazo govorio Vuku:
"Eto sine, Zmaj-Despote Vuče,
"Eto tebe nekoliko blaga;
"Ako tebe ponestane blaga,
"A ti dođi poočimu tvome,
"Biće blaga koliko ti drago."
I po tom su vreme živovali
I svoj svome bio na nevolji,
Te s' pominje junak po junaštvu,
Kao dobar danak u godini.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:20

Đurđeva Jerina

Pošetala Đurđeva Jerina
Ispod grada b'jela Smedereva
Pokraj vode tihoga Dunava,
A za njome Grgurević Makso,
Za Maksimom majka Maksimova
Besjedila Đurđeva Jerina:
"Moj unuče, nejačak Maksime!
"Bi li mene nešto sjetovao?
"Ja imadem šćercu mljezinicu,
"Troji su je prosci zaprosili:
"Jedno prosi Vilip Madžarine,
"Od Madžarske od zemlje bogate;
"Drugo prosi od Moskova kralju;
"Treće prosi car Otmanoviću
"Od Stambola grada Carigrada;
"Sjetuj mene dijete, Maksime,
"Kom ću proscu moju ćerku dati?"
Besjedi joj dijete Maksime:
"Ja ću tebe, bako, sjetovati:
"Ako hoćeš mene poslušati,
"Podaj ćerku Vilipu Madžaru,
"Te će ona biti u bogatu;
"Ako ne daš ćerku za Madžara,
"A ti podaj od Moskovske kralju,
"Kad budemo s kraljem prijatelji,
"Moskovi su od boja junaci,
"Mogu nama pomoć' vojevati;
"Ako li je dadeš za Turčina,
"Turčin hoće zemlju od miraza,
"Hoće zemlju, hoće i gradove."
Kad to začu Đurđeva Jerina,
Maksima je rukom udarila,
Udari ga rukom po obrazu,
Kako ga je lako udarila,
Udarila po bijelu licu,
Četiri mu pomjerila zuba,
Maksim pade u travu zelenu,
Svega g' crna krvca obalila,
Krvcu pljuje, a tiho besjedi:
"Bog t' ubio, moja stara bako!
"Kud je dala, u z'o čas je dala!
"S njome dala zemlju i gradove!"
Kako reče, onako se steče:
Dade ćerku za Otmanovića,
I s njom dade zemlju i gradove.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:21

Jakšićima dvori poharani

Vino piju dva brata Jakšića,
Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane,
U Užicu gradu bijelome,
Ali njima sitna knjiga dođe
Od onoga grada Bijograda:
"A zlo sjeli, dva Jakšića mlada!
"U zlo sjeli i vino popili!
"Kada vaši dvori izgoreše,
"Stara majka konjma pregažena,
"Odvedeni konji iz arova,
"Odnešeno blago iz riznica,
"Odvedena sestrica Jelica."
Kad to čuše dva Jakšića mlada,
A skočiše na noge lagane,
Mašiše se konjma na ramena,
Otidoše pravo Bijogradu,
Malo našli u životu majku,
Pa je pita Jakšić Dimitrija:
"Bog tebe, stara naša majko!
"Tko popali naše b'jele dvore?
"Tko je tebe konjma pregazio?
"Tko odvede konje iz arova?
"Tko odnese blago iz riznica?
"Tko odvede sestricu Jelicu?
"Kakvi konji, kakvi li Junaci?
"kud odoše, na koju li stranu?"
Onda njima majka odgovara:
"Dva Jakšića, a dva moja sina!
"Vrani konji, a crni junaci;
"Otidoše pravo niz Dunavo."
Kad to čuše dva brata Jakšića,
Prav' odoše u zemlju Arapsku,
Traže sestru tri godine dana,
A ne mogu ni da čuju za nju,
Kad nastala godina četvrta,
Onda veli Jakšić Dimitrija:
"O Bogdane, moj brate rođeni!
"Hajde, brate, da se rastanemo:
"Pa ta idi pravo Bijogradu,
"Viđi, jeli naša živa majka;
"Ja sam idem kroz zemlju Arapsku,
"Eda Boga, da ja sestru nađem!"
To rekoše, pa se rastadoše:
Ode Bogdan natrag Bijogradu,
Ode Dmitar kroz zemlju Arapsku,
A kad dođe na vodu Stupnicu,
Na njoj nađe četiri robinje,
Njima Dmitar Božju pomoć viče,
One njemu dobro privatiše;
"Zdravo da si, neznana delijo!"
Opet im je Dmitar govorio:
"Boga vama, četiri đevojke!
"Zavat'te mi vode sa Stupnice,
"Jer sam, dušo, vrlo ožednio."
One njemu onda besjediše:
"Boga tebe, neznana delijo!
"Možemo ti vode zavatiti,
"Ali nije zdrava po junake;
"Već kad vodu Stupnicu prijeđeš
"I kad budeš tamo kroz čaršiju,
"Obazri se s desna na lijevo,
"Velike ćeš dvore ugledati,
"Pokrivene limom i đumišem,
"Oko dvora bakrena avlija,
"Pred kapijom srebrna ćuprija;
"To su dvori age Arap-age,
"Da bi Bog da', ostali mu pusti!
"U njima je sestra Jakšićeva,
"Za onijem agom Arap-agom,
"Kogođ putem kroz čaršiju prođe,
"Ona nosi studenu vodicu,
"Ona poji po putu putnike
"A za zdravlje dvaju braće svoje."
Kad to čuo Jakšić Dimitrije,
On ne traži mosta ni brodova,
Već nagoni konja na Stupnicu,
A kad Dmitar dođe u čaršiju
I ugleda Arapove dvore,
On zapjeva tanko glasovito,
U dvoru ga sestra poznavala,
Niz obraze suze proljevala;
Pitala je Arapka zaova:
"Što je tebe, snaho moja draga?"
Ona njojzi tiho govorila:
"Ne pitaj me, moja zaovice!
"Evo junak pjeva kroz čaršiju,
"Kao da je od mog vilaeta,
"Minu mene želja brata moga."
A kad Dmitar na kapiju dođe,
On podviknu iz grla junačkog:
"Izađide, Arapaginice,
"Iznesi mi da s' napijem vina
"A tako ti do dva brata živa!"
Umah ga je sestra poznavala,
Pa iziđe k njemu na kapiju,
Ruke šire, u lice se ljube,
Žalosno ga za vilaet pita;
Ne imade da iznese vina,
Izvadi mu trideset dukata:
"Na ti, brate, trideset dukata,
"Pa ti idi mehandžiji Jovu,
"Pa pij brate, vino do jacije,
"Ođe nema age Arap-age,
"Arap-aga doveče će doći,
"Ja ću njega ljuto opojiti,
"A kapije ne ću zatvoriti;
"A kad bude velika jacija
"I zauče hodže na džamijam',
"Dođi brate, os'jeci mu glavu."
Ode Dmitar mehandžiji Jovu,
Pa on pije vino do jacije;
A kad bila velika jacija,
Zaučiše odže na džamijam',
Usta Dmitar na noge lagane,
Prav' otide Arapovu dvoru,
A kad junak u avliju uđe,
Pa pogleda gore uz čardake,
Al' još sjedi aga Arap-aga:
Vina pije s dvoma Arapčadi,
Vina služi sestra Jakšićeva,
Njoj govori aga Arap-aga:
"Oj Srpkinjo, draga moja ljubo!
"Evo ima tri pune godine,
"Kako si se ti moja nazvala,
"Što 'vo nikog od tvog roda nema?
"Jal' ne mare, Jal' ne čuju za te."
Onda ona njemu besjedila:
"O Boga ti, aga Arap-aga!
"Koliko je nebo od zemljice,
"Toliko je i moj rod od mene."
A to Dmitar i gleda i sluša,
Uze mača u desnicu ruku,
A buzdovan u lijevu ruku,
A pomenu Boga jedinoga,
Prav' iziđe gore uz čardake,
Manu mačem i desnicom rukom,
Arap-agi odsiječe glavu,
I pos'ječe dvoje Arapčadi,
Onda mu je sestra govorila:
"Nemoj, brate, ovoga maloga,
"Ža' mi ga je, ako je i crno."
Dmitar mu je dvore zapalio,
Majku mu je konjem pogazio,
I njegovo blago pokupio,
Izvede mu konje iz arova,
Pa na konje natovari blago;
Povrati mu žalost za sramotu,
Pa uzima sestricu Jelicu,
Pa šnjom bježi na vodu Stupnicu;
A kad dođe na vodu Stupnicu,
Al' procvili Arapinče crno,
Onda veli Jakšić Dimitrija:
"Daj mi, sejo, Arapinče crno,
"Hoće njega ujak zabaviti."
Ona dade Arapinče crno,
Uze njega Jakšić Dimitrije,
Rastavi mu glavu i ramena,
Pa ga baci u vodu Stupnicu,
Onda mu je sestra govorila:
"Rašta, brate, da od Boga nađeš?
"Ža' mi ga je, ako je i crno,
"Jer sam njega od srca rodila."
Veli njojzi Jakšić Dimitrija:
"Sestro, ćuti, nemoj budaliti;
"Bolje će te braća udomiti,
"Đe ćeš bolji porod izroditi,
"Neg' za onim Arapinom crnim;
"Od zla roda nek nema poroda,
"Od zla pseta nek nema šteneta."

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:24

Jovan i divski starješina

Car hoćaše izgubiti ljubu,
Car hoćaše, i nevolja mu je,
E mu ljuba mlogo zakrivila,
I za to je care pomrzio;
Ma je sluge izgubit' ne dadu,
No se mole caru čestitome,
Te gospođu svoju izmoliše:
Car je svoje sluge poslušao,
Pokloni joj život za godinu.
Ona sina imaše Jovana,
Pa đetetu svome govorila:
"O kamo te, moj Jovane sine!
"Hoćeš li se odricat' od majke?"
Dijete su suze propanule,
Pa dijete majci govorilo:
"Čuješ li me, moja mila majko!
"Ja ću s tobom po sv'jetu bježati."
A njemu je majka govorila:
"Hajd' uljezi caru u saraje,
"Te izvedi gojena Labuda,
"Da bježimo, sinko, po svijetu."
Skoči Jovan od zemlje na noge,
Te je majku svoju poslušao
(A nema mu do petnaest ljetah),
I Labuda svoga izvodio,
Bačiše se njemu o ramena;
No je Jovan majci govorio:
"A za Boga, moja mila majko!
"Kad m' odvoji od oca mojega,
"Koji nema do mene jednoga,
"Kud ćemo se, majko, dijevati?"
A majka je sinu govorila:
"Da bježimo, sinko, po svijetu,
"A od cara i moga i tvoga,
"A daleko trideset konakah,
"Đe ne care ni čuti ne može,
"A nekmoli očima viđeti."
Oni bježe zemljom i svijetom,
Dok dođoše u divsku planinu,
Tu nađoše studenu pećinu,
Ali u nju sedamdeset divah,
Među njima divski starješina.
Kad Jovana divi ugledaše,
Krenuše se, da mu uzmu glavu;
Žestok li je ludani Jovane!
Od bedrice sablju izvadio,
Slobodno je njima udario,
I pos'ječe sedamdeset divah,
A skri mu se divski starješina.
On je s majkom nojcu boravio;
A kad sjutra dan i zora dođe,
No se Jovan strpljeti ne moga',
Već on u lov u planinu pođe
Na njegova gojena Labuda,
Te on lovi srne i košute;
Kad po podne sunce navalilo,
On otide u pećinu k majci
I donese srnu i košutu,
Da zarani odagnatu majku.
No mu majka tader besjedila:
"O Jovane, hajde pred pećinu,
"Te počini trudan i umoran."
On posluša roditelja svoga.
Hitro Jovan pred pećinu pođe,
A majka mu diva ugledala
U pećinu, divsku starješinu,
Pa joj divski starješina vika:
"Hajd' ovamo, Jovanova majko!
"Hodi k mene, da ašikujemo."
A ona mu tader besjedila:
"Hodi k mene, divski starješina!
"Hodi k mene, da mi lice ljubiš."
A on joj je tader govorio:
"Ja ne smijem od Jovana tvoga,
"Koji zgubi sedamdeset divah,
"No kad dođe Jovan u pećinu,
"A ti tvoje dijete upitaj,
"Boji li se do Boga i koga,
"Pa najprije igru zametnite,
"Prokletoga u ruke prstena,
"Oko njega te se kune krivo,
"Dijete je ludo i nevješto,
"Ti ćeš njega lasno nadigrati,
"Pak mu sveži ruke naopako,
"A ja ću ga onda pogubiti,
"Pak ćem' onda mi ašikovati."
A kad Jovan u pećinu dođe,
Večeraše gospodsku večeru,
Pa mu tader majka govorila:
"O Jovane, moj jedini sine!
"Ti izgubi sedamdeset divah,
"A ti ideš, sinko, planinama,
"Bojiš li se do Boga i koga?"
No joj Jovan riječ govorio:
"Ja se bojim Boga velikoga,
"Ne bojim se nikakva junaka,
"Doklen mi je gojeni Labude."
Tad' Jovanu besjedila majka:
"O Jovane, moj jedini sine!
"Mi smo jadni, sinko, obojica,
"Hod', da malu igru zametnemo."
Jovan svoju poslušao majku,
Pa je šnjome igru zametnuo,
Ponajprijed u ruke prstena;
On mogaše nadigrati majku,
On mogaše, nego ne hoćaše,
No je njega majka nadigrala:
"Ja sam tebe, dijete, dobila."
Pa mu obje savezala ruke
Od lakatah te do vrh nokatah;
Ludi Jovan rastegnu rukama,
Na sedmoro konop raskinuo.
Kada sjutra dan i zora dođe,
Jovan pođe u lov u planinu.
Kad na drumu carevome dođe,
Iz svijeta srete ćiridžije
I pred njima ćiridžiju Rada,
Đe ćeraju šezdeset tovarah
Sve na golo vina i šenice;
Jovan im se na put učinio,
I pred njima kapicu skinuo:
"Molim vi se, braćo iz svijeta,
"Prodajte mi šezdeset tovarah
"Sve na golo vina i šenice,
"Da ja ranim odagnatu majku,
"Da vi platim žutijem dukatom."
Ćiridžije robu mu prodale;
No ga pita ćiridžija Rade:
"A tako ti, dijete Jovane!
"Đe je tvoja ostarala majka?"
Jovan majku u pećinu kaže;
Pa s' ondolen šnjima podignuo,
Kad daleko od pećine bili,
Ma pećinu bjehu ugledali,
I Jovana ugledala majka,
Pa se ona vrnu u pećinu,
Pa je divu riječ govorila:
"Nu hod', dive, da mi promislimo,
"Evo ide dijete Jovane,
"Kako bismo njega izgubili,
"Pa mi tader da ašikujemo."
A div joj je riječ govorio:
"Učini se bez nevolje bona;
"A kad dođe dijete Jovane,
"On se hoće majci prepanuti,
"Pa će majku za ponude pitat':
""Bi li, majko, kakvijeh ponudah?" "
"Ti ćeš njemu ovako kazati:
""Ja bih, sinko, sa bukve jabuku
""Iz velike vode Kaladžijnske;" "
"U vodu je nesita aždaha,
"Što proždire konje i junake,
"I kod nje su dva ljuta arslana,
"Što iziju živoga junaka;
"Ne bi li ga proždrla aždaha,
"Il' izjeli dva ljuti arslana."
Pa kad Jovan u pećinu dođe,
Ali bonu nahodio majku;
Sjede Jovan majci više glave,
Žalosne ga suze propanule:
"Kuku mene, moja mila majko!
"Bi li, majko, kakvijeh ponudah?"
Ona mu je riječ govorila.
"Ja bih, sinko, sa bukve jabuku
"Iz velike vode Kaladžijnske,
"Čini mi se, bi mi bolje bilo."
Skoči Jovan od zemlje na noge,
I Labuda svoga uzjahao,
Pa otide noći bez mjeseca,
Hitro Jovan k vodi dolazio,
I u vodu ugoni Labuda,
Te dofati sa bukve jabuku,
A kad bio ukraj vode ladne,
Opazi ga nesita aždaha,
Na Jovana uriš učinjela,
Na sablju je Jovan dočekuje,
I aždahi glavu okinuo;
Al' skočiše dva silni arslana,
I veliku vodu zamutiše,
A Jovanu skaču na Labuda,
Dijete je srca žestokoga,
Oba ih je živa ufatio,
Labudu ih za rep savezao,
Povede ih zelenom planinom,
U pećinu majci dolazio,
I dade joj sa bukve jabuku.
Kad to viđe Jovanova majka,
Jovanu je riječ govorila:
"O Jovane, da te, sinko, pitam:
"Bud sam ideš zelenom planinom,
"Da t' ufate od gore hajduci,
"Da ti spute obadvije ruke,
"Bi l' ti i što zadržalo ruke?"
A Jovan joj tader govorio:
"Ja bih svašto, majko, raskinuo,
"Do prokleto drndarsko tetivo."
Kad to čula Jovanova majka,
Ona skoči od zemlje na noge,
I tetivo hitro nalazila,
Pa je njemu ruke savezala
Od lakatah te do vrh nokatah,
Od nokatah lije krvca crna,
Pa je Jovan majci govorio:
"A za Boga, ostarala majko!
"Odriješi moje b'jele ruke,
"Jer mi, majko, obje otpadoše."
Ona trnu od zemlje na noge,
Hitro diva iz pećine vika.
Brzo divski dođe starješina;
Od Jovana muku napraviše:
Obadva mu oka izvadiše,
Bačiše ga ukraj od pećine.
Pa su onđe nojcu boravili.
Kada sjutra dan i zora dođe,
No se kučka s divom dogovara:
"Čuješ li me, divski starješina!
"Ti dofati ludoga Jovana,
"Slijepa ga na Labuda bači,
"Povedi ga zelenom planinom,
"Te ga bači u jamu studenu."
Skoči dive, dofati Jovana,
Kad ga dive bješe dofatio,
Stade cika ludoga Jovana,
Pa ih kumi Bogom velikijem:
"Nemojte me u jamu bačivat',
No me bač'te na drum u planinu."
No mu majka ni habera ne ma,
Već je ona divu govorila:
"Bači, dive, vraga i đavola."
Povede ga zelenom planinom,
Silnu jamu ukraj druma nađe,
Pa ga jami u dubljinu bači.
Kud će diva nesreća taknuti!
Ali je to Gospod naredio,
Te mu sveza nad jamu Labuda,
Pa otolen u pećinu pođe.
Malo bilo, ništa ne stanulo,
Da je kome žalost poslušati:
Stoji cika gojena Labuda,
Labud bije jamu kopitima
(Od kopitah cjepanice skaču),
Da dofati zubom gospodara;
Ali stade tutanj uz planinu:
Evo ide tridest ćiridžija
I pred njima ćiridžija Rade,
Kad pogleda ukraj druma puta,
Višti Labud viš' luda Jovana,
No govori ćiridžija Rade:
"Nu viđite, moja braćo draga!
"Eno Labud ludoga Jovana,
"Đe mu pusti u planinu višti,
"Bog zna, mu je Jovan poginuo;
"Haj'te, braćo, da vidimo onđe."
Kad dođoše na jamu studenu,
Višti Labud, kopitama kaže;
Tadar skoči ćiridžija Rade,
I sastavi tridest konopaca,
I zasuka po dva u jednoga,
Te napravi petnaest komata,
Pa se Rade preko pasa sveza,
Spustiše ga tridest ćiridžija;
Tu Jovana u životu nađe,
I izvadi ludoga Jovana,
Pa mu b'jele odriješi ruke,
Krenu da ga vodi po svijetu;
Kumi Rada dijete Jovane:
"Bogom brate, ćiridžija Rade!
"Ne vodite mene po svijetu,
"No me bač'te na pusta Labuda,
"Zajmite me vodi Kaladžijnskoj,
"E umrijeh od žeđi junačke;
"A pođite dva tri u Kosovo,
"A u moje Bogom posestrime,
"Posestrime krčmarice Jane,
"Neka dođe vodi Kaladžijnskoj,
"Da me zajmi u polje Kosovo,
"Razumna je uma i pameti,
"Guslara joj u svijetu nema,
"Ne bi li me guđet' naučila."
To je Rade za Boga primio,
Te ga bači na konja Labuda,
A zajmi ga vodi Kaladžijnskoj,
Tu Jovana bješe ostavio,
A sahiju posla u Kosovo.
Kad je Janu haber dopanuo,
Hitro dvije dozivala sluge,
Te joj sluge konje dovedoše,
Pa otide šnjima niz Kosovo.
Sam na vodi Jovan Kaladžijnskoj,
Pišti momče, kako zmija ljuta,
No ga čula od planine vila,
K Jovanu je brzo dolećela,
Kad pogleda ludoga Jovana,
E su njemu oči izvađene,
Umi njega vodom Kaladžijnskom,
Pa je vila Boga zamolila,
I Jovanu oči satvorila.
Kad se Jovan očih dofatio,
I svojega uzjaha Labuda,
Pa ga igra pokraj vode ladne,
Poje Jovan iz grla bijela:
"Mili Bože, na svemu ti fala,
"Koji si mi bio na pomoći!
"No ne fala mojoj staroj majci,
"Koja svoje iskobi dijete!"
Ali ide krčmarica Jana
Na silnoga hata debeloga,
A kad viđe ludoga Jovana,
Prije su je suze propanule,
Pa se potljen grohotljivo smije
"Blago mene, mio pobratime!
"Bog zna, su ti oči proboljele?"
Ruke šire, u lica se ljube,
Za velje ga jade upitala,
Što j' od majke čedo dočekalo,
Što učini! prokleta joj duša!
Pa se ladna napojiše vina
Ondolen se oni razdvojiše:
Jana minu u polje Kosovo,
Jovan pođe da traži krvnike.
A kad Jovan pred pećinu dođe,
Al' mu sjedi pred pećinu majka,
Strašna diva u perčinu bište,
Pa pogleda, ugleda Jovana,
Pa je divu riječ govorila:
"Kuku, dive, evo Jovan ludi!"
Pa skočiše od zemlje na noge:
Stan' da vidiš Jovanove majke,
Kako prama kučka u planinu!
Div ulježe u lednu pećinu.
Brzo Jovan majku ufatio,
Pa joj sputi obadvije ruke,
Frk je bači na silna Labuda,
A divu je glavu okinuo,
Pa se Jovan bači na Labuda,
On otide zemljom i svijetom,
Da on traži svoju postojbinu.
Kad se bješe primaknuo blizu,
Nogo caru muštuluci gredu:
Koji prvi na muštuluk dođe,
Njima hate nesedlane daje;
Koji drugi na muštuluk dođe,
Njima spenzu nebrojenu daje;
Koji treći na muštuluk dođe,
Njima čohu nekrojenu daje
Kad ispade Jovan na Labudu,
Željna li ga sluge ugledale,
A caru su riječ govorili:
"A evo ga, dragi gospodaru!"
Skoči care iz svoje stolice,
Te car svoje susrete dijete,
Žalosno je sina prigrlio,
Pa Jovanu riječ govorio:
"A Jovane, sve ti prosto, sinko!
"Što učini od oca svojega?
Ja sam reka', nikad doći ne ćeš "
Pa mu silni šemluk udariše;
No se caru dijete požali,
Što je njemu učinjela majka;
Pa skočiše, te je ufatiše,
Obukli joj tananu košulju,
Namazaše prahom i katranom,
Pa zaždiše su četiri strane;
Ali vika Jovanova majka:
"Ne daj majku, dijete Jovane!
"Izgorje ti majku oganj živi."
No joj Jovan riječ govorio:
"A neka te, prokleta ti duša!"
Sva izgorje o njegovoj duši.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:25

Ljutica Bogdan i vojvoda Dragija

Služio je Ljutica Bogdane,
Služio je vojvodu Dragiju,
Služio ga za devet godina;
Ne služi ga, što on blaga nema,
Već za dobra iz potaje šarca.
Kad nastala godina deseta,
Podiže se vojvoda Dragija
Sa gospodom itar lov loviti;
Sva gospoda sokole ponela,
A Dragija malena kraguja.
Kad dođoše na jezero mutno,
Po jezeru utve zlatokrile,
Sva gospoda sokole pustiše,
A Dragija malena kraguja;
Svaki soko utvu uvatio,
Kraguj ptica utve ne uvati.
To Dragiji vrlo mučno bilo,
Pak doziva Ljuticu Bogdana:
"O Bogdane, moja verna slugo!
"Trči, sine, dvoru bijelome,
"Donesi mi sivoga sokola,
"Đda bi nam utvu uvatio,
"Eda bi nam obraz osvetlao
"Na jezeru među gospodari."
A besedi Ljutica Bogdane:
"O Dragija, dragi gospodaru!
"Ne će dati razumna gospođa
"Bez tvojega kaka obeležja."
On mu dade i dva obeležja:
Od pojasa svilenu maramu,
S desne ruke burmu pozlaćenu:
"Evo, sine, i dva obeležja,
"Dones' brže sivoga sokola."
Uze Bogdan oba obeležja,
Ode brže dvoru Dragijinu,
Pak doziva ljubu Dragijinu:
"O gospođo, Dragijina ljubo!
"Pozdravlje ti od tvog gospodara,
"Gospodara i moga i tvoga,
"Da mu pošlješ iz potaje šarca,
"I da pošlješ sivoga sokola."
A besedi ljuba Dragijina:
"O Bogdane, naša verna slugo!
"Ja ću dati sivoga sokola,
"Ali ne smem iz potaje šarca."
On izvadi oba obeležja:
"Evo burma za viteza šarca,
"A marama za siva sokola."
Nema kuda ljuba Dragijina,
Otvorila devetora vrata
I desetu bravu Dubrovničku,
Iz potaje konja izvodila,
Osedla ga i nakiti lepo,
Pa ga dade Ljutici Bogdanu,
Dade njemu konja i sokola;
Kad se Bogdan na šarcu vidio,
Onda reče Ljutica Bogdane:
"Ostaj s Bogom, ljubo Dragijina!
"Ja ne dvorim tebe i Dragiju
"Evo ima devet godinica
"I nastala godina deseta,
"Ne dvorim vas, što ja blaga nemam,
"Već za ovog iz potaje šarca."
Otište se preko polja ravna,
Kano zvezda preko vedra neba;
A zapišta ljuba Dragijina,
Pa potrča u gospodske dvore,
Te doziva devera Manojla:
"Jao mene, devere Manojlo!
"Odbeže nas Ljutica Bogdane,
"I odvede iz potaje šarca,
"I odnese sivoga sokola."
Onda skoči dijete Manojlo,
Pa usede na konja Šavrana,
Otište se za njim preko polja.
Brzo Šavran dostignuo šarca;
Kad to vide Ljutica Bogdane,
Osvrte se s desna na lijevo,
Te pogubi dijete Manojla,
Pa osvoji i konja Šavrana,
Te sastavi šarca i Šavrana.
Glas dopade Dragiji vojvodi:
"Zlo si seo, vojvoda Dragija!
"Zlo si seo i vino popio
"Na jezeru među gospodari!
"Odbeže te Ljutica Bogdane,
"Odvede ti šarca i Šavrana,
"Manojla ti brata pogubio."
Onda skoči vojvoda Dragija,
Ode vriško dvoru gospodskome,
Pa usede šaru bedeviju,
Od koje je i Šavran i šarac;
Dobroj šari dobru volju daje,
Ciči šara, kako zmija ljuta,
Na nozdrve modar plamen liže,
Meće pene preko gospodara,
No s tri koplja u visine skače,
No s četiri dobre u napredak;
Brzo šara dostiže Bogdana,
Dostiže ga, pa ga i prestiže;
A kada se natrag povratila,
Ona ciknu, kako zmija ljuta,
Pak dovati Ljuticu Bogdana,
Dovati ga zubi za oždrelje,
Ud'ri šnjime o zemljicu čarnu,
Te se Bogdan s dušom rastanuo.
Nad njim stao vojvoda Dragija,
Nad njim: stao, te suze proliva:
"O Bogdane, moja slugo verna!
"I Bogdane, moje čedo drago!
"Kad je tebe šarac omilio,
"Za što mi ga zaiskao nisi?
"Ja bi ti ga poklonio, sine,
"I tvoju bi trudbu naplatio;
"Ne bi tako ludo poginuo,
"Ni ja moga braca izgubio."
Pa Bogdana onde saranio,
Braca svoga dvoru odnesao,
Te i njega saranio lepo,
Obojici izdao za dušu,
Kako carski valja i trebuje,
Kako j' zakon u veri rišćanskoj.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:26

Braća i sestra

Rani majka devet mili sina
I desetu šćercu mljezinicu;
Ranila ih dok ih odranila,
Dokle bili sini na ženidbu,
A đevojka bila na udaju,
Nju mi prose mlogi prosioci
Jedno bane, drugo dženerale,
Treće prosi iz sela komšija
Majka daje u selo komšiji,
Braća daju s preko mora banu,
Još su braća sestri besjedila:
"Ja ti pođi, naša mila sejo,
"Ja ti pođi s preko mora banu,
"Mi ćemo te često pohoditi:
"U godini svakoga mjeseca,
"U mjesecu svake neđeljice."
To je sestra braću poslušala,
Ona pođe s preko mora banu.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Ja Bog pušća od sebe moriju,
Te pomori devet milih brata,
Sama osta samorana majka.
Tako stade tri godine dana.
Ljuto pišti sestrica Jelica:
"Mili Bože, čuda velikoga!
"Što sam vrlo braći zgriješila,
"Te me braća pohoditi ne će?"
Nju mi kore mloge jetrvice:
"Kučko jedna, naša jetrvice!
"Ti si vrlo braći omrznula,
"Te te braća pohoditi ne će."
Ljuto pišti sestrica Jelica,
Ljuto pišti jutrom i večerom.
Al' se milu Bogu ražalilo,
Pa on posla dva svoja anđela:
"Id'te dolje, dva moja anđela,
"Do bijela groba Jovanova,
"Jovanova, brata najmlađega,
"Vašijem ga duhom zadanite,
"Od groba mu konja načinite,
"Od zemljice mijes'te kolače,
"Od pokrova režite darove;
"Spremite ga sestri u pohode."
Hitro idu dva Božja anđela
Do bijela groba Jovanova,
Od groba mu konja načiniše,
Njinijem ga duhom zadanuše,
Od zemljice mijese kolače,
Od pokrova rezaše darove;
Spremiše ga sestri u pohode.
Hitro ide nejačak Jovane;
Kad je bio dvoru na pomolu,
Daleko ga seja ugledala,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Od žalosti vrlo zaplakala,
Ruke šire, u lice se ljube;
Pa je seja bratu besjedila:
"Jeste l' mi se, brate, zatjecali,
"Kad ste mene mladu udavali,
"Da ćete me često pohoditi:
"U godini svakoga mjeseca,
"U mjesecu svake neđeljice?
"Evo danas tri godine dana
"Nijeste me jošte pohodili!"
Još je njemu seja besjedila:
"Što si tako, brate, potavnjeo
"Baš kan' da si pod zemljicom bio?"
Besjedi joj nejačak Jovane:
"Šuti, sejo, ako Boga znadeš!
"Mene jeste golema nevolja:
"Dok sam osam brata oženio,
"I dvorio osam milih snaha;
"A kako se braća iženiše,
"Devet b'jelih kuća načinismo;
"Za to sam ti pocrnjeo, sejo."
I on bio tri bijela dana.
Oprema se sestrica Jelica,
I oprema gospodske darove,
Da daruje braću i snašice:
Braći reže svilene košulje,
A snahama burme i prstenje.
Al' je Jovo vrlo ustavljaše:
"Ti ne idi, moja mila sejo,
"Dok još braće u pohode dođe."
Al' Jelica ostanuti ne će;
Ona spremi gospodske darove;
Otale se Jovo podigao
I sa šnjime sestrica Jelica.
A kad blizu dvora dolaziše,
Kod dvora je prebijela crkva.
Pa besjedi nejačak Jovane:
"Ti počekaj, moja mila sejo,
"Dok ja odem za bijelu crkvu:
"Kad smo srednjeg brata oženili,
"Ja sam zlatan prsten izgubio,
"Da potražim, moja mila sejo."
Ode u grob nejačak Jovane,
A ostade sestrica Jelica
Čekajući nejačka Jovana.
Čekala ga, pa ga potražila,
Al' kod crkve mlogo novo groblje:
Tu se odmah jadu osjetila,
Đe j' umrьo nejačak Jovane.
Hitro ide dvoru bijelome;
Kad je blizu dvora dolazila,
Al' u dvoru kuka kukavica;
To ne bila sinja kukavica,
Veće njina ostarila majka.
A Jelica na vrata dolazi,
Ona viče iz grla bijela:
"Jadna majko, otvori mi vrata."
Stara majka iz dvora besjedi:
"Id' odatle, od Boga morijo,
"Devet si mi sina umorila,
"I men' hoćeš ostarilu majku?"
A Jelica bila besjedila:
"Jadna majko, otvori mi vrata,
"Ovo nije od Boga morija,
"Već Jelica tvoja mila šćerca."
Pa joj majka otvorila vrata,
Zakukaše, kano kukavice,
Rukama se b'jelim zagrliše,
Obje mrtve na zemlju padoše.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:28

Dva pobratima

Dva se druga jesu pobratila:
Milivoje i Balčeta čoban,
Kod ovaca stada bijeloga;
Jedan drugom tvrdu vjeru daše
Da će oni v'jerno drugovati.
Kad se oni jesu pobratili,
Oni jesu v'jerno drugovali,
Drugovali za dugo vremena,
Skupa pasli svoje b'jelo stado,
Kroz velike i guste planine.
Kad svanuo lijep ljetni danak,
Ljetni danak mlada neđeljica;
Al' porani Balčeta čobane,
S njim porani Milivoje druže.
Oni svoje izjaviše stado,
Baš u onu goricu zelenu.
Al' da vidiš mlađani' junaka,
Da i' vidiš, pa da se zastidiš;
Kako na se gledati ne dadu,
Kako pasu svoje b'jelo stado
Sve po onoj gorici zelenoj;
Kako javi Balčeta čobane,
S njim poredi Milivoje druže,
Više skupa nego naporedo.
Kad je bio danak oko podne,
Oni svoje dojaviše stado,
Dojaviše njega na plandište;
Pad sjedoše už'nu užinati.
Kad junaci už'nu užinaše
I kada se mladi odmoriše,
Skočiše se na noge lagane,
Bacaše se kamena s ramena
I skakaše skoka junačkoga.
Ko odmeće? - Balčeta odmeće.
Ko odskače? - Balčeta odskače.
Milivoj je i viši i ljepši,
U godina malo postariji,
Bogatijeg roda i plemena;
Pak je njemu vrlo žao bilo
Što Balčeta bolji junak bješe;
Đe je njemu mlađan odbacio
I junačkim skokom odskočio.
Pa govori pobratimu svome:
"Boga tebi, moj Balčeta druže,
Ajmo-dere mi javiti stado,
Javiti ga do Kom-polja ravnog.
Na Kom-polju jabuka pitoma,
Onđe ćemo mladi počivati,
Počivati, rujno vino piti,
I ti 'oćeš još jabuke brati,
Za miloštu ostareloj majci,
Al' u selu svojoj zaručnici."
Što rekoše, to i učiniše.
Oni jave svoje b'jelo stado,
Javiše ga kroz devet planina,
Dojaviše na Kom-polje ravno;
Pa sjedoše rujno vino piti,
Ma pod onom jabukom pitomom.
Kad s' junaci ponapili vina,
Te im vince udari u lice,
Govorio Milivoje druže:
"Pobratime, Balčeta čobane,
Ti se pripni na ovu jabuku,
Pa naberi l'jepije' jabuka,
Da poneseš svojoj staroj majci,
Al' u selo svojoj zaručnici."
Prevari se Balčeta čobane,
Prevari se, žalosna mu majka,
Prevari se, ujede ga guja:
On se pripe na onu jabuku,
Da nabere l'jepije' jabuka,
Da ponese ostareloj majci,
Al' u selo mladoj zaručnici.
Al' je njemu loša sreća bila,
U za čas se pripe na jabuku -
Pa se pod njim podlomile grane
I on pade u zelenu travu,
Baš na svoga Milivoja druga.
Trže nože Milivoje druže,
Trže nože, udara Balčetu
I Balčeti isiječe ruke;
Pak on bježi u goru zelenu.
Kad to viđe Balčeta čobane,
On doziva Milivoja druga:
"Bogom brate, Milivoje druže,
Vrat' se natrag, ako Boga znadeš,
Tvrda vjera, odati te neću!"
To Milivoj za Boga primio.
I vrati se Milivoju druže,
Pa govori Balčeti čobanu:
"Oj, Balčeta, moj vijerni druže,
Bi l' mi moga preboljeti rane,
Da' ti sestrim po gorici vile,
Da ti beru svakojako bilje,
Da ti param tanane rukave,
Da zavijam tvoje grdne rane?"
Al' govori Balčeta čobane:
"Boga tebi, Milivoju druže,
Ti ne sestri po gorici vile,
Da mi beru po gorici bilje,
Nit mi paraj tanani' rukava,
Nit zavijaj moje grdne rane;
Jer ja neću preboljeti rana.
No ču li me, Milivoju druže,
Eto t' stada i moga i tvoga;
A ja idem dvoru bijelome,
Moja j' majka svaka travarica,
Moja će me izj'ječiti majka."
I polazi Balčeta čobane,
I polazi dvoru bijelome;
A ostade Milivoje druže,
U gorici glasno kukajući,
Kukajući i još bugareći.
Ma on kuka za svojijem drugom,
Kano ona tica kukavica
U proljeće kad gora prolista,
Kano majka za svojim jedincem,
Ja li ljuba za svojim draganom.
Ma on kuka i glasno bugari:
"Mili Bože, mene prokletoga,
Đe pogubi v'jerna druga svoga!
Teško meni, teško do vijeka,
Teško meni i dušici mojoj;
Teško svakom onome junaku
Koji ne zna: šta je vjera tvrda,
Tvrda vjera pravoga junaka!"
Tako, jadan, tužno popijeva
I za stadom nazorice 'oda.
Kad je bio Balčeta čobane
Na pogledu b'jela dvora svoga,
Daleko ga seja ugledala,
Pa je staru dozivala majku:
"Oj, Boga ti, ostarela majko,
Eto brata Balčeta čobana,
Niti sviri, ni u diple dipli,
Niti bije u jasnu tamburu.
Bijele je podavijo ruke,
A ne javi stada bijeloga,
Ja bi' rekla: dobro biti neće!"
Kad je bio Balčeta čobane,
Kad je bio blizo dvora svoga,
Stara ga je susretala majka.
Kada viđe svog jedinog sina,
Sveg u krvi i od grdni' rana -
Proli suze niz staračko lice,
Pa još pita Balčetu čobana:
"A, moj sinko, Balčeta čobane,
Bi l' mi moga preboljeti rane,
Da ti sestrim po gorici vile,
Da ti beru svakojako bilje,
Da ti param tanane rukave,
Da zavijam tvoje grdne rane?"
Al' govori Balčeta čobane:
"Oj, starice, mila moja majko,
Ja ti neću preboljeti rana;
Stog' ne sestri po gorici vile,
Da mi beru svakojako bilje,
Nit mi paraj tanani' rukava,
Nit zavijaj moje grdne rane -
Ne mogu ti preboljeti rana;
Neg mi steri meko i široko,
Ja ti dugo bolovati neću!"
Stere majka meko i široko,
Jer joj dugo bolovati neće.
I još pita ostarela majka:
"O, moj sinko, Balčeta čobane,
Moj Balčeta, mile oči moje,
Kaži pravo, tako bio zdravo,
I tako se rana izvidao:
Kako si mi rana dopanuo?"
Al' govori Balčeta čobane:
"Bogme 'oću, mila moja majko!
Javi' stado ja i Milivoje,
Mi javišmo kroz devet planina,
Izjavišmo na Kom-polje ravno,
Na Kom-polju jabuka pitoma,
Ja se pripe jabuki na granu,
Da uberem pitomu jabuku,
Da ponesem svojoj staroj majci,
Al' u selo mladoj zaručnici.
Al' je meni loša sreća bila,
U za' čas se pripe na jabuku -
Pa s' poda mnom podlomiše grane;
A moji se povadiše noži,
Te mi moje isjekoše ruke -
E, tako sam dopanuo rana.
Sad čuj mene, moja mila majko,
Eto tebi bijeloga stada
I eto ti tri bijela grada,
Dva na moru, a treći na suvu;
I još bi ti, moja mila majko,
I još bi ti konja ostavio;
Ali ti si stara i nejačka,
Ne možeš ga zobi nazobiti,
A kamoli vode napojiti.
Sestri bi' ja konja ostavio;
Al' je sestra mlada i zelena,
Šjutra će mi sestra za drugoga,
Drugi će mi konja izdrijeti.
Podaj konja mila moja majko,
Podaj konja Milivoju drugu
I podaj mu svijetlo oružje,
On je meni Bogom pobratime!"
To izusti, a dušicu pušti.
Kad je majka saranila ranka,
Svoga ranka Balčetu čobana -
Al' joj dođe Milivoju druže,
I Božju joj pomoć nazivaše:
"Božja pomoć, Balčetina majko!"
Njemu majka ljepše odgovara:
"Bog pomoga, čoban Milivoju!"
Onda pita Milivoju druže:
"Oj, starice, Balčetina majko,
Đe je meni Bogom pobratime,
Moj pobratim Balčeta čobane;
Je l' mi, majko, prebolio rane?"
Veli njemu ostarela majka:
"Muč', Boga ti, čoban Milivoju,
Već sam tvoga Bogom pobratima,
Pobratima Balčetu čobana,
Već sam njega, jadna, saranila,
Saranila, a ne ožalila."
Pa odlazi ostarela majka,
Pa odlazi u konjske podrume,
I izvodi konja Balčetina,
Još uzimlje svijetlo oružje,
Te ga daje Milivoju drugu:
"Naj to tebi, čoban Milivoje,
Što tvoj tebi pobratim ostavi,
Tvoj pobratim Balčeta čobane!"
To izusti ostarela majka,
To izusti i dušu ispušti,
Od žalosti za Balčetom svojim.
Kad to viđe Milivoju druže -
On povadi nože od pojasa
I udari sebe više pasa;
Kako se je lako udario,
Ni zemlja ga živa ne dočeka,
Mrtav pade u zelenu travu.
Saraniše l'jepo Milivoja,
Pored onog Balčeta čobana;
A među nji' ukopaše majku,
Staru majku Balčete čobana.
Da im Bože pomiluje duše,
Da im dade duševno spasenje
I još ono u raju naselje,
Nama, braćo, zdravlje i veselje.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:34

Dušan hoće sestru da uzme

Bože mili, čuda velikoga!
Ev' ostade dvoje siročadi:
Jedno jeste Srpski car Stefane,
A druga je sirota Roksandra,
Pa besjedi Srpski car Stefane:
"Moja sestro, sirota Roksandro!
"Hodi mene uzmi gospodara,
"Da mi naše ne harčimo blago."
Ma mu veli sirota Roksandra;
"O ču li me, moj brate Stefane!
"Pređe bi se nebo prolomilo,
"A na nebo sunce poginulo,
"No uzela tebe gospodara:
"Bogme nikad ja te uzet' ne ću
"Dok ne nađeš trista neimara,
"Povedeš ih u Šaru planinu,
"Da ti nađu do trista izvora,
"Na jednu ih žicu ne sastave,
"Ne odvedu Misir-zemlji ravnoj;
"I napraviš do tri čaše zlatne,
"Da ti vodu pije sirotinja."
Kad to začu Srpski car Stefane,
On ne žali poharčiti blaga,
No dovati trista neimara,
Povede ih u Šaru planinu,
Te nađoše do trista izvora,
Na jednu ih žicu sastavili,
Doveli ih Misir-zemlji ravnoj;
Pa napravi do tri čaše zlatne,
Da mu vodu pije sirotinja.
Kad to viđe sirota Roksandra,
Ovako je riječ besjedila:
"Čuješ li me, moj brate Stefane!
"Ja te bogme nikad uzet' ne ću
"Dok ne nađeš trista neimara,
"Da bijelu naprave ti crkvu
"Od bijela mermera kamena,
"Podlistaš je teškijem olovom,
"A pokriješ tučem zelenijem,
"Pa napraviš do trista stolova,
"Pa dovedeš trista kaluđera
"I dvanaest svetijeh vladika
"I četiri Srpska patrijara,
"I dovedeš đakona Jovana
"I njegovo đece trista lude;
"Pa kako ni, moj brate, rasude."
Kad to začu Srpski car Stefane,
On ne žali poharčiti blaga,
No dovati trista neimara,
Te bijelu napraviše crkvu
Od bijela mermera kamena,
Podlistaše j' teškijem olovom,
A pokriše tučem zelenijem;
Pa napravi do trista stolova
I dovede trista kaluđera
I dvanaest svetijeh vladika
I četiri Srpska patrijara,
I dovede đakona Jovana
I njegove đece trista lude:
Pa prokleto prosipaše mito,
Da mu dadu sestru za ljubovcu.
Kaluđeri mita privatiše,
I privati dvanaest vladika
I četiri Srpske patrijare,
No ne hoće đakone Jovane
I njegove đece trista lude:
Roksandra je pred bijelu crkvu,
Pa izlaze trista kaluđera,
Izidoše pred bijelu crkvu,
Ev' nađoše Roksandru đevojku,
Ovako joj riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u čas dobar bilo!"
Ema veli sirota Roksandra:
"Haj!' otole, Bož'ji prokletnici!
"Đavoli vi ponijeli dušu,
"A oganj ve izgorio živi!
"Pa ve voda mutna ćerdosala!"
Kad eto ti dvanaest vladika,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u dobar čas bilo!"
Ama veli sirota Roksandra:
"Hajt' otole, Bož'ji bezdušnici!
"Đavoli vi ponijeli dušu!
"A oganj ve izgorio živi!
"I voda" vas ćerdosala mutna!"
Kad eto ti Srpski patrijari,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u dobar čas bilo!"
Onako ih opravi Roksandra,
K'o vladike i k'o kaluđere;
Kad eto ti đakona Jovana
I njegove đece trista lude,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, sirota Roksandro!
"A da Bog da i Bogorodica,
"Ak' uzela mila brata svoga,
"Božja od vas ne ostalo traga,
"Do van zmije i kamena stanca!"
Kad to začu Srpski car Stefane,
A on skoči na noge lagane,
Te dovati drvene majstore,
Od drveta on pravi ćeliju,
Od lijepa luča pitomoga,
Zamaza je prahom i katramom,
Pa dovati đakona Jovana
I njegove đece trista lude,
U ćeliju te ih zatvorio,
Pa uždio sa četiri strane;
On otide na bijelu kulu.
Kad na jutro jutro osvanulo,
Ev' porani Srpski car Stefane,
A pogleda Stefan na ćeliju,
Al' se sama ogradila crkva,
A u crkvu trista svetitelja,
To su, braćo, mladi mučenici.
Kad to viđe Srpski car Stefane,
A on opet napravi ćeliju,
Pa dovati trista kaluđera
I dvanaest svetijeh vladika
I četiri Srpska patrijara,
U ćeliju te ih zatvorio,
Zatvorio, pa ih zapalio,
On otide na bijelu kulu.
Kad na jutro bješe osvanulo,
A otide Stefan na ćeliju,
Al' ćelija bješe izgorela,
I zemlja je pod njom izgorela,
Izgorela, pa se propanula,
Pa je voda udarila mutna,
Te je njine kosti ćerdosala.
Kad to viđe Srpski car Stefane,
Ne smje uzet' sestru za ljubovcu!
To je bilo, kada se činilo,
A sada se tek pripovijeda.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:35

Zaručnica Laza Radanovića

Kad se ženi Radanović Lazo,
On isprosi lepotu devojku,
I sakupi iljadu svatova,
Ode pravo dvoru devojačkom;
Daleko i majka ugledala,
Ugledala, pa je besedila:
"Sad ću stati na dvor na kapiju,
"Da ja gledam kićene svatove."
Kad su svati blizu dvora bili,
Besedila devojačka majka:
"Idu, ćerko, kićeni svatovi,
U čije će dvore ulaziti?
"Čija će i majka dočekati?
"Čija l' braća konje privatiti?
"Čij' li baba vinom poslužiti?
"Čija l' seja darom darivati?"
Kad devojka reči razabrala,
Besedila svojoj staroj majki;
"Oj starice, mila majko moja!
"To je, majko, Radanović Lazo,
"I to su mu kićeni svatovi,
"I pravo će našem belom dvoru;
"Veće slaži moje bele dare:
"Ti ćeš, majko, svate dočekati,
"Moja braća konje privatiti,
"Moja seja darom darivati,
"Mili babo vinom napojiti."
Dok su svati u dvor ulazili,
Zavadi se majka i devojka,
Ne o grade, ni o vinograde,
Već o jednu tananu košulju;
Majka oće da ostavi sinu,
A devojka svome đuvegiji;
Tad' se majka na nju naljutila,
Pa je stala dvoru na kapiju,
Na studen se kamen naslonila,
Na kamenu grozne suze lije,
Nju mi pita Radanović Lazo:
"Oj Boga ti, mila majko moja!
"Koja ti je golema nevolja,
"Te ti nisi svate dočekala,
"Već si stala dvoru na kapiju,
"Na studen se kamen naslonila,
"I na njega grozne suze roniš?"
Majka Lazi tijo odgovara:
"Ao Lazo, zete nesuđeni!
"Kako ću ti ja vesela biti,
"Kako l' svate jadna dočekati,
"Kad je tvoja umrla devojka,
"Juče smo je mladu saranili?"
Onda Lazo majki govorio:
"Kazuj groblje, gdi je ukopana.
"Da ja vidim i mrtvu devojku."
Kad je majka reči razabrala,
Besedila Radanović-Lazi:
"Ja ti groblja ne smem kazivati,
"Jer je kod nas čudan adet post'o:
"Kad umire pod prsten devojka,
"Ne kopa se u to novo groblje,
"Već se baca u to sinje more."
Kad to čuo Radanović Lazo,
Besedio kićenim svatovma:
"Oj svatovi, moja braćo draga!
"Čekajte me u belome dvoru,
"Dok otidem na nove pazare,
"Da ja kupim svile svakojake,
"Da ja pletem mrežu šarovitu,
"Da ja tražim po moru devojku,
"Il' ć' u meni živo srce pući."
Kad je Lazo ovo besedio,
Slušala ga tanana robinja,
Pa je njemu tijo besedila:
"Gospodaru, Radanović-Lazo!
"Nije tvoja umrla devojka,
"Već se ona s majkom zavadila,
"Ni o grade, ni o vinograde;
"Već o jednu tananu košulju:
"Majka oće da ostavi sinu,
"A devojka tebi da ponese."
Kad je Lazo reči razabrao,
On besedi kumu i deveru:
"Oj Boga vam, kume i devere!
"Vi idite gore na čardake,
"Dovedite lepotu devojku,
"U njene joj dare ne dirajte,
"Jer u mene dosta dara ima."
Kad to čuo kume i devere,
Poslušali Radanović-Lazu:
Otidoše na gornje čardake,
Dovedoše lepotu devojku,
U dare joj ni dirnuli nisu.
Kad su Božji zakon savršili,
Devojka se sa rodom oprašta:
Ljubi oca, ljubi staru majku,
Ljubi braću i milu sestricu,
Pa je majki onda besedila:
"Oprosti mi, mila majko moja!
"Što sam tebi, majko, sagrešila."
Ali majka kune bez prestanka:
"Mila kćeri, i tebe ne bilo!
"Ni doprla tamo, ni ovamo!
"Već ostala sredi gore čarne."
Kad devojka reči razabrala,
Ud'riše joj suze od očiju.
Digoše se kićeni svatovi,
Odvedoše lepotu devojku.
Kad su bili sredi gore čarne,
Al' devojku zabolela glava,
Besedila svom ručnom deveru:
"Oj devere, moj zlaćen prstene!
"Ti mi zovni Radanović-Lazu.
"Kad je dever reči razabrao,
Brže ode Radanović-Lazi,
Pa je Lazi tijo besedio:
"Ajde, Lazo, brže u natrage,
"Devojka se naša razbolela,
"Na kuma se glavom naslonila."
Kad je Lazo reči razabrao,
On otide lepoti devojki,
Pa je pita Radanović Lazo:
"Što je tebi, lepota devojko?
"Što je tebe zabolela glava?"
Devojka je njemu besedila:
"Gospodaru, Radanović-Lazo!
"De mi skupi kićene svatove."
Skupi Lazo kićene svatove,
Devojka im lepo zafalila
Na ljubavi i na prijateljstvu;
Svakom dala po kitu bosiljka,
Lazi dala tananu košulju,
Za koju se s majkom zavadila,
Pa je njemu tijo besedila:
"Na košulju, Radanović-Lazo!
"Pod grlom joj puce jadikovo,
"Jadikovo i čemerikovo:
"Kudgod odiš, neka jadikuješ;
"A gdi staneš, da čemerikuješ;
"A mene je zabolela glava,
"A od srca preboleti ne ću."
To izusti, pa dušicu pusti.
Tad' je Lazo svatom besedio:
"Sad na noge, kićeni svatovi!
"S nadžaci joj raku iskopajte,
"A sabljama sanduk satešite,
"Više glave ružu usadite,
"Oko groba klupe napravite,
"Niže nogu bunar iskopajte:
"Rad' mirisa nek se ružom kite,
"Od umora na klupe sedaju,
"A od žeđi ladne vode piju."
Često Lazo na grob izlazio,
Pa je pit'o svoju zaručnicu:
"Jel' ti, dušo, zemlja doteščala?"
Devojka mu mrtva odgovara:
"Nije meni zemlja doteščala,
"Već je teška materina kletva."

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:36

Zidanje Skadra

Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata, tri Mrnjavčevića:
Jedno beše Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrnjavčević Gojko;
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora;
Ne mogaše temelj podignuti,
A kamoi sagraditi grada:
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
"Ne muči se, Vukašine kralje,
Ne muči se i ne harči blaga!
Ne mož, kralje, temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada,
Dok ne nađeš dva slična imena,
Dok nenađeš Stojui Stojana,
A oboje bratai sestricu,
Da zaziđeš kuli u temelja:
Tako će se temelj obdržati,
I tako ćeš sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralje,
On doziva slugu Desimira:
"Desimire, moje čedo drago,
Dosad si mi bio vjerna sluga,
A odsade moje čedo drago!
Hvataj, sine, konje u hintove,
I ponesi šest tovara blaga;
Idi, sine, preko b'jela sv'jeta,
Te ti traži, sine, Stoju i Stojana,
A oboje brata i sestricu;
Jali otmi, jal' za blago kupi,
Dovedi ih Skadru na Bojanu,
Da ziđemo kuli u temelja,
Ne bi l' nam se temelj obdržao,
I ne bi li sagradili grada."
Kad to začu sluga Desimire,
On uhvati konjeu hintove,
I ponese šest tovara blaga;
Ode sluga preko b'jela sveta,
Ode tražit' dva slična imena:
Traži slugu Stoju i Stojana,
Traži sluga tri godine dana,
Al' ne nađe dva slična imena,
Al' ne nađe Stoje i Stojana,
Pa se vrnu Skadru na Bojanu,
Dade kralju konje i hintove,
I dade mu šest tovara blaga:
Ja ne nađoh dva slična imena,
Ja ne nađoh Stoje i Stojana."
Kad to začu Vukašine kralju,
On podviknu Rada neimara,
Rade viknu tri stotin' majstora:
Gradi kralje Skadar na Bojani,
Kralje gradi, vila obaljuje,
- Ne da vila temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada!
Pa dozivlje iz planine vila:
"More, ču li, Vukašine kralju,
Ne muči se i ne harči blaga!
No eto ste tri brata rođena,
U svakoga ima vjerna ljuba;
Čija sjutra na Bojanu dođe
I donese majstorima ručak,
Ziđite je kuli u temelja:
Tako će se temelj obdržati,
Tako ćete sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralju,
On doziva dva brata rođena:
"Čujete li, moja braćo draga,
Eto vila sa planine viče,
Nije vajde što harčimo blago,
Ne da vila temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada!
Još govori sa planine vila:
Ev' mi jesmo tri brata rođena,
U svakoga ima vjerna ljuba;
Čija sjutra na Bojanu dođe
I donese majstorima ručak,
Da j' u temelj kuli uzidamo:
Tako će se temelj obdržati,
Tako ćemo sagraditi grada.
No je l', braćo, Božja vjera tvrda
Da nijedan ljubi ne dokaže,
Već na sreću da im ostavimo,
Koja sjutra na Bojanu dođe?"
I tu Božju vjeru zadadoše
Da nijedan ljubi ne dokaže.
U tom ih je noćca zastanula,
Otidoše u bijele dvore,
Večeraše gospodsku večeru.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Kralj Vukašin vjeru pogazio,
Te on prvi svojoj ljubi kaza:
"Da se čuvaš, moja vjerna ljubo!
Nemoj sjutra na Bojanu doći,
Ni donijet' ručak majstorima,
Jer ćeš svoju izgubiti glavu,
Zidaće te kuli u temelja!"
I Uglješa vjeru pogazio,
I on kaza svojoj vjernoj ljubi:
"Ne prevar' se vjerna moja ljubo!
Nemoj sjutra na Bojanu doći,
Ni donijet' majstorima ručak,
Jera hoćeš mlada poginuti,
Zidaće te kuli u temelja!"
Mladi Gojko vjeru ne pogazi,
I on svojoj ljubi ne dokaza.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Poraniše tri Mrnjavčevića,
Otidoše na grad na Bojanu.
Zeman dođe da se nosi ručak,
A redak je gospođi kraljici.
Ona ode svojoj jetrvici,
Jetrvici, ljubi Uglješinoj:
"Ču li mene, moja jetrvice!
Nešto me je zaboljela glava,
Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu;
No ponesi majstorima ručak."
Govorila ljuba Uglješina:
"O jetrvo, gospođo kraljice!
Nešto mene zaboljela ruka,
Tebe zdravlje preboljet' ne mogu;
Već ti zbori mlađoj jetrvici."
Ona ode mlađoj jetrvici:
"Jetrvice, mlada Gojkovice!
Nešto me je zaboljela glava,
Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu;
No ponesi majstorima ručak."
Al' govori Gojkovica mlada:
"Ču li, nano, gospođo kraljice!
Ja sam rada tebe poslušati,
No mi ludo čedo nekupato,
A bijelo platno neisprato."
Veli njojzi gospođa kraljica:
"Idi," kaže, "moja jetrvice,
te odnesi majstorima ručak,
Ja ću tvoje izaprati platno,
A jetrva čedo okupati."
Nema šta će Gojkovica mlada,
Već ponese majstorima ručak.
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrnjavčević Gojko;
Junaku se srce ražalilo,
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kolijevci
Đe ostade od mjeseca dana;
Pa od lica suze prosipaše.
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe
, "Što je tebe, dobri gospodaru,
Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Mrnjavčević Gojko:
"Zlo je moja vijernice ljubo!
Imao sam od zlata jabuku,
Pa mi danas pade u Bojanu,
Te je žalim, pregoret' ne mogu!"
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,
A salićeš i bolju jabuku!"
Tad junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
A dođoše dva Mrnjavčevića,
Dva đevera Gojkovice mlade,
Uzeše je za bijele ruke,
Povedoše u grad da ugrade,
Podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;
Al' se smije tanana nevjesta,
Ona misli da je šale radi.
Turiše je u grad ugrađivat';
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do koljena:
Još se smije tanana nevjesta,
Još se nada da je šale radi;
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do pojasa:
Tad oteža drvlje i kamenje;
Onda viđe šta je jadnu nađe,
Ljuto pisnu kako ljuta guja,
Pa zamoli dva mila đevera:
"Ne dajte me mladu i zelenu!"
To se moli, al' joj ne pomaže,
Jer đeveri u nju i ne glede.
Tad se prođe srama i zazora,
Pake moli svoga gospodara:
"Ne daj mene, dobri gospodaru,
Da me mladu u grad uzidaju!
No ti prati mojoj staroj majci:
Moja majka ima dosta blaga,
Nek ti kupi roba il' robinju.
Te zidajte kuli u temelja."
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta
Da joj više molba ne pomaže,
Tad se moli Radu neimaru:
"Bogom brate, Rade neimare,
Ostavi mi prozor na dojkama,
Isturi mi moje b'jele dojke,
Kada dođe, moj nejaki Jovo,
Kade dođe, da podoji dojke!"
To je Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na dojkama,
Pa joj dojke upolje isturi,
Kade dođe nejaki Jovane,
Kade dođe, da podoji dojke.
Opet tužna, Rada dozivala:
"Bogom brate, Rade neimare,
Ostavi mi prozor na očima,
Da ja gledam ka bijelu dvoru
Kad će mene Jova donositi
I ka dvory opet odnositi."
I to Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru
Kade će joj Jova donositi
I ka dvoru opet odnositi.
I tako je u grad ugradiše,
pa donose čedo u kol'jevci,
Te ga doji za neđelju dana,
Po neđelji izgubila glasa;
Al' đetetu onđe ide hrana:
Dojiše ga za godinu dana,
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide hrana:
Zarad' čuda i zarad' lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:37

Ko krsno ime slavi, onom i pomaže

Što protuži rano u nedelju,
U nedelju prije jarkog sunca,
U sokolu gradu bijelome
U tamnici Petra Mrkonjića?
Oglasuje, da je soko sivi,
Po istini vojvoda Todore.
Ako tuži, za nevolju mu je:
Sutra mu je krsno ime sveto,
Krsno ime, sveti Đeorđije,
A nema ga čime proslaviti,
Pak bratimi kapidžiju mlada:
"Bogom brate, kapidžija mladi!
"Otvori mi na tamnici vrata,
"Da ja idem Petru Mrkonjiću,
"Da se molim Peri gospodaru,
"Da me pusti na Boga na jemca,
"Da otidem na vašu čaršiju,
"Na čaršiju tamo međ' trgovce,
"Da poprosim i leba i vina,
"Da naranim sužnje po tamnici
"Radi Boga i krsnog imena."
Kapidžija za Boga primio,
Pa on pusti vojvodu Todora,
Pusti njega Petru Mrkonjiću,
Pusti g' Petar na Boga na jemca,
Ode Todor tamo na čaršiju,
Na čaršiju tamo međ' trgovce;
U Todora nigdi ništa nema,
Razma jedni noži pozlaćeni,
Srebrni su, pak su pozlaćeni;
On iznese nože međ' trgovce,
Trgovci mu cijenili nože:
Ta jedan mu dva dukata daje,
A drugi mu tri dukata daje,
Treći smisli i Boga i dušu,
Te mu dade četiri dukata.
Dukat uze leba bijeloga,
Drugi dukat vina i rakije,
Treći dukat svake đakonije
I ubave one jasne sveće,
A četvrti dukat ostavio,
Da daruje sužnje po tamnici
Radi Boga i krsnog imena.
Pa je Todor užegao sveću,
Pa otide dole u tamnicu,
Te stavio sužnjem večerati,
Večeraju, piju vino ladno,
Setiše se lepe slave Božje,
Usta Todor, u slavu napija:
"O ubava lepa slavo Božja!
"Sveti Đorđe, krsno ime moje!
"Oprosti me tamnice proklete!"
Teke Todor u slavu napija,
U to doba junak pred tamnicu!
Pak doziva vojvodu Todora:
"Čuješ brate, vojvoda Todore!
"Odi k mene, brate, pred tamnicu,
"Da ti kažem do dve do tri reči
A besedi vojvoda Todore:
"Oprosti mi, neznana delijo,
"Ja bi kail pred tamnicu doći,
"Al' je pusta sinoć zatvorena.
"I ključevi dvoru odnešeni." -
"Odi k mene, vojvoda Todore!
"Na tamnici otvorena vrata,
"Otvorena vrata devetora
"I deseto brava Dubrovnička."
Tad' iziđe vojvoda Todore,
Pred tamnicom čudan dobar junak
Na vitezu konju zelenome,
I na njemu čisti zelen skerlet,
Na glavi mu krasan samur:kalpak,
Za kalpakom noja ptića krilo,
Te sen čini konju i junaku,
Da mu lice ne smagne od sunca;
Pak Todoru junak progovara:
"Čuješ brate, vojvoda Todore!
"Ti se diži noćas iz tamnice,
"Pak ne idi pokraj mora sinja,
"Jer su česte u Latina straže,
"Pak se bojim, da te ne uvate,
"Već ti idi preko gore čarne,
"Dokle dođeš dvoru gospodskome
Osvrte se vojvoda Todore,
Da junaku dade čašu vina,
Al' nestade konja i junaka!
Ode Todor dole u tamnicu,
Te kazuje među sužnjevima.
Kad videše trideset sužanja
Na tamnici otvorena vrata,
Ostaviše i lebac i vino,
Otidoše svak' na svoju stranu
Ode Todor preko gore čarne.
Kade dođe dvoru gospodskome,
Ali ljuba krsno ime služi,
Sazvala je goste i zvanice,
I kumove i sve prijatelje,
Pa gospođa krsno ime služi,
I gospođa u slavu napija:
"Pomoz' Bože i sveti Đorđije,
"Krsno ime gospodara moga!
"Oprosti ga tamnice proklete!
"Donesi ga dvoru gospodskome!"
U to doba Todor u dvorove,
Od gospođe čašu privatio,
Te napio u slavu Božiju,
Poslužio krsno ime svoje,
A u svome dvoru bijelome,
Počastio goste i zvanice
I kumove i sve prijatelje.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:37

Kumovanje Grčića Manojla

Dvije žene čeda porodiše:
Jedno bješe tanana Vlajinja,
A drugo je premudra Latinka.
Zovu kuma Grčića Manojla,
Da im nosi čeda na krštenje.
Al' govori premudra Latinka:
"Ala, kume, Grčiću Manojlo,
Prom'jeni mi čedo na krštenju;
Daću tebi košulju od zlata
I daću ti još trista dukata."
Krstio ga pa ga prom'jenio,
Dođe kumi tananoj Vlajinji.
Kada oni sjeli užinati,
Al' poznade tanana Vlajinja,
Al' poznade, pa mu govorila:
"Davor, kume, Grčiću Manojlo,
Što prom'jeni čedo na krštenju?"
Odgovara Grčiću Manojlo:
"N'jesam, kumo, čedo prom'jenio,
A četvera posta ne postio!"
Veli njemu tanana Vlajinja:
"Jesi, kume, da od Boga nađeš."
Al' se kune Grčiću Manojlo:
"N'jesam, kumo, tako m' Boga moga,
Tako m' Boga i svetoga Đurđa!
Evo imam sina jedinoga,
Malog Stevu od sedam godina;
pečena ga ja do kuće pojo,
Ako sam ti čedo prom'jenio."
Naljuti se Grčiću Manojlo,
Pa kod kume ni užina nije;
Van se skače na dobra konjića,
Te otide preko polja ravna,
Kano zv'jezda preko neba sjajna.
Dođe kumi premudroj Latinki,
Te on uze košulju i zlato,
Pa on ide preko polja ravna.
Kad je doša nasred polja ravna,
Sretalo ga šareno janješce,
Pa mu konju noge zapletalo.
Govori mu Grčiću Manojlo:
"Od' otalen, šareno janješce,
Nemoj konju nogu zapletati,
Ja kod kume ni užina n'jesam,
Zaklaću te, te ću užinati."
Noge janje jako zapletalo.
Naljuti se Grčiću Manojlo,
Trže nože i zakla janješce.
Nasred polja vatru naložio,
Pa ispeče šareno janješce;
Ispeka ga, te je užinao.
Sve je pojo, ništa ne ostalo,
Van ostala noga od janjeta;
On je meće u svoje džepove,
Pa će nosit Stevi za miloštu.
Kad on dođe dvoru bijelome,
Sretila ga ljuba Vidosava,
Sretila ga i upitala ga:
"Oj, Boga ti, Grčiću Manojlo,
Da li viđe Stevu malenoga?
Stvorio se u janješce šaro,
Ode jutros niz to polje ravno."
On se 'vati u džepove svoje,
Da izvadi nogu od janjeta,
To ne bila noga od janjeta,
Nego ruka od malog Stevana.
On prestravu Božju učinio.
Pa poteže nože sakovate
I udara sebe više pasa;
Kako se je lako udario,
Mrtav pade na glavu u travu.
Kad to viđe ljuba Vidosava,
Nujna mi se po dvoru šetala
Suze roni i tužna govori:
"Dvori moji, što ste sagrađeni,
Ko ć' u vami sade prebivati,
Ko li naše dobro uživati?"
Pa poteže nože sakovate,
U srdašce sebe udarila;
Mrtvo pade jedno kraj drugoga,
Da ne žali jedno na drugoga.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:38

Mali Radojica

Mili Bože, čuda golemoga,
ja li grmi, ja l' se zemlja trese,
ja se bije more o mramorje,
ja se biju na Popina vile?
Niti grmi, nit se zemlja trese,
ni se bije more o mramorje,
ni se biju na Popina vile;
već pucaju na Zadru topovi,
šenluk čini aga Bećir-aga,
uvatio Malog Radojicu,
pa ga meće na dno u tavnicu.
U tavnici dvadeset sužanja,
a svi plaču, jedan popijeva,
te ostalo društvo razgovara:
"Ne bojte se, braćo moja draga,
eda Bog da kakva gođ junaka
koji će nas junak izbaviti!"
A kad k njima Radojica dođe,
svi u jedno grlo zaplakaše,
Radojicu ljuto proklinjahu:
"Radojica, dopadnuo muka!
I mi smo se i uzdali u te
da ćeš ti nas kadgođ izbaviti,
eto i ti sade k nama dođe -
ko li će nas junak izbaviti?"
Veli njima Mali Radojica:
"Ne bojte se, braćo moja draga,
već ujutru kad danak osvane,
vi dozov'te agu Bećir-agu,
pa mu kaž'te da j' umro Rade
ne bi li me aga zakopao!"
Kad svanulo i sunce granulo,
a povika dvadeset sužanja:
"Bog t' ubio, aga Bećir-aga,
što dovede k nama Radojicu?
Jer ga sinoć objesio nisi,
već se kod nas noćas prestavio -
hoće li nas pomoriti smradom?"
Otvoriše na tavnici vrata,
iznesoše pred tavnicu Rada.
Onda veli aga Bećir-aga:
"Nos'te, sužnja, te ga zakopajte!"
Al' govori Bećir-aginica:
"Ev', bogami, nij' umro Rade,
nij' umro već se ućutio -
nalož'te mu vatru na prsima,
hoće li se pomaknuti, kurva!"
Lože njemu vatru na prsima,
al' je Rade srca junačkoga -
ni se miče, ni pomiče Rade.
Opet veli Bećir-aginica:
"A, bogami, nij' umro Rade,
nij' umro, već se ućutio -
već uvat'te zmiju prisojkinju,
te turajte Radu u njedarca,
hoće li se od nje uplašiti,
hoće li se, kurva, pomaknuti!"
Uvatiše zmiju prisojkinju,
pa turaju Radu u njedarca,
al' je Rade srca junačkoga -
ni se miče, ni se od nje plaši!
Opet veli Bećir-aginica:
"A, bogami, nij' umro Rade,
nij' umro, već se ućutio -
već uzmite dvadeset klinaca,
udrite ih pod noktove Radu,
hoće li se pomaknuti, kurva!"
I uzeše dvadeset klinaca,
udaraju pod noktove* Radu;
i tu Rade tvrda srca bio -
ni se miče, ni dušicom diše.
Opet veli Bećir-aginica:
"A, bogami, nij' umro Rade,
nij' umro, već se ućutio -
sakupite kola đevojaka
i pred njima lijepu Hajkunu,
hoće li se nasmijati na nju!"
Sakupiše kolo đevojaka
i pred njima lijepu Hajkunu.
Na Rada je kolo navodila,
preko Rada nogama igrala.
A kakva je, da je Bog ubije,
od sviju je i veća i ljepša,
ljepotom je kolo začinila,
a visinom kolo nadvisila -
stoji zveka na vratu đerdana,
stoji škripa gaća od sandala!
Kad je zgleda Mali Radojica,
lijevijem okom progleduje,
desnijem se brkom nasmijava.
A kad vid'la Hajkuna đevojka,
ona snimi svilena jagluka,
njime pokri Rada po očima
a da druge ne vide đevojke;
pa je svome babi govorila:
"Jadan babo, ne griješi duše,
već nosite sužnja, zakopajte!"
Onda veli Bećir-aginica:
"Bre, nemojte zakopati kurve,
već ga bac'te u debelo more
te naran'te ribe primorkinje
lijepijem hajdučkijem mesom!"
Uze njega aga Bećir-aga,
pa ga baci u debelo more.
Al' je Rade čudan plivač bio!
Daleko je Rade otplivao,
pak iziđe na brijegu mora,
pa povika iz grla bijela:
"Jao, moji b'jeli sitni zubi,
povad'te mi klince iz nokata!"
I on sjede i noge prekrsti,
i povadi dvadeset klinaca,
pa ih metnu sebi u njedarca.
Opet neće da miruje Rade.
Kad je tavna noćca nastanula,
ide dvoru age Bećir-age,
pa postaja malo kod pendžera.
Istom aga za večeru sio,
pa s kadunom svojom besjedio:
"Moja kado, moja vjerna ljubo,
evo ima devet godin' dana
kao j' otišo Rade u hajduke,
da ne mogoh serbes večerati
sve od straha Malog Radojice -
Bogu vala kad ga danas nema,
i kad njemu haka glave dođoh!
I ono ću dvades't objesiti
dok ujutru bijel dan osvane!"
A to Rade i sluša i gleda,
pa u sobu k njemu uletio,
za večerom agu uhvatio,
uhvati ga za vrat do ramena,
istrže mu glavu iz ramena.
Pa uvati Bećir-aginicu,
pa poteže klince iz njedara,
udara ih pod noktove kadi;
dok je pola klina udario,
i dušu je, kučka, ispustila.
Njoj govori Mali Radojica:
"Neka znadeš, Bećir-aginice,
da kakva je muka od klinaca!"
Pa uhvati Hajkunu đevojku:
"O Hajkuna, srce iz njedara,
daj mi nađi od tavnice ključe
da ispustim dvadeset sužanja."
Nađe Hajka od tavnice ključe,
on ispusti dvadeset sužanja.
Opet joj je Rade govorio:
"O Hajkuna, dušo moja draga,
daj mi nađi od riznice ključe
da što malo od ašluka tražim -
daleko mi j' domu putovati,
treba mi se putem ponapiti!"
Otvori mu sanduk od tal'jera;
onda joj je Rade besjedio:
"O Hajkuna, srce moje drago,
što će meni take pločetine -
konja nemam da s njima potkivam?
Otvori mi sanduk od dukata!"
On na društvo dukate dijeli.
Pa uvati Hajkunu đevojku,
odvede je u zemlju Srbiju,
Dovede je u bijelu crkvu,
Od Hajkune gradi Anđeliju,
pa je uze za vjernu ljubovcu.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:39

Marko Kraljević i Đemo Brđanin

Slavu slavi Kraljeviću Marko,
Slavu slavi svetoga Đorđija.
U Marka su mloge uzavnice:
Dvjesta popa, trista kaluđera,
I dvanaest Srpskijeh vladika,
I četiri stare patrijare,
Od ostalog ni broja ne ima.
Svemu dosta piva i jestiva;
Al' govori stari kaluđere:
"Vala tebe, Kraljeviću Marko!
"Svega imaš u bijelu dvoru,
"Još da imaš ribe od Orida!"
Mučno bješe Kraljeviću Marku,
Pa doziva slugu Bogosava,
Dodaje mu čašu i mataru:
"Toči vino, Bogosave slugo!
"Redom čaše oko sovre daji,
"Nemoj koga preskočiti, slugo."
Pa on ode niz bijelu kulu,
Te oprema Šarca od mejdana.
Za njim stara pristanula majka,
Pa je Marku tiho besjedila;
"Ja moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Nemoj nosit ništa od oružja,
"Ti se jesi krvi naučio,
"Učinićeš krvcu o prazniku."
Nuto Marku velike nevolje!
Mučno mu je ići bez oružja,
A još gore ne poslušat majke:
Ne šće uzet' ništa od oružja,
Već posjede Šarca od mejdana,
Okrenu ga niz polje zeleno,
Ode pravo bijelu Oridu.
Kad je bio vodi na ćupriju,
Al' eto ti jednoga junaka,
Na doratu noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke;
Božju pomoć nazivaše Marku,
Lijepo mu Marko privatno.
Veli junak od Prilipa Marku:
"Oj Boga ti, neznana delijo!
"Nijesi li otud od Prilipa,
"Od odžaka Kraljevića Marka?
"Jeli Marko kod bijela dvora?
"Ima l' Marko dosta uzavnica?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Oj Boga mi, neznani junače!
"Ja sam jutros od Prilipa bila,
"Kod dvora je Kraljeviću Marko,
"Slavi Marko svoga svetitelja;
"Ima Marko dosta uzavnica."
Veli njemu neznan dobar junak:
"Neka ima, neznana delijo;
"Ako Bog da i sreća junačka,
"Sovra će mu u krv ogreznuti,
"Boga mi ću njega objesiti
"Baš o vratim' bijela Prilipa;
"Davno mi je brata pogubio,
"Pogubio Musu kesedžiju."
Pa okrenu konja doratasta,
Osta jadan Marko gledajući.
Svakojako misli i premišlja:
Da bi mu se kazivao Marko,
Hoće njega Ture pogubiti,
Jer ne ima ništa od oružja;
Da ga pusti bijelu Prilipu,
Hoće isjeć' mloge uzavnice
A tražeći po odžaku Marka.
Sve mislio, na jedno smislio,
Pa on viknu iz grla bijela;
"Kud ćeš tamo, Đemo Brđanine?
"Evo, more, Kraljevića Marka!"
Povrati se Đemo Brđanine.
Pouzda se Kraljeviću Marko,
Da će uteć' na svome Šarinu,
Pa pobježe poljem širokijem,
Za njime se Đemo naturio.
Brz je Šarac, uteći mu šćaše,
Al' poteže Đemo topuzinu,
Pa zaljulja pokraj sebe njome
Jadna Marka među pleći žive,
Pade Marko u zelenu travu,
Marko pade, a Đemo dopade,
Sveza Marku naopako ruke,
Pa izvadi sindžir iz egbeta,
Okova ga sve u gvožđe ljuto:
A na noge dvoje bukagije,
A na ruke dvoje belenzuke,
A na grlo sindžir gvožđe teško;
Pa posjede njegova Šarina,
A dorata vodi u povodu,
Privezao Marka za dorata,
Ode pravo bijelu Oridu,
Pod Oridom vješala ogradi,
Da objesi Kraljevića Marka;
Moli mu se gospoda rišćanska:
"Botom brate, Đemo Brđanine!
"Tu nam nemoj objesiti Marka,
"Ne će rodit' vino ni šenica,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Uze Đemo tri tovara blaga,
Vodi Marka gradu Vučitrnu,
Pa pod gradom vješala ogradi,
Hoće Đemo da objesi Marka;
Moli mu se gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Đemo Brđanine!
"Tu nam nemoj objesiti Marka,
"Ne će rodit' vino ni šenica,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Uze Đemo tri tovara blaga,
Goni Marka bijelu Zvečanu,
I tu Đemo vješala ogradi,
Da objesi Kraljevića Marka;
Moli mu se gospoda Zvečanska:
"Bogom brate, Đemo Brđanine!
"Tu nam nemoj objesita Marka,
"Ne će rodit' vino ni šenica,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Uze Đemo tri tovara blaga.
Otale se Đemo podigao
Kroz nekakvu Janjinu planinu.
Teško Đemo ožednjeo bješe,
Deli:Marku tiho govoraše:
"Znaš li, Marko, vode ja mehane?
"Teško me je osvojila žeđa."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Tako, Đemo, ne rade junaci,
"Već zakolju konja ja sokola,
"Napiju se krvi od grđoca."
Veli njemu Đemo Brđanine:
"Nit' ću klati konja, ni sokola,
"Već ću zaklat tebe Kraljevića,
"Pa se napit' krvi od grgoca."
Pa poteže sablju okovanu,
Da zakolje Kraljevića Marka
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Ima, Đemo, bijela mehana,
"I prokleta krčmarica Lanja,
"Sad će mi se osvetiti Janja:
"Dosta sam joj vina potrošio,
"A nijesam dao ni dinara."
To je Đemo jedva dočekao.
U to doba pali pred mehanu,
A ispade krčmarica Janja,
Kad sagleda savezana Marka,
Marko na nju očim' prevaljuje,
Nasmija se krčmarica Janja:
"Be aferim, junak od junaka!
"Bože mili, na svemu ti vala!
"Kad ja viđeh savezana Marka!
"Pojiću te, Brđanine Đemo,
"Bez bijele pare i dinara
"Baš ak' hoćeš tri bijela dana."
Pa pod Đemom konja uvatila,
Odvede ga u mehanu bilu,
Donese mu vina i rakije.
Pije vino Brđanine Đemo,
A nazdravlja Kraljeviću Marku,
Nazdravlja mu, ali mu ne daje.
Kad se Đemo nakitio vina,
Donese mu krčmarica Janja
Rujna vina od sedam godina,
Meće u njeg' bilje svakojako.
Pade Đemo glavom bez uzglavlja,
Skoči Janja na noge lagune,
Na svom pobru gvožđe otvoraše,
A na Đema Marko udaraše;
Kad udari sindžir gvožđe teško,
Pa zasjede piti rujno vino,
Udari ga čizmom i mamuzom:
"Ustan', Đemo, da pijemo vino."
Kad pogleda Đemo Brđanine
Više sebe Marka Kraljevića,
A na vratu sindžir gvožđe teško,
Skoči Đemo na noge lagane,
Sindžir gvožđe zemlji pritezaše,
On poteže rukom' i nogama,
Popucuju ruke iz ramena,
Popucuju noge iz koljena;
Al' je tvrdo gvožđe uvatilo.
Sjede Đemo na zemljicu crnu,
Marko sjede piti mrko vino,
A nazdravlja Đemu Brđaninu,
Nazdravlja mu, ali mu ne daje.
Kad se Marko nakitio vina,
Onda Šarca sveza za dorata,
A za Šarca Đema Brđanina,
Pa usjede Đemova dorata,
Ode pravo gradu Vučitrnu;
Izilazi gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Objesi nam Đema Brđanina,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Marko njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu,
Pa on ode bijelu Zvečanu;
Tu gospoda Srpska izlazila:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Objesi nam Đema Brđanina,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Marko njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu;
Ode Marko bijelu Oridu,
Tu izlazi gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Objesi nam Đema Brđanina,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Marko ne će da uzima blaga,
Već on njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu;
Kod Orida načini vješala,
I objesi Đema Brđanina.
Pa on uze ribe od Orida,
Ode pravo bijelu Prilipu,
Te on slavi svoga svetitelja.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 12 Jul 2007, 20:40

Marko Kraljević i Alil-aga

Pojezdiše do dva pobratima
Preko krasna mesta Carigrada:
Jedno jeste Kraljeviću Marko,
A drugo je beže Kostadine!
Ta i poče besediti Marko:
"Pobratime, beže Kostadine!
"Sad ja idem preko Carigrada,
"Teva m' koja sukobiti beda,
"Te me teva na mejdan zazvati;
"Ja ću s' teško bolan učiniti
"Od zla bola teške srdobolje."
Pak se Marko bolan učinio
Bez bolesti, od mudrosti teške,
Po dobru se Šarcu položio,
Na sedlo se srcem naslonio,
Tako ide preko Carigrada.
Dobra kopca sukobila Marka,
Sukobi ga carev Alil-aga,
I za agom tridest janjičara;
Alil-aga besedio Marku:
"O junače, Kraljeviću Marko!
"Ajd' na mejdan, da s' nadstreljujemo,
"Pa ako ti Bog i sreća dade,
"Te ti mene danaske nadstreliš,
"Na čast tebe moji beli dvori
"I u dvori moje dostojanje
"I kaduna moja verna ljuba;
"Ako li te danaske nadstrelim,
"Ne tražim ti ni dvora ni ljube,
"Teke što ću tebe obesiti,
"Viteza ti osvojiti Šarca."
A besedi Kraljeviću Marko:
"Ostan' me se, Turčine prokleti!
"Mene nije do streljanja tvoga,
"Već evo me teška bolest našla,
"Teška bolest, srdobolja ljuta,
"Ni konja se držati ne mogu,
"A kamo li da se nadstreljujem!"
Al' se Turčin ostanuti ne će,
Vati Marku desni skut dolame,
Trže Marko noža od pojasa,
Te odseče desni skut dolame:
"Idi bedo, aratos te bilo!"
Al' se Turčin ostanuti ne će,
Već uvati levi skut dolame,
Marko trže noža od pojasa,
Te i leva odsiječe skuta:
"Idi bedo, da te Bog ubije!"
Al' se Turčin ostanuti ne će,
Već uvati Šarca za vođice,
Desnom rukom za vođice Šarca,
Levom rukom Marka za nedarca.
Planu Marko, kako vatra živa,
Ispravi se na Šarcu vitezu,
Dobro Šarcu dizgen potegao,
Igra Šarac, kako i pomaman,
I preskače konje i junake;
Pak doziva bega Kostadina:
"Pobratime, beže Kostadine!
"Idi, brate, bezistenu mome,
"Donesi mi strelu Tataranku,
"U kojoj je streli Tataranki
"Devet beli sokolovi pera;
"A ja idem s agom na kadiju,
"Na mešćemi da nam sinpilati;
"Da međ' nama posle nije kavge."
Tad' se beže bezistenu vrati,
Ode Marko s agom na kadiju.
Kako ide carev Alil-aga,
Papuč' skide, sede kod kadije,
Pa izvadi dvanaest dukata,
Te kadiji meće pod koleno:
"Efendija, eto ti dukata,
"Ne daj Marku pravog sindžilata."
Ali Marko Turski razabrao,
A u Marka ne ima dukata,
Već buzdovan meće preko krila:
"Čuješ li me, efendi:kadija!
"Daj ti mene pravog sindžilata,
"Jer vidiš li šestoper pozlaćen,
"Ako t' odem udarati njime,
"Ne će tebe melem trebovati,
"Mešćemu ćeš i zaboraviti
"A dukate ni videti ne ćeš."
Efendiju popade groznica
Gledajući šestoper pozlaćen,
Sindžilati, a drkću mu ruke.
Kad pođoše na mejdan junački,
Za agom je tridest janjičara,
A za Markom ne ima nikoga,
Do nekol'ko Grka i Bugara.
Kad dođoše na mejdan junački,
A besedi carev Alil-aga:
"Delibaša, ajde meći strele;
"Ti se vališ, da si dobar junak,
"I vališ se caru na divanu,
"Da zastreliš orla krstatoga,
"Krstaš' orla, što vodi oblake."
Besedi mu Kraljeviću Marko:
"Ja, Turčine, ja sam dobar junak,
"Ali ti si od mene stariji,
"Jer je vaše gospodstvo i carstvo
"Tvoj je mejdan stariji od moga,
"Jer si mene na mejdan zazvao;
"Već, Turčine, ajde meći strele."
Metnu Turčin prvu belu strelu,
Strelu metnu, pak meri aršinom,
Prestrijeli sto dvadest aršina;
Metnu Marko prvu belu strelu,
Prestrijeli dve stotan' aršina.
Metnu Turčin drugu belu strelu;
Prestrijeli tri stotin' aršina;
Metnu Marko drugu belu strelu,
Prestrijeli pet stotin' aršina;
Metnu Turčin treću belu strelu,
Prestrijeli šest stotin' aršina;
U tom Marku i Kostadin dođe
I donese strelu Tataranku,
U kojoj je streli Tataranki
Devet beli sokolovi pera;
Metnu Marko strelu Tataranku,
Ode strela u pra i u maglu,
Očima se ne da pregledati,
A kamo li premerit' aršinom!
Stade Turčin suze prosipati,
Stade Marka Bogom bratimiga:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom
"Po ubavu zakonu vašemu!
"Na čast tebe moji beli dvori,
"I kaduna moja verna ljuba,
"Tek me nemoj, brate. obesiti!"
A besedi Kraljeviću Marko:
"O Turčine, živ' te Bog ubio!
"Bud me bratiš, što mi ženu daješ?
"Mene tvoja žena ne trebuje,
"U nas nije, kano u Turaka,
"Snašica je, kano i sestrica;
"Ja na domu imam ljubu vernu,
"Plemenitu Jelicu gospođu;
"A sve bi ti, brate, oprostio,
"Ali si mi izdrgo dolamu,
"Već daj mene tri tovara blaga,
"Da iskrpim na dolami skute."
Skoči Turčin rado i veselo,
Grli, ljubi Kraljevića Marka,
Odvede ga dvoru gospodskome,
Te ga časti za tri bela dana,
Dade njemu tri tovara blaga,
Snaa kada košulju sa zlatom,
Uz košulju srmajli maramu;
Još mu dade trista pratilaca,
Otprati ga dvoru gospodskome.
I posle su vreme živovali,
Svetlu caru čuvali krajinu:
Gdi se gode krajina uzbija,
Uzbija je Alil-aga s Markom;
Gdi se gode gradovi uzimlju,
Uzimlje i Alil-aga s Markom.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Sre 25 Jul 2007, 23:54

Marko Kraljević i Vuča dženeral

Ili grmi, il se zemlja trese?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
Već pucaju na gradu topovi,
Na tvrdome gradu Varadinu:
Šenluk čini Vuča dženerale,
Jer Je Vuča šićar zadobio,
Tri vojvode Srpske uvatio:
Jedno jeste Miloš od Pocerja,
Drugo jeste Toplica Milane,
A treće je Kosančić Ivane,
Bacio ih na dno u tavnicu,
Đeno leži voda do koljena,
A junačke kosti do ramena
Cvili junak Miloš od Pocerja,
Cvili Miloš, kako ljuta guja;
Jer se Miloš nije naučio
Podnositi muku i nevolju;
Cvili Miloš kao ljuta guja,
Privlači se na pendžer tavnici,
Te on gleda junak po sokaci,
Ne bi l' koga znana opazio,
Al' pripazi poštu knjigonošu,
Pa dozivlje Miloš od Pocerja:
"Bogom brate, pošta knjigonoša,
"Donesi mi jedan list hartije,
"Da ti gradim jednu sitnu knjigu "
To je pošta za Boga primio,
Donese mu jedan list hartije,
Sjede Miloš sitnu knjigu pisat'
U Prilipa u bijela grada,
Svome pobru Kraljeviću Marku:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Il' ne čuješ, il' ne haješ za me?
"Teške sam ti muke dopanuo,
"Pobratime, u Madžarske ruke.
"Uvati me Vuča dženerale,
"I još moja oba pobratima;
"Bacio nas na dno u tavnicu,
"Đeno leži voda do koljena,
"A junačke kosti do ramena,
"Ležim, brate, tri bijela dana,
"Ako budem, brate, još tri dana,
"Nikada me više viđet' ne ćeš,
"Izbavljaj me, pobratime Marko,
"Jal' za blago, jali na junaštvo."
Pa u lice perom udario,
Od obraza krvi natočio,
S krvi njemu knjigu zapečati,
Pa je dade pošti knjigonoši,
I dade mu dvanaest dukata;
Pa je pošti Miloš govorio:
"Nosi knjigu bijelu Prilipu
"Na koljeno Kraljeviću Marku."
Ode pošta bijelu Prilipu,
U njeg' stiže u svetu neđelju,
Kada Srblji u crkvi bijahu;
Stade pošta pred bijelom crkvom,
Dokle Marko iziđe iz crkve;
Kad iziđe Kraljeviću Marko,
Pošta kapu pod mišicu baci,
Poklanja se do zemljice Marku,
Pa mu dade list knjige tanane.
Kada Marko sitnu knjigu primi,
Stojeći je knjigu proučio;
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Ud'riše mu suze od očiju,
Pa je onda Marko besjedio:
"Avaj mene, dragi pobratime!
"Tu li si mi, bolan, dopadnuo!
"Al' tako mi moje vjere tvrde!
"Hoće tebe pobro izbaviti
"Jal' za blago, jali na junaštvo."
Pa on ode svojoj tankoj kuli,
Sjede malo, te se napi vina,
Pa pripasa sablju okovanu,
I prigrnu ćurak od kurjaka,
A na glavu kapu od kurjaka,
Priveza je mrkom jemenijom;
Pa uzimlje koplje ubojito,
Pa se spušta u podrume Šarcu;
Te opremi Šarca od mejdana:
Priteže mu sedmore kolane,
Zauzda ga uzdom pozlaćenom;
Pa natoči tuluminu vina,
Objesi je o unkaš Šarinu,
S desne strane tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni amo;
Pa se Šarcu na ramena baci,
Okrenu ga od Prilipa grada,
Ode pravo stojnu Bijogradu.
Kad je bio pokraj Bijograda,
Uvrati se,te se napi vina;
Pa odatle poklopi Šarina,
Za Dunavom skela dogodi se;
Dvaput Marko skeledžiju viknu,
Pa ga više ni čekati ne šće,
Već naćera Šarca na Dunavo,
Ode pravo gradu Varadinu,
Pod Varadin u polje zeleno.
Tu ustavi Šarca od mejdana,
Pa udari koplje u ledinu,
Za koplje je privez'o Šarina,
Tuluminu skide sa unkaša
I vrže je u zelenu travu,
Pa on sjede piti mrko vino;
Ne pije ga čim se vino pije,
Već leđenom od dvanaest oka,
Pola pije, pola Šarcu daje.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Pošetala Velimirovica,
Mila snaha Vuče dženerala,
Po bedenu grada Varadina,
Ona gleda niz polje zeleno,
U polju je opazila Marka;
Kad ugleda Kraljevića Marka,
Troljetna je uvati groznica,
Pa pobježe u bijele dvore.
Nju mi pita Vuča dženerale:
"Što je tebe, moja snaho draga?"
Kazuje mu Velimirovica:
"O moj svekre, Vuča dženerale!
"Sjedi junak u polju široku,
"U ledinu koplje udario,
"Za koplje je konja privezao,
"A pred njime stoji tulum vina;
"Ne pije ga čim se pije vino,
"Već leđenom od dvanaest oka,
"Pola pije pola konju daje;
"Konj mu nije kakvino su konji,
"Veće šaren, kako i goveče;
"Junak nije kakvi su junaci:
"Na plećima ćurak od kurjaka,
"Na glavi mu kapa od kurjaka,
"Privez'o je mrkom jemenijom;
"Nešto crno drži u zubima
"Kolik' jagnje od pola godine."
Veli njojzi Vuča dženerale:
"Ne plaši se, moja snaho draga!
"Ja onakih imam u tavnici,
"I njega ću sada dobaviti."
Pa doziva sina Velimira:
"Velimire, moje čedo drago!
"Uzmi, sine, za trista katana,
"Idi dolje u polje široko,
"Dovedi mi onoga junaka."
Velimir je na noge skočio,
Pa uzima trista katanije,
On usjede vranca pomamnoga,
I iziđe gradu na kapiju,
Skoli Marka sa četiri strane,
Marko sjedi, pije mrko vino,
Al' katane Šarac opazio,
Poče nogam' o zemljicu tući,
Primiče se svome gospodaru.
Kad pogleda Kraljeviću Marko,
Al' katane njega opkolile;
Popi Marko leđeninu vina,
Baci leđen u zelenu travu,
Pa se turi na ramena Šarcu,
A katane na njeg' udariše.
Da je kome pogledati bilo,
Kad udari u katane Marko,
Kako soko među golubove:
Što pogubi sabljom okovanom,
Što pogazi Šarcem od mejdana,
Što podavi u tihom Dunavu;
Pobježe mu Velimir dijete,
Ćera njega na šarinu Marko,
Dostiže ga u polju široku,
Dovati ga malo topuzinom,
Pade dite u zelenu travu;
Odja Marko od konja Šarina,
Saveza mu i noge i ruke,
Pa g' objesi Šarcu o unkašu;
Pa on ode svojoj tulumini,
Baci dite u zelenu travu,
A on opet sjede piti vino.
To gledala Velimirovica,
Pa otide Vuči dženeralu:
"Zlo ti vino, Vuča dženerale!
"Zlo ti vino, a gore ti bilo!
"Sve katane tebe izgiboše,
"Velimiru junak sveza ruke,
"Saveza mu i noge i ruke,
"Pa eno ga pije rujno vino,
A Velimir u travici leži."
Progovara Vuča dženerale:
"Ne boj mi se, moja snaho draga!
"Sad ćeš viđet', dok se starac kr
Pa on drmnu na gradu topove,
Tri hiljade sastavi katana,
Pa posjede svoju bedeviju,
I iziđe gradu na kapiju;
On naredi niz polje katane,
Opkoliše sa četiri strane,
A to ništa i ne vidi Marko,
Al' pripazi Šarac od mejdana,
Pa nogama o zemljicu tuče,
Primiče se svome gospodaru;
Kad pogleda Kraljeviću Marko,
Al' katane njega opkolile,
On poskoči na noge lagane,
Pa se maši Šarcu na ramena;
Da je kome sjesti, te viđeti!
Kad poćera po polju katane!
Sablja mu je u desnici ruci,
U lijevoj koplje ubojito,
U zubima dizgen od Šarina;
Koga Marko sabljom udaraše,
Po dvojicu od jednog građaše;
Koga Marko kopljem udaraše,
Preko sebe njega preturaše;
Dok s' okrenu nekoliko puta,
Ode k vragu mlada katanija;
Pobježe mu Vuča dženerale
Na njegovoj tankoj bedeviji,
Poćera ga na Šarinu Marko;
Brza mu je pusta bedevija,
Šćaše uteć' gradu Varadinu;
Ljuljnu Marko teškom topuzinom,
Pa je pušta za njim preko polja,
Udari ga sapom od topuza,
Pade Vuča u zelenu travu,
Tad' dopade od Prilipa Marko,
Sveza Vuči ruke naopako,
Saveza mu i noge i ruke,
Objesi ga šarcu o unkašu,
I uvati tanku bedeviju,
Pa on ode sinu Velimiru,
Priveza ih jednog za drugoga,
Pa prebaci preko bedevije,
Bedeviju sveza za Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu;
Obojicu baci u tavnicu.
Knjigu piše dženeralovica,
Te je šalje bijelu Prilipu:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Ne gubi mi Vuče dženerala
"I mojega sina Velimira;
"Išti, Marko, što je tebe drago."
Dođe knjiga Kraljeviću Marku,
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Onda Marko drugu knjigu piše:
"Vjerna ljubo Vuče dženerala!
"Pusti mene do tri pobratima,
"I podaj im tri tovara blaga;
"I pusti mi staroga Toplicu,
"I podaj mu tri tovara blaga,
"Jer je junak mlogo dangubio;
"I daj mene tri tovara blaga?,
"Što sam moga mučio Šarina;
"Iza toga, dženeralovice,
"Eto tamo Miloš' od Pocerja,
"Pa vi s njime kako načinite."
Ode knjiga gradu Varadinu;
Kada dođe dženeralovici,
Knjigu gleda dženeralovica,
Šalje blago od Prilipa Marku,
Pa uzima od tavnice ključe,
Te otvori prokletu tavnicu,
I izvadi tri vojvode mlade
I sa njima staroga Toplicu;
Pa ih vodi na bijelu kulu;
Pa berbere hitre dobavila:
Jedni: miju, drugi kosu briju,
A treći im nokte sarezuju;
Donese im vina i rakije
I lijepe svake đakonije,
Pokaza im, što učini Marko;
Pa govori Milošu vojvodi:
"Bogom brate, vojvoda Milošu!
"Pustite mi moga gospodara
"I mojega sina Velimira."
Njoj govori Miloš od Pocerja;
"Ne boj mi se, dženeralovice;
"Daj mi vranca Vuče dženerala,
"Što ga jaše jednom u godini,
"Kada ide u Tekiju crkvi,
"Opremi ga, kako g' Vuča sprema,
"Da poigram preko Njemadije;
"I daj mene od zlata karuce,
"I u njima dvanaest vranaca,
"Što ih preže Vuča dženerale,
"Kada ide od Beča ćesaru,
"Da m' odnesu staroga Toplicu.
"Daj mi ruho Vuče dženerala,
"Što ga nosi o vaskrseniju,
"Da obučem mojega Toplicu."
Sve mu dade dženeralovica,
I svakome hiljadu dukata,
Što će piti vino do Prilipa,
Pa odoše bijelu Prilipu.
Lijepo ih dočekao Marko.
Pusti Marko Vuče dženerala,
I njegova sina Velimira,
I dade mu mloge pratioce
Do njegova grada Varadina.
A vojvode dijeliše blago,
Pa se rujna nakitiše vina,
I u b'jelo izljubiše lice,
Svaki Marka u bijelu ruku,
Pa odoše svaki svome dvoru.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Sre 25 Jul 2007, 23:55

Marko Kraljević i Mina od Kostura

Sjede Marko s majkom večerati
Suva ljeba i crvena vina;
Ali Marku tri knjige dođoše:
Jedna knjiga od Stambola grada,
Od onoga cara Pojazeta;
Druga knjiga od Budima grada,
Od onoga kralja Budimskoga:
Treća knjiga od Sibinja grada,
Od vojvode Sibinjanin-Janka.
Koja knjiga od Stambola grada,
Car ga u njoj na vojsku poziva,
Na Arapsku ljutu pokrajinu;
Koja knjiga od Budima grada,
Kralj ga u njoj u svatove zove,
U svatove na kumstvo vjenčano,
Da ga vjenča s gospođom kraljicom;
Koja knjiga od Sibinja grada,
Janko u njoj na kumstvo naziva,
Da mu krsti dva nejaka sina.
Mar:ko nita svoju staru majku:
"Sjetuj mene, moja stara majko,
"Kuda mi je sad ići najpreče:
"Il' ću ići na carevu vojsku,
"Il' ću ići kralju u svatove,
"Da ga vjenčam s gospođom kraljicom;
"Il' ću ići Sibinjanin-Janku,
"Da mu krstim dva nejaka sina?"
Veli majka Kraljeviću Marku:
"O moj sinko, Kraljeviću Marko!
"U svate se ide na veselje,
"Na kumstvo se ide po zakonu,
"Na vojsku se ide od nevolje:
"Idi, sinko, na carevu vojsku;
"I Bog će nam, sinko, oprostiti,
"A Turci nam ne će razumjeti."
To je Marko poslušao majku,
Pa se spremi na carevu vojsku,
S' sobom vodi slugu Golubana;
Na pohodu majci naručuje:
"Ču li mene, moja staro majko!
"Gradu vrata rano zatvorajte,
"A u jutru dockan otvorajte;
"Jera sam ti, majko, u zavadi
"S prokletijem Minom od Kostura,
"Pa se bojim, moja stara majko,
"Da mi b'jele ne pohara dvore."
Ode Marko na carevu vojsku
Sa svojijem slugom Golubanom.
Kad su bili na trećem konaku,
Sjede Marko večer' večerati,
Goluban mu rujno vino služi:
Uze čašu Kraljeviću Marko,
Čašu uze, u san se zanese,
I ispusti čašu na trpezu,
Čaša pade, vino se ne prosu;
Budi njega sluga Golubane:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"I dosad si na vojsku išao,
"Al' nijesi tako drijemao,
"Ni iz ruke čašu izpuštao!"
A Marko se trže iza sanka,
Pa govori slugi Golubanu:
"Golubane, moja vjerna slugo!
"Malo trenuh, čudan sanak usnih,
"Čudan sanak a u čudan časak,
"Đe se pramen magle zapođede
"Od Kostura grada bijeloga,
"Pak se savi okolo Prilipa,
"U toj magli Mina od Kostura,
"On pohara moje b'jele dvore,
"Sve pohara i ognjem popali,
"Staru majku s konjma pregazio,
"Zarobi mi moju vjernu ljubu,
"Odvede mi konje iz arova,
"I odnese iz riznice blago."
Veli njemu sluga Golubane:
"A ne boj se, Kraljeviću Marko!
"Dobar junak dobar san usnio:
"San je laža, a Bog je istina."
Kad dođoše gradu Carigradu,
Diže care silovitu vojsku,
Otidoše preko mora sinjeg
Na Arapsku ljutu pokrajinu,
Te uzimlju po moru gradove,
Četrdeset i četiri grada;
Kad dođoše pod Kara-Okana,
Okan biše tri godine dana,
Okan biše, uzet' ne mogoše;
Marko s'ječe Arapske junake,
Pa sve glave pred cara iznosi,
A car Marku bakšiše poklanja.
To Turcima vrlo mučno bilo,
Pa govore caru čestitome:
"Gospodine, care Pojazete!
"Marko nije junak nikoliko,
"Veće mrtve odsijeca glave
"I pred tebe na bakšiš donosi "
To začuo Kraljeviću Marko,
Pa se moli caru čestitome:
"Gospodine, care poočime!
"Mene jeste sutra krsno ime,
"Krsno ime lijep danak Đurđev;
"Već me pusti, care poočime,
"Da proslavim moje krsno ime
"Po zakonu i po običaju;
"I daj mene pobra Alil-agu,
"Da se s mirom ponapijem vina."
Od ina se caru ne mogaše,
Veće posla Kraljevića Marka,
Da on slavi svoje krsno ime,
I dade mu pobra Alil-agu.
Ode Marko u goru zelenu
Po daleko od vojske careve.
Pa razape bijela šatora,
Pod njim sjede piti mrko vino
Sa svojijem pobrom Alil-agom.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Odmah pozna straža od Arapa,
Da u vojsci ne imade Marka,
Pa povika straža od Arapa:
"Sad navali, ljuta Arapijo!
"Nema onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
Tad' navali ljuta Arapija,
Ode caru triest hiljad' vojske.
Onda care Marku knjigu piše:
"Brže hodi, moj posinko Marko!
"Propade mi triest hiljad' vojske."
Ali Marko caru odgovara:
"Kada brže, care poočime!
"Još se nisam vina napojio,
"A kamo li u slavu ustao!"
Kad je drugo jutro osvanulo
Opet viče straža od Arapa:
"Navalite, ljuta Arapijo!
"Nema onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
A Arapi juriš učiniše,
Ode caru šeset hiljad' vojske.
Opet care Marku knjigu piše:
"Hodi brže, moj posinko Marko!
"Propade mi šeset hiljad' vojske."
Ili Marko caru odgovara:
"Čekaj malo, care poočime,
"Još se nisam dobro počastio
"S kumovima i s prijateljima."
Kad je treće jutro osvanulo,
Opet viče straža od Arapa:
"Navalite, ljuta Arapijo!
"Nema onog dobroga junaka
"Na šarenu konju velikome."
A Arapi juriš učiniše,
Ode caru sto hiljada vojske.
Onda care Marku knjigu piše:
"Brže da si, moj posinko Marko!
"Brže da si, moj po Bogu sinko!
"Arapi mi šator oboriše."
Onda Marko usjede na Šarca,
Pak on ode u carevu vojsku;
Kad u jutru bijel dan osvanu
I dvije se udariše vojske,
Opazi ta straža od Arapa,
Pak povika iz grla bijela:
"Sad ustupi, ljuta Arapijo!
"Eno onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
Onda Marko ud'ri međ' Arape,
Na tri strane vojsku rašćerao:
Jednu vojsku sabljom isjekao,
Drugu vojsku Šarcem pogazio,
Treću vojsku pred cara dognao;
Al' se Marko ljuto izranio:
Sedamdeset rana dopanuo,
Sedamdeset rana od Arapa;
Pak on caru pade preko krila,
Pita njega care gospodine:
"Moj posinko, Kraljeviću Marko!
"Jesu li ti rane od samrti?
"Možeš li mi, sinko, preboljeti,
"Da ti tražim melem i ećime?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Gospodine, care poočime!
"Nijesu mi rane od samrti,
"Čini mi se, mogu preboljeti."
Car se maši rukom u džepove,
Te mu daje hiljadu dukata,
Da on ide grdne rane vidat',
Za njim posla dvije vjerne sluge,
Da gledaju, da ne umre Marko;
Ali Marko ne traži ećima,
Već on ide iz krčme u krčmu,
Te on traži, đe je bolje vino.
Tek se Marko vina ponapio,
I grdne mu rane zarastoše;
Ali njemu sitna knjiga dođe,
Da su njemu dvori poharani:
Poharani, ognjem popaljeni,
Stara majka s konjma pregažena
I vjerna mu ljuba zarobljena;
Tad' protuži Kraljeviću Marko
Uz koljeno caru poočimu:
"Gospodine, care poočime!
"B'jeli su mi dvori poharani,
"V'jerna mi je ljuba zarobljena,
"Stara majka s konjma pregažena,
"Iz riznice odnešeno blago,
"Odnijo ga Mina od Kostura."
Njega tješi care gospodine:
"Ne boj mi se, moj posinko Marko!
"Ako su ti dvori izgoreli,
"Ljepše ću ti dvore načiniti
"Pored mojih, ko i moji što su;
"Ako ti je blago odnešeno,
"Da t' učinim agom haračlijnskim,
"Pak ćeš više blaga sakupiti;
"Ako ti je ljuba odvedena,
"Boljom ću te ljubom oženiti."
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Fala tebe, care poočime!
"Kad ti staneš mene dvore gradit',
"Mene hoće sirotinja kleti:
""Gle kurvića Kraljevića Marka!
""Oni su mu dvori izgoreli,
""A ovi mu pusti ostanuli!""
"Da m' učiniš agom haračlijnskim,
"Ja harača pokupit' ne mogu
"Dok ne svežem ništa i uboga,
"Pa će mene sirotinja kleti:
""Gle kurvića Kraljevića Marka!
""Ono mu je blago odnešeno,
""A ovo mu ostanulo pusto!""
"A što ćeš me ženit' drugom ljubom,
"Kad je moja ljuba u životu?
"Već daj meni trista janičara,
"Pokuj njima krive kosijere,
"I daj njima lagane motike,
"Ja ću ići bijelu Kosturu
"Ne bi l' svoju povratio ljubu."
Car mu dade trista janičara,
Pokova im krive kosijere,
I dade im lagane motike.
Janičare sjetovao Marko:
"Braćo moja, trista janičara!
"Vi idite bijelu Kosturu,
"Kad dođete ka Kosturu gradu,
"Vama će se Grci radovati:
""Blago nama, evo nam argata!
""Jeftino će radit' vinograde.""
"Vi nemojte, braćo moja draga,
"Već padnite pod Kosturom gradom,
"Pijte vino i bistru rakiju,
"Dokle i ja u Kostur ne dođem."
Otidoše trista janičara,
Otidoše bijelu Kosturu,
Marko ode Svetoj gori slavnoj,
Pričesti se i ispovjedi se,
Jer je mnogu krvcu učinio;
Pa obuče ruho kaluđersko,
Pusti crnu bradu do pojasa,
A na glavu kapu kamilavku;
Pa se baci Šarcu na ramena,
Ode pravo bijelu Kosturu.
Kada dođe Mini od Kostura,
Al' on sjedi, rujno pije vino,
A Markova služi mu ga ljuba;
Pita njega Mina od Kostura:
"Oj Boga ti, crni kaluđere!
"Otkud tebe taj šareni konjic?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Oj Boga mi, Mina gospodaru!
"Ja sam bio u carevoj vojsci
"Na Arapskoj ljutoj pokrajini,
"Tamo bješe jedna budalina
"Po imenu Kraljeviću Marko,
"I on tamo jeste poginuo:
"I ja njega jesam saranio
"Po zakonu i po običaju,
"Dadoše mi konja od podušja."
Kad to začu Mina od Kostura,
Od radosti na noge skočio,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Be aferim, crni kaluđere!
"Evo ima devet godin' dana
"Kako čekam ja takove glase:
"Markove sam poharao dvore,
"Poharao, ognjem popalio,
"Vjernu sam mu ljubu zarobio,
"Još je za se nijesam vjenčao;
"Sve sam ček'o, dok pogine Marko,
"A sad ćeš me ti vjenčati s njome."
Uze knjigu Kraljeviću Marko,
Knjigu uze, te Minu vjenčava,
Da sa kime, već sa svojom ljubom!
Pa sjedoše rujno piti vino,
Vino piti i veseliti se,
Al' govori Mina od Kostura:
"Čuješ Jelo, i srce i dušo!
"Do sad si se Markovica zvala,
"A od sad si Minina gospođa;
"Idi, dušo, u riznice donje,
"Te donesi tri kupe dukata,
"Da darujem crna kaluđera."
Ode Jela u riznice donje,
Te donese tri kupe dukata,
Ne nosi ih od Minina blaga,
Već ih nosi od Markova blaga;
I donese sablju zarđalu,
Pa je daje crnom kaluđeru:
"Na ti i to, crni kaluđere,
"Od podušja Kraljeviću Marku."
Uze sablju Kraljeviću Marko,
Sablju uze, pa je zagleduje,
Pa govori Mini od Kostura:
"Gospodaru, Mina od Kostura!
"Jel' slobodno na veselju tvome
"Poigrati sitno kaluđerski?"
Veli njemu Mina od Kostura:
"Jest slobodno, crni kaluđere,
"Jest slobodno, za što ne bi bilo
Skoči Marko na noge lagane
Obrnu se i dva i tri puča,
Sav se čardak iz temelja trese;
Pa potrže sablju zarđalu,
Manu sabljom s desna na lijevo,
Te on Mini odsiječe glavu,
Pa povika iz grla bijela:
"Sad naval'te, moja argatijo!
"Nema vama Mine od Kostura."
Navališe trista janičara
U dvorove Mine od Kostura,
Bijele mu dvore poharaše,
Poharaše, ognjem popališe;
Marko uze svoju vjernu ljubu
I Minino on pokupi blago,
Pa otide bijelu Prilipu
Pjevajući i pop'jevajući.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Sre 25 Jul 2007, 23:57

Marko Kraljević ukida svadbarinu

Poranio Kraljeviću Marko,
Poranio niz Kosovo ravno,
Kad je bio na vodi Servani,
Sukobi ga Kosovka devojka,
Božju pomoć naziva joj Marko:
"Božja pomoć, Kosovko devojko!"
Devojka se do zemlje poklanja:
"Zdravo da si, delijo neznana!"
Al' joj Marko poče besediti:
"Draga sestro, Kosovko devojko!
"Lepa ti si, seko, mlađa bila!
"Krasna ti si stasa i uzrasta!
"Rumenila, gospodska pogleda!
"Al' te, seko, kosa pokvarila;
"Jer si tako, seko, osedila?
"S kog' si mlada sreću izgubila?
"Il" sa sebe, il' sa svoje majke,
"Ili sa svog stara roditelja?"
Proli suze Kosovka devojka,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Dragi brato, delijo neznana!
"S' sebe sreću izgubila nisam,
"Ni sa sebe, ni sa svoje majke,
"Ni sa svoga stara roditelja;
"Već sam jadna sreću izgubila:
"Evo ima devet godin' dana,
"Kako dođe Arap prekomorac,
"Pa od cara Kosovo zakupi,
"I nametnu zulum na Kosovo:
"Kosovo ga i poji i rani;
"Pa je drugi zulum nametnuo:
"Ko s' udaje, trideset dukata;
"Ko se ženi, tridest i četiri;
"Koji ima, te toliko dade,
"Taj se junak može oženiti
"I devojka mlada udomiti;
"A u mene braća siromašna,
"Nema blaga, da Arapu dadu,
"U tome sam jadna zaostala,
"Te se nisam mlada udomila;
"Sa toga sam sreću izgubila.
"Pa još za to ne bi ni žalila,
"Što vam s' ne da mladim udavati,
"I junakom mladim oženiti;
"Nego evo i veće nevolje,
"Još je veći zulum nametnuo:
"Na noć ište mladu i devojku,
"Pa devojku Arapine ljubi,
"A nevestu sluge Arapove;
"Obredi se sve Kosovo redom,
"Davaše mu mlade i devojke,
"Evo meni tužnoj redak dođe,
"Da doveče idem Arapinu,
"Da mu noćas, jadna, budem ljuba,
"Pa ja mislim i razmišljam misli:
"Mili Bože, što ću i kako ću?
"Il' ću jadna u vodu skočiti,
"Ili ću se mlada obesiti:
"Volim, brate, izgubiti glavu,
"Neg' ljubiti svoj zemlji dušmana."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Draga sestro Kosovko devojko!
"Ne šali se, u vodu ne skači,
"Nemoj sebi smrti učiniti,
"Nemoj, seko, duše ogrešiti!
"Već mi kaži Arapove dvore,
"Gdi su dvori Arapina crna?
"Imam reči besediti s njime."
Devojka mu poče besediti;
"Dragi brato, neznana delijo!
"A što pitaš Arapove dvore?
"Što i pitaš? ostali mu pusti!
"Može da si našao devojku,
"Pak mu ideš, nosiš svadbarinu;
"A možda si jedinac u majke,
"Pa ćeš, brate, tamo poginuti,
"Pa što će ti samorana majka?"
Marko s' maši rukom u džepove,
Te izvadi trideset dukata,
Pa i daje Kosovki devojki:
"Na ti, seko, trideset dukata,
"Pak ti idi svome belom dvoru,
"Pak se rani, dok ti s' sreća javi:
"Samo kaži Arapove dvore,
"Ja ću platit' svadbarinu za te.
"Zašto bi me Arap pogubio,
"Kad ja imam, sestro, dosta blaga,
"Mog'o b' platit' sve Kosovo ravno,
"Kamo l' ne bi za se svadbarinu?"
Devojka mu poče besediti:
"Nisu dvori, već šatori pusti.
"Pogledajde dole niz Kosovo
"Gdi se onaj svilen barjak vije,
"Onde j' šator crnog Arapina,
"Oko njega zelena avlija,
"Sva avlija glavam' nakićena:
"Evo nema još nedelja dana,
"Kako j' proklet' Arap isekao
"Sedamdeset i sedam junaka,
"Kosovaca tužni đuvegija;
"Arap ima četrdeset slugu,
"Što čuvaju stražu oko njega."
A kad Marko saslušao reči,
Krenu Šarca, ode niz Kosovo,
Dobra Šarca vrlo rasrdio,
Iz kopita živa vatra seva,
Iz nozdrva modar plamen liže;
Srdit Marko jezdi niz Kosovo,
Roni suze niz junačko lice,
A kroz suze gnjevno progovara:
"Oj davori, ti Kosovo ravno!
"Šta si danas dočekalo tužno,
"Posle našeg kneza čestitoga,
"Da Arapi sad po tebi sude!
"Ja sramote podneti ne mogu,
"Ni žalosti velike trpiti,
"Da Arapi taki zulum čine
"I da ljube mlade i devojke.
"Danas ću vas, braćo, osvetiti,
"Osvetiti, ili poginuti."
Ode Marko pravo pod šatore,
Ugleda ga Arapova straža,
Pa kazuje crnu Arapinu:
"Gospodine, Arap-prekomorče!
"Čudan junak jezdi niz Kosovo
"Na vitezu konju šarenome,
"Dobra konja vrlo rasrdio,
"Iz kopita živa vatra seva,
"Iz nozdrva modar plamen liže;
"Oće junak na nas udariti."
Al' besedi Arapine crni:
"Deco moja, četrdeset slugu!
"Ne sme junak na nas udariti,
"Valja da je našao devojku,
"Pa nam ide, nosi svadbarinu,
"Žao mu je, što će dati blago,
"Sa toga se vrlo rasrdio;
"Već izid'te pred našu avliju,
"Pa junaka dočekajte lepo,
"Pred njime se smerno poklonite,
"Pod njim dobra konja privatite,
"Primite mu kolja i oružje,
"Pustite ga meni pod šatore,
"Ne ću blaga, uzeću mu glavu,
"Da dobijem konja prema sebe."
Ispadoše Arapove sluge,
Da pod Markom dobra konja prime,
A kad blizu ugledaše Marka,
Ne smedoše pred Marka izići;
Beže sluge pod šator Arapu,
Pa se kriju za Arapa sluge,
Pokrivaju sablje japundžeti,
Da im Marko ne vidi sabalja.
I sam Marko u avliju uđe,
Pred šatorom odsednuo Šarca,
Svome Šarcu tako besedio:
"Odaj, Šaro, i sam po avliji,
"A ja idem pod šator Arapu,
"Naodi se šatoru na vrati,
"Ako b' meni do nevolje bilo."
Pak se Marko pod šatora šeće,
Arap sedi, pije vino ladno,
Služi mu ga mlada i devojka;
Božju pomoć nazivao Marko:
"Božja pomoć, dragi gospodine!"
Arap njemu lepše odgovara:
"Zdrav, junače, delijo neznana!
"Od' junače, da pijemo vina,
"Pa mi kaži, što si mi došao."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Nemam kade s tobom piti vina;
"A dobro sam do tebe došao,
"Vrlo dobro, bolje bit' ne može.
"Ja isprosi lepotu devojku,
"Ostaše mi na drumu svatovi,
"Došao sam, don'o svadbarinu,
"Da dam blago, da vodim devojku,
"Da mi niko na puta ne stane;
"Kaži meni, što je svadbarine?"
Arap lepo Marku progovara:
"Ta ti za to i odavno znadeš:
"Ko s' udaje, trideset dukata;
"Ko se ženi, tridest i četiri;
"Ti se vidiš junak od mejdana,
"Nije kvara da stotinu dadeš!"
Marko s' maši rukom u džepove,
Pred Arapa tri dukata baci:
"Veruj meni, više nemam blaga,
"Već kad bi me teo pričekati,
"Dok se vratim s lepotom devojkom,
"Tamo će me darivati lepo,
"Sve ću tebi pokloniti dare,
"Tebi dare, a meni devojka."
Ciknu Arap kao zmija ljuta:
"U men', kurvo veresije nema!
"Ne daš blaga, sa mnom se podsmevaš;"
Pa potrže teška buzdovana,
Te udara Kraljevića Marka,
Udari ga tri četiri puta.
Nasmeja se Kraljeviću Marko.
»O junače, Arapine crni!
"Il' se šališ, il' od zbilje biješ?"
Ciči Arap, kao zmija ljuta:
"Ne šalim se, već od zbilje bijem."
Ali Marko poče besediti:
"A ja mislim, da se šališ, tužan;
"A kad, more, ti od zbilje biješ,
"I ja imam nešto buzdovana,
"Da te kucnem tri četiri puta;
"Koliko si mene udario,
"Toliko ću tebe udariti,
"Pa ćem' onda na polje izići
"I iz nova mejdan započeš."
Trže Marko buzdovana svoga,
Pak udari Arapina crna,
Kako ga je lako udario,
Iskide mu iz ramena glavu!
Nasmeja se Kraljeviću Marko:
"Bože mili. na svem' tebi vala,
"Kad brž' ode sa junaka glava!
"Kan' da nije na njemu ni bila!"
Trže Marko sablju od pojasa,
Pak zaredi Arapove sluge,
Iseče mu četrdeset slugu,
A četiri ne kte pogubiti,
Već i Marko ostavi za pravdu,
Koj' će svakom pravo kazivati,
Kako j' bilo Arapu i Marku,
Sve s avlije poskidao t tave,
Pa je glave saranio lepo,
Da j' ne kljuju orli i gavrani,
Pa avliju pustu nakitio,
Nakiti je Arapskim glavama;
Arapovo blago pokupio;
A četiri sluge Arapove,
Koje nije teo pogubiti,
Opravi i po Kosovu Marko,
Opravi i na četiri strane,
Te telale po Kosovu sluge:
"Gdi devojka ima za udaju,
"Neka traži sebi gospodara,
"Nek s' udaje, dok je za mladosti;
"A gdi junak ima za ženidbu,
"Nek se ženi, neka ljubu traži;
"Od sad više nema svadbarine.
"Marko za sve svadbarinu plati."
Sve povika, malo i veliko:
"Bog da živi Kraljevića Marka!
"Koji zemlju od zla izbavio,
"Koji satr zemlji zulumćara;
"Prosta m' bila i duša i telo!"

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Sre 25 Jul 2007, 23:58

Milan-beg i Dragutin-beg

Dva se brata vrlo milovala:
Beg Milane i beg Dragutine.
Koliko se braća milovala,
Pod njima se dobri konji ljube.
Beg Milan-beg bratu govorio:
"A moj brate, beže Dragutine!
"Hodi, brate, da se iženimo."
Beg Dragutin bratu govorio:
"Lasno bi se, brate, iženili;
"Al' kad tuđe seje sastavimo,
"Tuđe će nas seje zavaditi,
"Baška će nam dvore pograditi,
"Između njih trnje posaditi,
"I kroz trnje vodu navratiti,
"Neka trnje u visinu raste,
"Da se nikad sastat' ne moremo."
Beg Milan-beg brate ne slušaše,
Već isprosi lijepu đevojku
I iskupi kićene svatove,
Te dovede lijepu đevojku,
Načinio šenluk i veselje.
Kad je bilo noći po jaciji,
Mladijence u đerdek svedoše;
Kada beže u odaju uđe,
A đevojka stoji pod duvakom,
On za sobom zatvorio vrata,
Diže curi puli duvak s lica,
Sinu lice, kano žarko sunce,
Beg zagrli lijepu đevojku,
Hotijaše, da je i poljubi;
Al' mu veli lijepa đevojka:
"Gospodaru, bego Milan-bego!
"Ne dam tebi lica obljubiti,
"Dok ne vidim tvoga brata glave,
"Đe se mrtva po avliji valja."
Ondar joj je bego govorio:
"Ne budali, lijepa đevojko!
"Volim brata od očinjeg vida;
"Ko bi mog'o bratu kidisati?"
Veli njemu lijepa đevojka:
"Ako ti je žao kidisati,
"Ti ćeš sjutra rano uraniti,
"Pa ti hajde u lov u planinu,
"I povedi brata Dragutina,
"Ponesite sive sokolove,
"Povedite hrte i zagare,
"Pa krećite tice jarebice,
"Napušćajte sive sokolove,
"Nek fataju tice jarebice;
"A krećite srne i košute,
"Napušćajte hrte i zagare,
"Neka taru srne i košute;
"Pa najpošlje, bego Milan-bego,
"Ti zametni hajku u planini,
"Pa ti kreni zvijera arslana,
"Svoga brata metni na busiju,
"Otkuda će arslan udariti,
"Pa će njega arslan pogubiti."
To je bego odmah kail bio,
On joj reče, da će učiniti;
Tada mu je lice dopuštila.
Kad u jutru zora zab'jelila,
Poranio beže Milan-beže,
Ide bratu u drugu odaju,
Da on budi brata Dragutina;
Al' mu bratac prije uranio,
Na demir se pendžer naslonio,
Pa premišlja misli svakojake.
Njemu Milan Božju pomoć daje,
Dragutin mu ljevše prifatio;
Milan mu je onda govorio:
"A moj brate, beže Dragutine!
"Jesam, brate, lova poželio,
"Da idemo u lov u planinu."
Dragutin je bratu govorio:
"Moj rođeni brate, Milan-beže!
"Ja sam noćas zao san usnio:
"Đe nam munja od zapada sinu,
"A grom puče iz vedroga neba,
"Pa u naše udario dvore,
"Ja umrijeh, ti prebolje, brate."
Milan-beg je bratu govorio:
"A moj brate, beže Dragutine!
"San je klapa, a Bog je istina;
"Nikad sanku vjerovati nije;
"Da idemo u lov u planinu."
Dragutin je brata poslušao:
"Hajde, brate, zovi naše sluge,
"Da povedu hrte i zagare,
"Da ponesu sive sokolove,
"Dok ja idem snahi u odaju."
Pa od zemlje na noge skočio,
Te on ide snahi u odaju.
Kad uniđe snahi u odaju,
Ali snaha kod pendžera sjedi,
Njoj Dragutin dobro jutro viče,
Spram njeg' snaha na noge skočila,
Dragutinu Boga prifatila,
Bijelu mu poljubila ruku
Podmače mu zlaćenu stolicu,
Šećerli mu kavu iznijela
I pred kavu žeženu rakiju.
Njojzi veli beže Dragutine:
"Snaho moja, Milan-begovice!
"Jesi l' mi se jučer umorila
"A jašući konja velikoga?
"Jesi li mi noćas počinula
"U čardaku na meku dušeku
"Mom Milanu na desnici ruci?"
Na to njemu snaha odgovara:
"A đevere, moj zlaćen prstene!
"Jesam ti se juče umorila,
"Ali sam ti noćas počinula
"U čardaku na meku dušeku
"Tvom Milanu na desnici ruci."
Al' da vidiš bega Dragutina!
On se maši rukom u džepove,
Pa izvadi devet prstenova
Sve od čista saliveni zlata
I u njima dragi kamenovi,
I uza njih stotinu dukata,
Te dariva svoju snahu dragu.
Snaha mu je poljubila ruku,
Izvadila od zlata maramu,
Ts dariva bega Dragutina.
I odoše u lov u planinu;
Oni dižu tice jarebice,
Napušćaju sive sokolove,
Te fataju tice jarebice;
Oni kreću srne i košute,
Napušćaju hrte i zagare,
Te fataju srne i košute.
Pa najpošlje hajku zametnuše,
A Milan-beg pometa busije,
Dragutina metnu na busiju,
Otkuda će arslan udariti.
Zavikaše po gori hajkači,
I krenuše zvijera arslana,
Na bega je arslan udario;
Kad sagleda zvijere arslane,
Kad sagleda bega Dragutina,
Na bega je juriš učinio.
Beg se brani drvljem i kamenjem,
I najpotlje zlaćenom maramom,
Što je njega snaha darivala;
Ufati ga zvijere arslane,
Al' zavika beže Dragutine:
"Đe si, brate, beže Milan-beže?
"Pogubi me zvijere arslane!"
Kad to čuo beže Milan-beže,
Tada mu je žao brata bilo,
Pa poteče bratu po avazu;
Kad dopade bratu u busiju,
Al' na bratu ruse glave nejma.
Žao bilo begu Milan-begu,
Brže jaše konja velikoga,
Pa on ode dvoru bijelome;
Pa on ode na gornje čardake,
Pa uzima svoju vjernu ljubu,
Te je baca s gornjega čardaka
On je baca na mermer-avliju,
Mrtva tužna na avliju pade.
On nakupi bisage dukata,
Pa posjede konja velikoga,
On ostavi dvore i timare,
Pa otide glavom po svijetu.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Nick Slaughter taj Čet 26 Jul 2007, 00:00

Nahod Momir

Podiže se Srpski dar Stepane
Iz Prizrena mesta ubavoga,
Podiže se itar lov loviti
Do Veleza i vode Vardara;
S' sobom vodi osam vezirova
I Todora devetog vezira.
Lov lovio za petnaest dana,
Tako mu se sreća udesila,
Te od lova ništa ne ulovi:
Ni jelena ni košute mudre,
Ni od kaka sitnoga zverinja,
A kade se na trag povratio,
Nađe čedo u gori zelenoj
U vinovo lišće zavijeno,
A vinovom lozom povijeno,
A po licu listom pokriveno,
Da mu lice ne gori od sunca
Tom se čudi care gospodine,
Otkud čedo u gori zelenoj:
Il' je čedo dosadilo majci,
Te je njega ostavila majka;
Il' je kuma kumče iznjela,
Da car krsti i da ga dariva;
Il' su vile čedo podmetnule.
Staja care letnji dan do podne,
Ne bi l' gdi ko čedu izišao,
Al' ni koga čuti ni videti;
Car doziva Todora vezira:
"O Todore, moj mudri vezire!
"Odsednide od konja viteza,
"Te pogledaj ono čedo mlado;
"Ako čedo bude muška glava,
"Daj ga mene na konja viteza."
Todor vezir od konja odsede,
Te pogleda ono čedo mlado,
Tako caru dade Bog jedini,
Bog jedini i sreća careva,
Te je čedo bilo muška glava;
Caru g' Todor na konja dodaje,
Car je lepo čedo privatio
U skut desni kolaste azdije,
Tri put ga je licem celivao,
Pa ga zavi u maramu svil'nu,
I metnu ga sebe u nedarca:
"Blago mene do Boga višnjega!
"Bog mi dade sina iznenada,
"Mojoj Grozdi braca rođenoga,
"Moja Grozda vrlo brata željna,
"Bog joj dade brata iznenada."
Pa otide dvoru gospodskome.
Ta u prvo vreme jeste bilo,
Kad gospodar otkud dvoru dođe,
Ne izlazi sluga ni sluškinja,
Gospodaru konja da privati,
Već gospođa, koja je u dvoru;
Išetala carica Roksanda,
Pod carem je konja privatila:
"Car čestiti, dobro si došao!
"Jesi l' lepa lova ulovio?"
Car carici muško čedo dade,
A carica čedo privatila
U svilenu ubavu kecelju;
Carica se čedu obradova:
"Blago mene do Boga višnjega!
"Lepšega ti lova i ne tražim."
Odnese ga u gospodske dvore,
Prometnu ga kroz nedra svilena,
Da bi se dete od srca nazvalo,
Okupa ga i nanegova ga;
Odneše ga Aranđela crkvi,
Okumiše Todora vezira,
Krsti Todor čedo mušku glavu,
Od milja mu lepo ime dade,
Lepo ime: Naode Momire.
Rani čedo carica gospođa,
Rani čedo i neguje lepo,
Kako svaka majka čedo svoje;
Raste dete Naode Momire:
Što deteta u veče omrkne,
Još toliko u jutru osvane,
Odrastao od petnaest ljeta,
Kao drugo od triest godina;
Sta se dobra konja privatati,
Dobra konja i svetla oružja.
Kudgod ide care gospodine,
Pored sebe vodi i Momira,
Pored sebe, kano kitu cveća;
Što on rekne, i car ne prekrati.
Mani biše devet vezirova.
Kad je bilo na cvetonosije
Zbor zborilo osam vezirova:
"Da falimo cara nebeskoga!
"Mi dvorismo cara od malena,
"Od malena pake do golema,
"I sede nam brade do pojasa,
"Ne mogosmo dobra izdvorši,
"Kako dete Naode Momire,
"Jedno mlado jučeranje dete,
"Kako s' lepa dobra dodvorilo!
"Kako bismo dete omrazili
"I sa svetlim carem zavadili?"
A besedi Todore vezire
(Kum neverni, vera ga ubila!):
"Braćo moja, osam vezirova!
"Ako ćemo izgubiti dušu,
"Lasno ćemo omrazit' Momira,
"Sa čestitim carem rastaviti:
"Kade bude u oči vaskrsa,
"Ostojimo to sveto večernje,
"Iziđemo iz bijele crkve,
"Vi uzmite svaki po čauša,
"Te vodite dvoru na večeru,
"Ja ću kuma Naoda Momira,
"Odvešću ga dvoru na večeru,
"Iznosiću trogodišnje vino
"I rakiju od sedam godina;
"Opojiću Naoda Momira,
"Odneću ga u careve dvore
"Na čardake gdi Grozdana spava,
"Metnuću ga sestrici na ruke,
"A sestra je svaka milostiva
"I na svoga brata žalostiva,
"Ona će ga lepše prigrliti;
"A kad bude na vaskrsenije,
"I budemo na jutrenji svetoj,
"Bude vreme celivat' 'vanđelje,
"Car će gledat' i desno i levo,
"Da s Momirom celiva 'vanđelje,
"Kad Momira ne bude u crkvi,
"Ja ću s carem celivat' 'vanđelje;
"Kad jutrenju svetu savršimo,
"Iziđemo iz bijele crkve,
"Car će onda mene zapitati:
""O Todore, kamo mi Momire?
""Što mi nije deteta u crkvi?
""Kod tebe je na večeri bilo,
""Na njega si navalio vino,
""Od vina ga ljuto boli glava,
""Te ne može u crkvu da dođe." "
"Vas četiri dušom podnesite,
"A četiri krivo svedočite:
""Momir ljubi sestru Grozdijanku.""
"Tako ćemo omrazit' Momira,
"Sa čestitim carem rastaviti."
Kad je bilo u oči uskrsa,
Večernje su sveto ostajali
I izišli iz bijele crkve,
Svaki vezir uze po čauša,
Todor uze Naoda Momira,
Odvede ga dvoru na večeru,
Pred njeg' nosi tregodišnje vino
I rakiju od sedam godina,
A u vino meša svako bilje,
Ponajviše benđeluka teška,
A na tvrdi sanak namenjuje,
Neka spava Naode Momire,
Dok ne svane II sunce ne grane
I dok bude doba leturđiji.
Opi s' dete, ništ' o sebi ne zna,
Naslonja se glavom na Todora,
Na svojega krštenoga kuma;
Todor uze dete u naručje;
Odnese ga u dvore careve,
Na čardake gdi devojka spava,
I metnu ga Grozdani na ruku,
A sestra je svaka milostiva
I na svoga brata žalostiva,
Ona ga je lepše prigrlila.
Po tom malo vreme postajalo,
Petli peše, klepala ud'riše,
Sveštenici staše na jutrenje,
Sva gospoda podrani u crkvu
I pred njima Srpski car Stepane.
Jutrenju su svetu ostajali,
Dođe vreme celivat' 'vanđelje,
A car gledi i desno i levo,
Ne bi l' gdigod vidio Momira,
Da sa njime celiva 'vanđelje;
Onda priđe Todore vezire,
Te sa carem celiva 'vanđelje.
Kad jutrenju svetu savršili,
I izišli iz bijele crkve,
Pa pred crkvom seli u stolove,
Onda care poče besediti:
"O Todore! kamo mi Momire?
"Što mi nije deteta u crkvi?
"Kod tebe je bilo na večeri,
"Na njega si navalio vino,
"Od vina ga ljuto boli glava,
"Te ne može u crkvu da dođe?"
Onda poče Todor besediti;
"Car čestiti, sunce ogrejano!
"Ti Momira držiš i Grozdanu,
"Rođenoga brata i sestricu;
"Momir ljubi sestru Grozdijanku."
Tad' govori Srpski car Stepane:
Muč', Todore, mukom se zamuk'o!
"Nij' istina, što na dete kažeš,
"Tako mi se ne delilo meso
"Za života od moji kostiju
"Ja ne delim Momir' i Grozdanu!
"Rođeni su bratac i sestrica."
Povikaše osam vezirova:
Četvorica dušom podnesoše,
A četiri krivo svedočiše:
"Jeste, care, Bog i njina duša!
"Jeste, care, današnjeg nam dana!
"Jeste, care, umrlog nam časa!
"Momir ljubi sestru Grozdijanku,
"I sad spava s njome na čardaku!"
Rasrdi se Srpski car Stepane,
Od ljutine aljinu razdera,
Od žalosti grozne suze proli:
"Ej Momire, ej žalosti moja!
"Ej Momire, lepa kito cveća!
"Teško mene, ja izgubi tebe!"
Pak namače dva dželata mlada:
"Brzo id'te, dva dželata mlada,
"Na čardake, gdi Grozdana spava,
"Uvatite Naoda Momira,
"Vodite ga, te ga obesite
"U gradini o suvoj davini,
"Štono se je drvo osušilo
"Ima vreme tri godine dana,
"Niti lista niti cvetom cvati."
Otidoše dva dželata mlada,
Ali Momir na čardaku spava,
Kod njeg' sedi sestra Grozdijanka,
Nad njim maše granom bosiljkovom,
Svome bratu čini lepa lada,
Da joj bratac mamuran pospava.
Tu dođoše dva dželata mlada,
Namkoše mu gajtan oko vrata;
Kad to vide gospođa devojka,
Ona pisnu, kao zmija ljuta,
Ud'ri licem o zemljicu čarnu,
A Momir se trže iza sanka,
Oči metnu, pogleda nada se,
Te ugleda dva dželata mlada,
Pa i stade Bogom bratimiti:
"Bogom braćo, dva dželata mlada!
"Nemojte me odma obesiti,
"Vodite me caru roditelju,
"Da ja pitam roditelja moga,
"Za što mene oće da obesi,
"Šta li sam mu sagrešio ljuto;
"A sva moja braća i družina
"Raduje se svetom vaskrsenju,
"Mene baba oće da obesi
"Na znan danak na vaskrsenije!"
Dželati su, al' su milostivi,
Oni staše suze prosipati
Na Momira mlada gledajući;
Vode njega caru roditelju.
Kad Momira caru dovedoše,
Pisnu dete, kao zmija ljuta,
Pade caru preko svil'na krila,
Ljubi cara po nedri svileni:
"Svetli care a moj roditelju!
"Što sam tebe, babo, sagrešio,
"Te me danas oćeš da obesiš,
"Na znan danak na vaskrsenije?
"Sva se moja braća i družina
"Sad raduje svetom vaskrsenju,
"A ti mene oćeš da obesiš!
"A što sam ti sagrešio babo?"
A car ništa, veće suze proli:
"Ej Momire, ej žalosti moja!
"Teško mene, ja izgubi tebe;
"Mene kaže devet vezirova,
"Da ti ljubiš sestru Grozdijanku;
"Tako mi se ne delilo meso
"Za života od moji kostiju,
"Ja ne delim tebe i Grozdanu!
"Rođeni ste bratac i sestrica.
"Ej Momire, ej žalosti moja!"
A besedi Naode Momire:
"Ima, babo, čitav mesec dana,
"Kako nisam sestrice vidio
"Razma sinoć u zelenoj bašči,
"Kad je brala s devojkama cveće,
"S njome, babo, tridest devojaka,
"Sretosmo se na baščeni vrati,
"Ja njoj dado struk rumene ruže,
"Ona mene struk bela bosiljka,
"Te se, babo, menovasmo cvećem
"Za miloštu bratac i sestrica,
"Za miloštu, za sramotu nije."
Tede care njemu da veruje,
Al' povika devet vezirova:
"Čuješ Bože, vidiš li sabore!
"Car veruje detetu jednome,
"Ne veruje devet vezirima,
"Bijelije brada do pojasa!"
Nema kuda Srpski car Stepane,
Već namače dva dželata mlada:
"Ajd', dželati, te ga obesite
"U gradini o suvoj davini."
Povedoše g' dva dželata mlada;
Al' se moli Naode Momire:
"Bogom braćo, dva dželata mlada!
"Vodite me carici materi,
"Da mi prosti i muku i ranu:
"Ranu njenu, što me je ranila;
"Muku njenu, što je promučila,
"Dok je mene ona odranila."
Dželati ga ne kteli slušati,
Već ga vode u novu gradinu,
U gradinu pod suvu davinu,
Štono se je drvo osušilo
Ima veće tri godine dana,
Niti lista niti cvetom cvati;
Obesiše Naoda Momira.
To iz dvora niko ne vidio,
Već vidila sestra Grozdijanka,
Ispred dvora s visoka čardaka,
Pa utire suze od obraza,
Ona ide svojoj staroj majci;
"Odeni me, moja stara majko,
"Obuci me, štogod lepše možeš,
"Danas jeste svetlo vaskrsenje,
"Devojke me u kolo zazivlju."
To carica jedva dočekala,
Obuče je, štogod lepše može,
Baš kan' da je oće da udaje;
Ne će ići žalosna Grozdana,
Ne će ići mlada međ' devojke,
Već ukrala svilene gajtane,
Pa otide bracu u gradinu,
U gradinu pod suvu davinu;
Kad je vid'la braca obešena,
Ud'ri licem o zemljicu čarnu,
Pa zapišta, kao zmija ljuta,
Pa s' i ona mlada obesila
O davini o drugojzi grani,
Za života jošte za svojega
Desnom rukom braca zagrlila.
Glas dopade carici Roksandi:
"Zlo si sela, gospođo carice!
"Oboje ti dece obešeno,
"Obešen ti Momir i Grozdana."
A zapišta carica Roksanda,
Ona ide caru čestitome,
Pade caru preko svil'na krila,
Pa ga ljubi po nedri svileni:
"Za što, care, ogrejano sunce
"Za št' obesi dvoje dece naše,
"Nama, care, našu omladinu,
"Omladinu i obradovanje?"
A car žali Naoda Momira,
Za Grozdanu ništa i ne znade,
Pa besedi gospođi carici:
"Nisam tebe decu izvešao,
"Obesilo devet vezirova,
"Obesilo Naoda Momira."
Al' govori carica gospođa:
"Čuješ li me, svetla kruno moja!
"Jal' izvešaj devet vezirova,
"Jali ću se i ja obesiti
"O davini o trećojzi grani
"A kod ono dvoje dece moje;
"Ja dušmana gledati ne mogu,
"Da mi ode dušmani po svetu."
Nema kuda Srpski car Stepane,
Već namače do devet dželata,
Te izveša devet vezirova
Proću crkve o jeli zelenoj.
Po tom malo vreme postajalo,
Pa se diže care i carica
A od njine velike žalosti,
Te odoše u novu gradinu,
U gradinu pod suvu davinu;
Što da vide? čuda neviđena!
Davina se suva pomladila
I zelenim ulistala listom
I bijelim ucvatila cvetom,
Oboje se dece psvetilo,
Posveti se Momir i Grozdana;
Pa odoše pod jelu zelenu,
Al' zelena usanula jela,
Pocrnilo devet vezirova,
A najviše Todore vezire,
Kum neverni, vera ga ubila'
Pod njima se zemlja provalila.
Car namače dva dželata mlada,
Otkida i jednog po jednoga,
Te i baca dole u bezdanu:
"Idi tamo sa zemlje nepravdo!"
Stade care prosipati blago,
Te sarani dvoje dece svoje.
Na Momiru zelen bor nikao,
Na Grozdani vinova lozica,
Savila se loza oko bora,
K o sestrina oko brata ruka.

Nick Slaughter
Bećar
Bećar

Muški Broj poruka : 1484
Lokacija : Kneževina Dolovo
Datum upisa : 12.02.2007

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Epska poezija

Počalji od Sponsored content Danas u 11:09


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu